Bjegunica
drveni mostić put trošnih mlinova
na jednom od stotinu riječnih zavoja
pod njime bljesnu štuka
gipka, okrutna, vijugava ta
zlatna zamka u zavjesi mokrina
trenutak u sitnim strahovima vreba
nad njome još tminom umivena
zadušnica jablana, jasena i joha
zibanj u zijevu praskozorja
zavjerila se rijeci slika zaspalog luga
zelenkast kamen grli mrzlim grudima
zvonka zvjezdana voda u žuborima
i mrka vodenična sjena
iskošena zlobna
preduga žalovita
nečijom kletvom podignuta
hod bojažljiv
oprezan
nevoljka mjera pomicanja
kao šapat žedan nestizanja
u zdanje napregnutih paučina
gdje čabrovi grimiznog zrnja
i vrčevi pšeničnog blaga
i ćupovi raženog zlata
sjedaju u badnjeve tišina
pod burad mjesečina
u ovo neiskreno iskradanje tama
gdje ženskoj kosi osta ispredanje dana
hrli već prekasno bjegunica
i vjetrom se blaži spavaćica
bijegom razdrljena
blijeda
raspuštena
nedopuštena
kao krivnja
jedna za drugom
teška bagremova
lopatica moranja
pritišće joj grudi
kao mora
prijevara
uvukla se u postelju
svog dobrog muškarca
s tijelom medvjeda
s disanjem ognja
o kad bi bar
usnila
zaboravila
zanijemila
a mirišu joj dlanovi i stopala
po skutu plemićeva sina
i bedra po konjskim slabinama
i kosa po grančicama
prohujalim kraj lica
miriše joj nešto u grudima
po nadimanju u postelji od sijena
po navještaju zrelom kao prezrela trešnja
po začeću zabranjenom kao kobna zebnja
po kolijevci grijeha
po zipci stida
po studeni jaza
u koji se mislima pustila
i nestala
umorena
snima
Hodnik Njene Umjetnosti
Pognut hod.
Ne znam u kom sam ga od ratova zadobio.
U kojoj od zasjeda.
Koračam hodnikom sa zubljama Vaše Umjetnosti.
Mirišu uljanice i svila sa zidova.
Mirišu još sjene Vašeg tijela koje je prošlo ovuda.
Trenutak.
Noćas Vam se nije dalo slikati.
Ni pisma otpisivati.
Krajobraze tamne kroz odškrinutu
zavjesu motriti.
Legli ste naga u postelju, posve čudna oblika
kao u vrtnji, plesu ili plovidbi.
Raskrili ste zvjezdano meso i mjesečevu put
u želju da se poluhladan zrak
na Vama tišine nasiti.
Mogu Vas vidjeti, ali samo koračam dalje
dugim hodnikom Vaše Umjetnosti.
Puštam Vas da umirete jednom od svojih smrti,
da lelujate jednom od svojih besramnosti,
da nagim bedrima raskrivate hramove
što ih podigoše vjernici iskrene naivnosti.
Na jednom mjestu klonula su svjetla
i ja im zastajem daha podati.
Od mog daha, nešto u uljima zaiskri.
Znam. To je od šutnje i susprezanja moći.
Negdje unutra, Vaše se disanje s vjetrom
udružilo u neku fugu u d-molu.
Osjeti se pojačavanje.
U hodniku Vaše Umjetnosti
nešto u zraku taknu mi ovratnik
i ja pobrzah da me u onoj mirisnoj
polutami ne obuzme posve
taj snažni opojni nalet
praženstvene siline.
Nikad mu ne znam umaći.
Pognut hod.
U meni stanuju grčevi.
Struje i riječni brzaci.
Sjajna svila i slaba svjetla
neće mi noćas pomoći.
Moćan je Hodnik Vaše Umjetnosti.
Rasuta Pisma
Nedjeljna šetnja.
Naiđoh do Vas riješen ne započinjati
o osjećajima. Pažljivo koračam i već sam
gotovo pred Vašim vratima, a onda mi se
na tlo rasuše pisma i slikarske skice,
poletješe bjeline tragova i boje s
teksturama vizija. Znate li kako je teško
na brzinu, na mjestu nepoznatu,
pred očima koje Vas motre s nekog
visokog prozora, skupiti u jednu hrpu,
svu svoju dragocjenu bijedu?
Podigoh se kretnjom čovjeka kome
je toliko mio vlastiti ponos.
I tako, koraknuh dalje i dođoh
i sad kad stojim pred Vama,
samo ću reći: ŽIVJELA LJUBAV!
(Vi ćete jedini razumjeti.)
* * *
Nedjelja pušta svoje poruke u boci
niz tamni potočić što kratko putuje
do mora. Posljednja nedjelja siječnja.
