Jeka tisine
četvrtak, 15.02.2007.
15. veljače
Miris suhih ruža, kave i toplog čaja od višnje širi se ovom malom prostorijom ispunjenom snovima... A ispod tih meni tako dragih i ugodnih mirisa krije se još nešto... Čežnja, toliko čežnje...
Jučer... Prvo Valentinovo koje sam ikada slavila i ispalo je ljepše i magičnije nego što sam i mogla zamisliti... A ima li nešto i ljepše od ljubavi, čiste, iskrene i beskrajne, ima li išta ljepše od toplog zagrljaja drage osobe, nježnih poljubaca i pogleda u tišini??? Ima li nešto ljepše od tih dviju riječi "Volim te" na usnama voljene osobe??? Mislim da nema...
Jučer smo moj anđeo i ja učinili jedno malo hodoćašće svim mjestima u gradu koja su nam nešto značila... Od mjesta na kojem smo se prvi put vidjeli... Kraj fontane, voda je ponovo plesala svoj ples, svjetla u njoj su žarila i činila privid plamena u vodi, a iznad nas zvijezde su se krijesile... Jedan plamen zabuktio nam je u duši, plamen ljubavi, pri sjećanju na sve što se bilo dosad... Krenuli smo, zajedno koracima koje smo prošli tako davno... (Koliko sam samo puta prelazila taj put sama, tražeći i najmanje datalje u sjećanju da mi smanje tu sjetu jer moj anđeo nije bio sa mnom...) Kroz park, ulicama grada prepunim mladih i zaljubljenih ljudi, no mi smo se razlikovali od sviju njih... U tom trenu nas dvoje postajali smo jedno, naše misli i osjećaji postali su vezani nekim tankim nitima... Riječi su bile suvišne...
Na Starom gradu gledali smo u tornjeve crkava i u grad koji je tonuo u sumraku baš kao one prve večeri... Zaustavili smo se kod našeg drveta... Plakalo je... Lilo je žute, ljepljive suze od tuge za nama i za svojim izgubljenim granama... Preplavila su me sjećanja i shvatila sam da sam te od početka voljela sve više i više, od tog prvog susreta koji je zauvijek ostavio trag na nama, od prvih riječi, prvih dodira i poljubaca... Možda je bilo suđeno, tko zna...
Ponovo sam se skrila u tvoj zagrljaj i poželjela da stane i da ostanemo tako... Zauvijek jedno do drugog... Zauvijek jedno.
Ponovo sam ostala opijena tim slatkim okusom ljubavi...
Shvatila sam... Volim te sve više... I čak i da želim, nikad više ne mogu voljeti nekog drugog... Zauvijek tvoja, anđele...
Bilo je tako lijepo... Naš san...
Sve do trenutka rastanka, ponovo hladnoća što para srce, ponovo... Kako dozvoliti dijelu sebe da ode toliko daleko??? Kako pustiti voljenu osobu da se vrati u svoj stvaran život, kako se istrgnuti iz topline tog zagrljaja znajući da ni on, moj anđeo, ne želi otići... Kad mu u očima vidim tugu i bol jednaku mojoj??? Kako prevladati sve to, dati taj posljednji poljubac prije rastanka??? Gledati u mraku kako odlazi i susprezati suze da ne poteku???
Zašto ljubav mora nositi i bol, ne znam... Možda bez nje nebi bila tako potpuna i tako lijepa... Što je ruža bez trnja???
A ipak, i u toj boli, i ljubav je rasla... I sigurnija u tu ljubav više nego ikad prije, čekam te, moj anđele... Oduvijek te čekam...
Čežnja u ovom trenu postaje gotovo materijalna... Ali s njom i ljubav... Osjećam je u svemu onom što jesam i znam- nisam i nikad više neću biti sama... Iako daleko, postoji moj anđeo, moja ljubav, osoba kojoj sam se zavjetovala na beskrajnu ljubav...
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.