Ponovo me očarala noć... Prikrala se, spustila svoje zastore... Oduvijek sam je voljela... Oduvijek je bila moja družbenica, moja prijateljica... Mrkla i tajanstvena...
Još jedna noć je preda mnom... Noć... Toliko sam već noći probdjela i toliko ih dobro poznajem... Gotovo da sam noćno stvorenje, sestra šišmišima i sovama... Noć... Kada sunce zađe, budi se neki drugi svijet... Jednako pun života kao i onaj dnevni... Samo što je ovaj puno nježniji i tiši... Gotovo krhak... Noću je svaki trag svjetlosti primjetljiviji i jači, a svaki zvuk stostruko glasniji... Upravo noću na vidjelo izlaze stvari koje za dana skrivamo... Noć pruža svoje okrilje... Dobar je prijatelj, tiho prošaptane tajne i prigušene suze ona neće otkriti nikomu... Zavit će ih svojim tamnim plaštem... Tako da ih nitko ne vidi i ne čuje... Noću je sve ono što osjećam jače, neometano bukom i tisućama drugih "dnevnih" stvari...
Ova noć... Kao da nosi nešto posebno... Imam tu neku slutnju... Da dan koji će nakon nje uslijediti neće biti dan poput svih ostalih... Nijedan dan u zadnjih nekoliko mjeseci nije bio običan... Ni nijedna noć... Svaka je nosila nešto novo... Neke su nosile nemire, druge pak smirenja... Neke su nosile ljubav, druge čežnju... Ali nijedna... Baš nijedna nije bila poput ostalih...
Još jedna noć. Do zore još su sati... U međuvremenu... vladavina sjenki... Nisu sjene uvijek loše i zlonamjerne... No uvijek su tajanstvene... Tiho se šuljaju po mojoj sobi... Šutljive sjenke...
Noć... Ponekad zastraujuća u svojoj tišini... Veličanstvena u svojem miru... Sjenke će ponovo slikati svoje slike na zidu... Zavlačiti se u mračne kutove... Ali meni to neće biti bitno.
Izgubit ću se u ovoj noći... Napustiti vlastito tijelo i dušom otići u zagrljaj mog anđela... Na tren mu utisnuti poljubac na usne... Nježno da ga ne probudim... Tiho mu šapnuti riječi ljubavi... I ostati ondje, promatrati ga kako sanja...
Ove noći neću čekati zoru.
Ova noć možda pruža zaklon nekim ljubavnicima... Ova noć možda je u znaku tajnovitih susreta...
Ova noć- još jedna pozornica života... Jer život ne prestaje noću... Samo dobiva drugu dimenziju... U snovima.
U misli mi dolaze sve noći kad je mrak bio zaklon nama... Kada je mrkla pelerina noći štitila nas i našu ljubav... Kada smo gledali u svjetla naših zvijezdi... Slijedili njihove znakove na našem putu...
Snovi... Oduvjek su me fascinirali, možda zbog razloga jer se kod mene javljaju tako rijetko... Volim slušati priče ljudi koji govore o svojim snovima... Tako upoznajem njihove najskrivenije želje, osjećaje i strahove... Tako upoznajem njih...
Snovi... Živim svoje snove... Svjesna sam toga nego ikada prije... Više ne sanjarim... Ne priželjkujem da će se ostvariti... Jer znam- već su ostvareni... Trebat će puno truda možda jednom da ih održim na životu, ali živim snove...
Jednom davno u noći sam se osjećala samo... Voljela bih da je netko tu... Da mi skrati ove duge sate... Čak i meni, navikloj na mrak, neki put je teško prolaziti kroz ove duge sate do zore... Već prisustvo drugog ljudskog bića... Pa makar uspavanog... Volim gledati ljude dok spavaju. Proučavam svaki njihov pokret, svaki dah... I zamišljam što sanjaju...
Više nisam sama... Niti ću to ikad više biti... Dio duše mog anđela upleten u moju... Neraskidivo jedno. Nikad više neću osjetiti težinu samoće jer ću znati... Moj anđeo sad me čeka na pragu snova... Čaka da zajedno krenemo na taj put... Da potonemo i nestanemo...
Želite li znati kakva je ova noć???
Gotovo proljetna... Zvjezdana prašina rasipana po nebu... Tu i tamo vjetar pomakne tanke prste voćaka što se pružaju u nebo...
Ova noć je posebna.
Nosi neke neobične tonove... U njenom mirisu osjećam čežnju i sjetu, ali i puno radosti, nježnosti i topline... Ali i nešto više...
U ovom zvuku ima nešto tajanstveno... Nova zagonetka koju mi nosi...
I jedna ljubav... Iskrena i beskrajna...
Post je objavljen 09.02.2007. u 23:57 sati.