Lijepa je i nema joj prigovora.
Slikari se danas umorni vratiše
s polja kao težaci-pradjedovi
što zapeše između ratova.
A pjesnici su tužni nešto danas,
jer je takav dan, a po njima ionako
ne ravna sunce svoj čarobni sat.
Previše bi bilo tama
da sunce vjeruje pjesnicima.
Dođoh Vas pozdraviti pogledom i šutnjom.
Očima i mirom. Stegnuti čvrsto Vaš ponosit dlan
i reći Vam, da možete snivati snovima ponosa.
Vi ste i pjesnik i glazbenik i slikar i ribar,
Vi ste tvrd kao naši pradjedovi
i mek kao naše pramajke kad
more se zaželi ljudskog na stini srca.
* * *
Sad ću Vam malo otvoriti srce.
Mudrost kojom se najviše ponosim
(Eltone, moraš li baš sad?!) jest
da se znadem miriti s gubicima,
otići dostojanstven i ponosit
i nikada, nikada ne moliti
u pitanjima osjećaja.
Druga moja mudrost je
na vrijeme predvidjeti
razvoj događaja, pa ne doći
na sastanak s pripremljenim
pisamcem otkaza dragosti.
Treća je da ne vjerujem riječima
koje se snažno roje o nekim ponoćima.
Četvrta, da ne puštam sebi maha
da me ne proguta Vodenica Sna.
Ima ih još nekoliko, tih mojih mudrosti
i netko bi neupućen mogao pomisliti
"Divna li i mudra čovjeka", ali jao!
Točnije bi bilo ponekad:
"Čudna li i nedisciplinirana Bolesnika Srca!"
* * *
Već se pobojah da će izostati moj večernji nailazak k Vama.
Ne zato što bi se zbog toga mogla urušiti neka vrijedna
stara zgrada Vašeg Čarobnog Grada. Ne zato jer postoji
mjeto u rijetkim knjigama, gdje piše nešto takvoga.
Pobojah se da ću izgubiti neki slikarski trenutak, kakav
bi poslije prebrisali trkački dojmovi ponedjeljka,
mistična gladovanja utorka, kolebljivosti srijede,
nestrpljenja dana četvorenja puteva, petkovi nehaji
i velebna subotnja sretišta. Čitava su prostranstva
do idućih nedjelja i ja bih najradije vjerovao ovoj ovdje,
trenutak je ipak sada, a ondje neizvjesnost i neka naša lica.
Smijemo li se mi ljudi uopće prejako pouzdavati u sebe?
* * *
Naiđoh, slabo odjeven za vjetar
u Posjeljednjoj Nedjelji Siječnja.
Imam sastanak s Ključarem Cijena.
Znate li onu čudnu vrstu nehaja
kad ne pitate koliko košta?
Eto, takav sam danas.
Ne srećem više ljude u sumrak.
Samo su sjene.
Moj svijet posta mjesto
bez pozdrava.
"Ne vjeruj strancima" šapnu
mi Prijateljeva Majka.
Moja se zagonetno smješkala.
* * *
Novi blog.
Dvije misli. Nova duša ili novi početak
nekoje što se zamorila graditi Grad u Močvarama,
pa se preselila bliže gori.
Dragocjena graditeljska iskustva
tjeraju nas ponekad
bliže nama samima.
Ljudi su nebitni dok ne kriknu: "Prijevara! Izdaja!"
Jer mi ionako ne možemo otići k njima,
a najdalje što dospijemo su njihova predsoblja,
boravci i mjesta s knjigama.
(Spavaonice nisu nikome donijele ništa dobra,
osim prolazne radosti plovidbe, oluje
i brodoloma. Neka mi oprosti 1% posvećenih
znalaca predaje duše i tijela.)
Lijepo je koraknuti iz vlastita kazališta,
pa udahnuti svježi siječanjski zrak.
Hladnoća koja ulijeva nadu.
Pomrijet će na njoj nezdrave misli
i mala otrovna bića.
Eno ga, u daljini, Travanj već lista
Knjigu Novih Alergija.
Svibanj stavlja nešto pod tračnice
na neka mjesta gdje voli
zatvoriti oči naš Strojovođa Sna!
A Lipanj usisava sjećanja s neravnog
tepiha mora. Doći će bića željna
nečega čega nema s onu stranu Velebita.
I tako. Trebalo bi nekoje od nas
tužiti zbog zanemarivanja
sebe samih.
Zar smo baš svi pogubili uputstva
o pravilnom uzimanju
Sirupa Protiv Samoće?
* * *
Eh, kakva bi pusta zemaljska sirotinja pjesnici bili,
da nije "uzvišene patnje", (kako je Vi nazvaste).
