Prije nego što i noćas potonem u tišini, izgubim se u miru i jednoj ljubavi, ostavit ću ovdje znak vlastitog prisustva... Prije nego što i noćas krenem, slijedeći zvijezde, prema tebi, ljubavi, dat ću ti ovdje još jedan mali znak sveg onog što osjećam za tebe...
Još uvijek sam ponekad dijete noći... Mrak nikad neće prestati biti moja boja... No zbog tebe i za tebe otkrivam taj čudesan svijet snova... Sklapam oči i sanjam jer znam... Naći ću te i noćas u snu...
I prije nego što napustim ovaj stvaran svijet, želim ti samo još jednom tiho šapunuti... Volim te... Možda ti sad negdje osjećaš moje riječi, možda si se upravo sad nasmiješio jer ti je srcem prošao taj osjećaj... Osjećaj da baš u ovom trenu mislim na tebe... Da baš u ovom trenu slažem sve one lijepe trenutke koje smo proživjeli u jedan mozaik, gledam to prekrasno dijelo koje smo stvorili svojom ljubavi i ne mogu vjerovati...
Toliko ti toga sada želim reći... No riječi zamiru i moram ih pribilježiti prije nego što nestanem noćas, potonem u tišini... Jutro će mi donijeti novi dan, posve nove izazove, nove osjećaje... I ljubav koju ću osjećati više neće biti ista kao u ovom trenu, kao sad, možda će narasti, još jednom se proširiti u beskraj... No kad jutro svane, bit će to ljubav novog dana... Svakog novog jutra iznova te zavolim... Nakon buđenja teško mi je shvatiti da nisi san... Da si stvaran, da sve je stvarno... I tako iznova, sa novim svitanjem, ponovo te počinjem beskrajno voljeti... (Iako stalno osjećam tu ljubav, ljubav koja ne prolazi...) Ili svakog jutra iznova postajem svjesna tog velikog osjećaja u sebi, u nama...
Moja posljednja misao ponovo ćeš biti ti, anđele... Kao što si to mjesecima već...
Moj san... Ti si anđele... Ali i moja stvarnost, jedina stvarnost koju želim poznavati...
Volim te... Samo sam to željela reći... Prije nego što još jednom potonem u tišini i snu jedne ljubavi...
Post je objavljen 21.02.2007. u 23:41 sati.