Da nije bezmjerna ushita i one neobične radosti,
koja nas počesto odvede pred zastore tama
pa ostavi čekati u neznanjima, trebamo li biti
strpljivi, ili jednostavno koraknuti.
Najgori dio u stvarima srca je onaj
kad trebamo sami prosuditi
činiti ili ne činiti?
Kriknuti ili zanijemiti?
Pisati ili pregristi srce?
Ja eto činim neočekivane izbore,
kad god sumrak svoje postelje rasprostre
u Divotnoj Zemlji Nesanice.
* * *
Teško je umaknuti činima nestvarnosti.
Naši su dvorci dopola uronjeni u jezera
a s gornjih strana zarobljeni šumom.
Postoji cesta vijugava, sve strmija,
kao puteljak, pa most i opkopi,
gdje naša straža u drijemežu
satima nikoga ne propušta.
Postoji vrijeme prije najezdi i bitaka,
kad će sve zalihe razuma nestati u jedan dan.
Postoji vrijeme hrabrosti, odlučnosti
i volje da se pohrli k poganskoj vojsci
napadača i ondje negdje u bajkovitoj ravni
čudesni ples sa Smrću zapodjene.
Teško je umaknuti sjećanjima budućnosti.
* * *
Jednom davno, bijahu u Začaranoj Dolini
grofovski dvorac i pavlinski samostan.
Kad padoše Pakrac, Čazma i Kostajnica
krenuše ovamo ratnici istoka s krivim sabljama,
ljubavnim tajnama i turbanima.
Krenuše jer ih nije imalo ništa zemaljskoga
više za ičim zaustaviti.
Vijećaše jedne noći u oba dolinska zdanja.
U dvorcu odlučiše: OSTATI.
U samostanu: OTIĆI.
Narod se podijelio.
Dio je s Pavlinima demontirao samostan
i krenuo u daleku seobu.
Ni jedna greda nije ondje preostala
da ne posluži kao uporište osvajačima.
Oni što ostadoše, izginuše do jednoga.
Dvorac bješe srušen, spaljen i zatrt
za sva vremena.
Otiđoše naskoro ratnici istoka,
sa svojim izdržljivim konjima, ljubavnim tajnama
turbanima i krivim sabljama.
Novi se ljudi doseliše u Dolini
i u njoj zatekoše dvoje tragove nestanka.
U nekoj čudnoj nevidljivosti o ponoćima,
podignu se kao velebne sjene
nad dolinu i Dvorac i Samostan.
Oni što umiju pričati s mrtvima
bez dara zemaljskog ludila
mogu osluhnuti priče junaštva i razuma.
A dvojbe ostadoše. Ostati ili otići?
Ukloniti se ili se boriti?
Minuti ili preminuti?
Trajati, o kako trajati!
* * *
Nedjeljni sumrak već je davno uklonio
svoje skele i mostove za slikare tama.
Kako je samo nahrupila ovamo
sva čudesna Carevina Tmina
i sve se preodjenu, svako drvo,
građevina i čovjek i travka.
Nevoljko se moja duša uspinje s kolonama
što idu k Ponoći slaviti misne svetkovine Sna.
Dotaknuh se nehotice i vidjeh, da ima nešto u grudima
što onamo ne pripada. Zastidjeh se.
Da odbacim to nešto svijetlo nepripadajuće ovamo,
da odbacim krišom i neprimjetno
ili da se okrenem ipak i vratim natrag
u sunčana jutra gdje krugovi toplih duga
opajaju čitav krajobraz?
Kako je teško koračati i nositi u sebi kolebanja.
Čekam neki sretan znak, prigodu, trenutak.
A onda, iz čista mira, okrenuh se! Potrčah!
Začuh viku i negodovanja. "Bjegunac!"
"Dostignite ga i izgazite konjima,
a onda bacite psima!" Zar je moguće
da tako okrutno može zazvučati
nekada mio ženski glas?
Prihvaćam sudbu. Trčim za život.
Nestajem. Neka topla bol pogađa
mi rame, kao odapeta strijela.
Svejedno trčim, odnosim sama sebe
kroz šiblje i močvare.
Trčim jer ću samo tako ranjen i išiban
izbiti pred svjetla. Tad smijem pasti.
Tek tada smijem pasti ja.
* * *
Pozdrav u odjeći koja nije praznična.
Zaželjeh se šume, njenih strmina, proplanaka
i suhih korita potoka.
Zaželjeh se iščezle zlatosti i prejasna žubora.
Zaželjeh se onog čudesnog sloga tišina
što prebiva u tajanstvima drveća.
Nešto od toga ostavljam Vama na dar.
* * *
Naiđoh izmoliti za Vas jednu od molitvi na Jeziku Duše,
jednu od onih u miru sa sitnicama dana i u neznanju
sa tamnim džepovima gdje svoje mrzle ruke
časomice grije Gospođa Sudbina.
Vjerujte u sebe... tako ta molitva počinje.
Ondje gdje Vaša najprva misao izvire, u vlastita čuda vjerujte.
Slijedite nešto u sebi što najpouzdanije predosjeća
razliku između važnosti nevažnosti jave i sna.
Dotaknite svoju bol i pažljivo je odnesite
na rijeke i potoke. Nek je odžubore dalje.
Budite svjetiljka svojim prijateljima.
Radost svojim dragima.
Sebi budite more i plovidba.
Čuvajte ponos.
Blago sudite prijateljima kad podlegnu
malim slabostima. Sebi najstrože.
Budite dostojna i dostojanstvena,
pred onim što se u daljinama rodio za Vas.
* * *
Nerazbor voljenja.
Prostranstvo sna.
Netko negdje u kutku Svemira
zbog Vaše pjesme već nemirno sniva
jer jedini ne zna tajnu u sretnoj pogrešci
svog rođenja.
Pripravili ste mu čaj.
Lijek protiv prehlade glasa.
Mast protiv unutrašnje boli lica.
Oblog za vatre u grudima.
Vi toliko činite za njega od svojih dlanova.
A On samo nadoći mora.
Samo se probiti kroz tisuće puteva
i 7 bespuća do Nedirnute Vas.
Toliko toga očekuje ga i Vaša mašta
i nestrpljenja stvaraju nove pripravke
za radost sretanja.
O, On ima roditelje, ali Vi ste stvorili ga
jer prevelika je nevjerica ondje kod Stvoritelja.
Mnoga su ga velebna djela razočarala
i Vi ga, upravo Vi, fascinirate svojim
Ljubavnim slikama.
Pomaknut će on kontinente
i spojiti Nove i Stare Zelande,
razmaknuti gudure i mora
za Vaš premaleni san.
Jer što su vlati čežnje
naspram divotnosti zvijezda?
Svaku noć Vi liježete čista i mirisna za Njega.
Svakog se praskozorja budite neoskrvnuta
lošim mislima. O, kakav će najljepši On jednom
od Vas primiti dar, ako se probije kroz bespuća.
Vjerujte! Molite za Njega, jer Vaša je molitva
čista duša. Nitko nikada neće biti majka
svojoj djeci, kao Vi Njegovim sinovima.
Nitko nikada nije umio zboriti s kćerima,
kao što ćete Vi s Njegovim Miljenicama.
Ustrajte. Sanjajte. Čekajte.
Eto Vam proročanstva!
Postoji negdje u daljinama Vaša istinska sreća
i ne pristajte ni na što manje od nje.
Bježite od polovičnih predaja, kao od kuge
novoga doba, jer Vaša je sudbina Ljubav.
* * *
Predivno.
Ovdje bi se i samo divotno okruglo zlato
što umorne vreline svoje samotnoj gori poklanja,
moglo doći odmoriti.
Ovdje je tako čarobna koprena tišina,
blagost mora, jednostavnost planinskih koliba,
toplina drveta i sigurnost kamena.
Ovdje stoluje vrijedna ženska duša,
Čuvarica Snivanja i miljenica Mjeseca.
Ovdje stanuje Ljubav.
* * *
Od nas su odavna podigli ruke
Liječnici Ljubavnog Ludila
u skrovitom alpskom sanatoriju,
od nas su smreke pogubile
osjet snjegova
a lavine su čitava seoca
nedirnuta prenosila
s onu stranu sna.
Od nas su činile napitke
Čuvarice Šamanova Sina
u visokim pećinama.
Od nas su naša tijela
miljama otplovljavala
i sama se od sebe
pred jutra vraćala
jer se nikada mi nismo znali
nasititi davanja.
Od nas su činili natpise
na divnim zastavama
i glasno izvikivali Ljubav,
pa bježali i sa stidom
uklanjali lica.
Od nas su učili iskrenosti
i biti jedno u dvojnostima,
pa ipak, od nas je vijugava staza
kojoj vodi Samoća.
Bijela košulja
Košulja je ostala svu noć vani.
Bijela, neosušena, vjetru prepuštena.
Košulja s mojim grudima
vijorila je noćas kao zastava
dok su je sjekla ledena sječiva.
O, izdržala je ta čista tkanina,
iako stoput zasječena,
obješena za tanko uže,
pod opsadu sjevera.
Izdržala je bjelina s mirisom
omekšivača od nekog cvijeta
kakav se ne nalazi u šetnjama,
izdržalo je pletivo s nitima
prepletenim kao prsti ljubavnika,
izdržaše šavovi i nježni porubi
i rukom vezeni inicijali,
kao mali grb pripadanja.
Ono što nije izdržalo
ne bješe u svome tajnom
unutrašnjem džepiću.
Starinska kutijica, pismo
na komadiću trgovačkog papira,
kamenčić s otoka s imenom rudnika,
i jedan plavetni uvojak
samovoljno sklupčan.
Ono što nije izdržalo
samo je kucalo i otkucavalo,
dok su ga sjekla ledena sječiva
i šibale bijele kose Ljubavnice Sjevera.
Ono što nije izdržalo samo je stalo,
utihnulo, zamuklo, nestalo
i kao mrtva gruda otkucaja u prsima
bijelu je košulju zarumenilo.
Netko je noćas umorio Ljubav.
* * *
Uvijek su pjesnici u ženskoj blizini
pokušavali shvatiti neshvatljivo.
Dokučiti nedokučivo.
Postoje istančanosti i neobjašnjivosti
razbacane na svega par koraka do nas.
Užad za balone, samoubojstva i zvona,
pomiješana kao loša rođendanska proslava.
Uvijek su pjesnici u ženskoj blizini,
u onoj osobitoj, dišućoj, neizgovorenoj
trošili dah i otkucaje, na hitnje misli
i zastajanje sebe, prestrojavali
vlakove na peronima nestrpljenja,
preplitali prste i činili u sebi
igru vjetra, žege i pustinje.
Uvijek su pjesnici od tišine podizali
nespretne šatore za zavlačenje
u djetinje zebnje i svoja su kolja
s inicijacije u muškarce
prejako zabijali i napinjali tetive,
za nešto gdje ionako ne može
biti vatre, jer šatori nisu kolibe,
a osobite žene već predugo
ne liježu kao plijen
osvojen u bitkama,
ni kao vladarice gladne
smrti svojih vitezova,
ne nude leden osmijeh
kad se snažno tijelo prigne
i čelo takne mačem.
"O, ta slobodno ti je posve
i nije li upravo predivno,
što smiješ umrijeti za me..."
čuo je još dugo izlazeći
dok su ga motrile mnoge oči
i nitko, baš nitko ga ni
pokušavao zaustaviti nije.
Takav je ondje red.
Pristajanje
Jutarnja postaja.
Brodovi sna počesto nas odnesu daleko
u modra pomicanja
i mi samo po slutnjama i mirisima,
a nešto i tamnim obrisima
iščekujemo znana kopna.
Onima neznanima samo smo obećanje
i teško će ikad shvatiti lica u paprati
s čudnim ratničkim slikarijama
čemu smo baš morali koraknuti
u njihov taj svijet.
Začini, mirodije, zlato ili roblje?
Opasnost, avantura, otkrića ili bijeg?
Nešto čega nema ondje
otkud nas čežnje potjeraše
na polaske.
(Na Glazbenom Horoskopu "Gold"
Spandau Ballet, instrumental.
Duša tako lako dodaje riječi.
Neke riječi u nas se nasele same
i onda vjekovima prate napjev
sklada, tišine i nečeg što
mu ne znamo ni ime.
Riječi kao smetnja plovidbe
i malo praznovjerje
da se jednostavno ne potone.)
Pristaju brodovi što zabludješe
širokim morima u našim grudima
i posada se okorjela u našim bedrima
već nasitila tajanstva u buradima ruma,
pa s bljeskom u očima traži za se
nešto među domorotkinjama.
Baš je neobično s koliko prirodne
ljubaznosti nastupaju te čudne
egzotične stanovnice
i s koliko naivne iskrenosti
pružaju osmijehe i ruke.
A blijedi kapetan, što se
u kabinu zatvarao pišući dnevnike
zebnje i strepnje za posadu i zalihe,
što se čitavog puta bojao mora,
oluje, pobune i samog sebe,
odahnuo je napokon držeći
na grudima pisamce koje ipak,
o ipak, neće čitati Sirene.
Divan je taj Novi Sanjani Svijet,
i da li bi bio grijeh obustaviti
putovanje, misije i povratke?
Blijedi kapetan, odbaci hitro
svetogrdnu misao znajući
da nije u nama ono što odlučuje.
Nije u nama ruka što drži platna
i tkanja i škare sudbine.
Gotovo ništa u nama nije.
Samo beskrajno pomicanje,
borba stizanja i nestizanja
i pristajanje.
Voljenje
Ne poznaju nas.
Ni kad nas žele, ni kad nas imaju.
Ne osjete. Ponekad u buri
neshvaćanja sasvim nam blizu priđu.
Gode nam, kao nešto u oluji drveću,
ali taj trenutak siline prođe.
I oni prođu.
Ne dotaknu nas ondje.
Ponekad u nama probude čitavu
provinciju i davno odmetnute želje.
Posve nas lijepo odškrinu,
ali onda ne znaju pomisliti
što je u tami.
Ne naslute nam oči
sviknute na samoću.
Ponekad nas požele kako se ni sami
poželjeti ne znamo.
Žele nas podignuti i nositi.
Uvijek čine nešto s prstima
licem i grudima.
Kosa je pametnija od njih.
I dlanovi im bolje idu sami.
Ponekad nas žele samo zarobiti
da bi nas u sebe puštali
kao nevrijeme među
palme i šešire.
Ponekad žele strepiti naše strahove,
ali im preteško znanje kapke prevagne
i riječi krive, pažljivo izgovorene.
Ponekad ih volimo,
jer je takvo voljenje
Nepamćenja Tmine
Prvi put naiđoh ovdje, posve umoran,
prije sna koji je možda već nastupio,
a da ja to jedini ne znam, probijam se
nekim uskim uličicama Neobičnog Grada,
kroz gomilu žena u crnini,
kroz gomilu mornarskih udovica
i mrtvih plesačica zaboravljenog Cabareta.
Koračam niz neku južnjačku strminu,
koja kao da će ponuditi more,
a na njenom dnu su vezovi za
istrunule brodove koji ne plove,
izlozi za mršave ljude koji ne kupuju
i klupe za zabludjele šetače hladnih prstiju
koji ne smiju zastati ni pitati sebe
koje je stoljeće i čije je ovo s lica
sastrugano orgijastičko veče.
Osjetih čudnovatog plahog sebe,
kao da me netko hotimice raskolio
i ostavio da zacijelim nečije
tuđe rane, pa da srastem s
tom boli koje nisam vrijedan,
ni dostojan, kao što nisu ni tame.
A onda nosim misao poput ptice
kojoj je suđeno na otvorenom
sačekati raženo sunčano zrnce
i jutarnju milostinju topline.
Noćas ću leći s knjigom iz davnine i njene
će mi korice dotaći mrzlo lice, njene
će mi rečenice zasijecati iznošene porube
snene predaje i ja ću posve, posve
utonuti u to bijelo mirišljivo sretanje,
čekajući da se nešto uza me pomakne,
slutnju tijela, žar dlanova, iluziju kose
da me prigrli i nešto mi sveto sveiskreno
utisne u nepamćenja tmine.
* * *
Dođoh bez poezije u džepovima.
Sjena u kutku lica kaže mi da možda
koračam krivom stranom ulice.
Neću prelaziti.
Ovo je doba kad nailaze kočije
u čijoj unutrašnjosti
ubojice otmjena roda
traže djevu za svoje
Tamno Kazalište.
Stresam se, jer slutim kako je lako njima
učiniti onaj pokret, onu jeku oštrice.
Ja ne mogu ubiti ni pile, a nekada
sam se volio zaklinjati da bih mogao
umrijeti za Onu što joj se srce predade.
Stidim se svoje naivnosti.
Od Ljubavi se ne umire,
niti se ljekovito inje na usne uzimlje
kad struja presahne.
Koračam točno iznad ponornice
i slijedim njene podzemne vibracije
kao da duša vodi ljubav
s tajnom hladne bezvremenske sile.
Osjećam stopala kao krivo navučene papuče,
zabunom ostavljene kraj onih vlasnika dvorca
što jednom rukom smiče poklopce,
a drugom otvara balove.
Znam, sanjat ću sebe, jer ne znam otići
iz grubog sukna sudbine svoje.
Sanjat ću ženu koja nije odrasla
svoju zrelost a stoput je zrelija od mene.
Ne bojte se. Ona ne dolazi ovdje.
Novo Siječanjsko Sunce
Samoća. Beskrajna nedohvatna samoća.
Pogledi poput zraka iz Svemira.
Misao koja se kroz misao izgovara.
Bez riječi. Pogled kao jedini pedalj
čvrstog tla. Provalija bez ruba.
Smijemo li pasti u nekoga.
Smijemo li odjeknuti
dok nas steže praznina.
Neobjašnjivost.
Kako nas imaju oni koji nas nemaju?
Kako nas slute oni što ne znaju?
Kako nas osjete?
Mi smo zrnca i svako malo nas
okreću da curimo kao njihove
dragocjene privatne ure.
Neke nas nikada ne dotiču ruke
i po njima smo samo sat
kog pokreće Sunce.
Živi osjete Sunce.
* * *
Bezbolnost.
Neosjetnost.
Nježna kao prvi snijeg.
Kristalna amputacija praznine.
Nitko nikada neće umjeti nacrtati trag
po kom su srebrne paučine svu noć
plele hvataljke za zvijezde.
Lica uče bajku mrzle topline.
Rječice se razlijevaju u ledove.
Slikarije mašte postaju naprsline.
Koračamo. Malo nespretno.
Ali dobro je. Tvrdo je ispod.
Riblja će tijela preživjeti učinjene zastoje.
Važno je imati hladne puteljke krvi.
Uokolo tragovi, krckanja i mlade srne.
Plašljivo vole svijet.
Ispituju. Osluškuju horoskop grančica.
Nevoljnim letom spuštaju se sove.
Sitost otupljuje.
U neki predivan trenutak bljesnut će
sa istočina Novo Siječanjsko Sunce.
Život se miluje u kutku svome.
Lijepo je imati topline.
* * *
Put u treperavost.
Šuma se u sebi lomi u bijele krhotine.
Drveće s udivljenjem motri svoje nove kristale.
Oživješe nevidljive vilinske staze.
Potoci koraknuše u ledove.
Pucketaju kore.
Studenom zubljom pršte grančice.
Nebo se prima za jasenove vrške.
Oblaci guraju mljekarske dvokolice tišine.
Nitko nije vidio prve pahulje.
Bajka je.
Nitko nije vidio Noćno Sunce.
Skriva se.
* * *
Misli se čitaju mislima.
Zvona se potežu strepnjama.
Putevi bijeli pod snjegovima
otiđoše nekamo s našim pismima.
Mirišu tople šalice tišina.
* * *
Pozdrav u jutro bijelih tišina.
Nebeske Draguljarnice rasuše svoje kristale.
Raširiše se zjenice ljepote.
U potoke poskrivaše se zvijezde.
Meko je korakom sjeći
oštre rubove tišine.
Voljeti svijet.
Šapnuti sebe.
* * *
/Dragi Prijatelji, netko je nehotice unio ovdje
još malo simpatične zabune.
Ne, nije mi bio rođendan jučer.
Rođen sam u mjesecu
mrzla imena, s dušom Škorpiona. Hvala što
k mojim vatrama donosite luči od kojih
pucketaju, blistaju i sjaje plamenovi Prijateljstva,
Ljubavi i Miline.
Ako netko znade kako se izlazi na kraj
s blogovskim sjenama, neka napiše.
Ne zbog mene. Zbog sviju onih koji se
s istom pakošću suoče.
Ja sam čudnovatom dioniku svog prokletstva
već ionako oprostio sve./
Placidia Mortez
Rijetkost je ovakvo štivo.
Sjećam se, kako sam se samo veselio otkrivši dnevničke zapise Annais Nin.
Zapravo, teško je proniknuti u dušu osjećajne i samosvjesne žene.
U tok svijesti one koja otkriva erotičnost bića, u slojevima i nijansama.
Atmosferu predavanja, oklijevanja, radosti, užasa, gađenja, divljenja,
pa opet neke čudne ravnodušnosti koja nam daje nadmoć nad svime
i pravo slobode da činimo sa sobom, doista sve, jer kome je ionako
istinski stalo do nas? Ona u svakoj niti ističe svoje
pravo samokažnjavanja. Pravo svetosti, uzvišenosti, prljavštine,
okus dna, okus blaženstva i čiste bjeline.
Silna je Placidia, a njena suptilna i ranjiva duša u traganju
savršenog ubojice besmisla među ženama i muškarcima, prepuna ponosa
i stida i neke djetinje vjere, da će samoća ionako isprati sve
zablude i predrasude. Ona je umjetnica života na dah,
svoje cijene nosi uza se. Plaća krvlju, znojem i pješčanim zrncima
u satima postelje. Plaća hodom, korakom, izazovnošću, ranjivošću,
plaća čitavom sobom, daje se i neuzeta ostaje, jer je nitko na svijetu
ne poznaje i ne razumije.
Možete je obožavati, željeti, ali je nikada nećete imati.
Možete ju zavoditi, nuditi joj se, preklinjati
ali je nikada nećete zadobiti. Nju nitko ne može zadobiti,
jer Ona živi u svijetu u kome nema Ljubavi.
* * *
Uskomešano prostranstvo umjetničkog ludila.
Čitač se uspinje trošnom strminom zidina svog dvorca.
Tako je navikao. Gosti i dvorjanke posjedaše
po divanima knjižnice. On će radije sam.
"Žena je duh", govorio je sam sebi uspinjući se.
"Budem li imao sreće, vidjet ću je noćas".
Na sumračnom nebu, modro se tmasti oblak
otkrhnuo od svoje prijeteće cjeline.
Krišom, posve neopazice, dok je on pazio kamo
staje, blijeda mu je ruka stavila list. Naizgled,
posve neispisan svitak. "Neću ga čitati sada.
Ne sada." Nevolja s muškarcima je što često
misle da imaju izvršiti neki zadatak, poći
na dvoboj, u misiju, tražiti Sveti Gral.
Nevolja s muškarcima poput njega je
što tako malo poznaju ženu. "Placidia Mortez
je samo žena", šapnu mu Njena Sjena.
/Šapat: Pred jutro ću izaći i javiti se Prijateljima.
Ne bojte se. Snažan sam. Ispunjen.
Nitko ne može kopirati moju snagu.
Samo plašt. Nisu riječi energija.
Teško onome tko si je zadao biti
samo tuđi gluhi otisak dok pada
težak siječanjski mrak.
Teško onome tko je pogubio sebe
pa misli da sam ja./
Pismo Čovjeku-Sjeni
PISMO ČOVJEKU-SJENI
ILI KUŠNJA PLEMENITOSTI
Iskreno, zatečen sam ovime.
Pojavio se netko tko misli da sam ja
ili neki izgubljeni dio mene.
Koraknem a negdje u tami moj tajastveni odraz korakne.
Zastanem – i on zastane.
Kao u nekoj mori ili ružnom snu,
netko se želi igrati nestvarnog mene.
On zapiše, sve što ja zapišem.
On mišlja da osjeti, sve ono što ja osjetim.
O, varljivosti!
Srećom, misli se ne daju pomisliti
izvan svoje ishodišne ponornice,
ni osjećaji krvariti izvan krvi
uzburkane.
Ne ljutim se.
Ne dvojim.
Ne prezirem.
Ni mrziti nisam naučen.
Zagrlio bih najradije to čudno bolno biće,
što neki svoj bijes, tugu ili strah liječi
proganjajući mene.
Koliko bi moje krvi dostajalo da se stvari smire?
Koliko propasti moje?
Slutim da mu ja, ma što činio ne mogu pomoći.
Nitko njemu, kao ni meni pomoći ne može.
Neka s mirom usni i s blagošću probudi
jer taj se čovjek, žena ili biće
duboko u sebi našao povrijeđen.
Što sam mu učinio?
Znam, ja nisam savršen
i možda je povreda nastala odbijanjem.
Možda šutnjom.
Možda je ljubomorom.
Možda samo želi biti poput mene.
Napisah mu da igra koju započe,
ne može imati malene cijene.
Vratio mi se vlastitih riječi odjek.
On želi biti moja jeka na blogovima.
Zlokobno, kao opomena.
A ja se više ne mogu baviti njime,
ni ako padne, ni ako se razbije.
Ako sada negdje u tami krvari,
moja mu ruka ne može prići.
On je izabrao.
Ja izbora nemam.
Ono što svakako u svojoj budućnosti
moram učiniti
jest da budem blaži, topliji, obzirniji
prema svim ljudima.
Znam da sam zadnjih 145 dana bio ushićen
i tako sebičan u svojoj sreći.
Pronađoh Ljubav, a za drugo sam malo mario.
Pronađoh smisao, ne pitajući kako je drugima
u nekom njihovom besmislu.
Mišljah, nadošlo je moje vrijeme.
Prevarih se.
Nikada mi Ljudi u Kušnji Plemenitosti
nemamo prava spustiti zavjese i
pritvoriti od sanjarenja umorne kapke.
Ja ovdje pronađoh Daleke Prijatelje
i mnogi će od njih doći noćas
upaliti svijeću za mene
i ostaviti lijepu riječ.
Vrijedilo se na blogu roditi.
Vrijedilo je u sebi krvariti.
Ako je cijena toga da me netko nesretan
slijedi do svoje i moje propasti,
ja ću ga prigrliti.
Volim Te, Ti nepoznata dušo
što sebe osudila si na vječno lutanje
u sjenama mojim.
Volim Te i molim se
da ćeš svoja svjetla pronaći.
Svoj glas povratiti.
Svoje boje oživjeti.
Svoje vlastite neponovljive boje
kakvih nitko nema osim Tebe.
Nitko nije dostojan da mu kopija budeš.
Ako vjeruješ u to, slijedi me.
Ali, znaj, ni Tebi ni meni
to sreće donijeti neće.
Ako je provalija ovdje – ja sam pripravljen.
Pružam Ti ruku – uzmi je.
Možemo skočiti zajedno, ako Ti je tako milije.
Samo jedno znaj.
Na ovome i onome svijetu,
u letu i u padu,
u propasti ili slavljenju,
u grobu i na prijestolju,
ja moram isti ostati,
a u meni je mjesto ljudskosti
koje nikada neće biti TI.
U ime svjetala, probaj se k sebi vratiti.
U ime tama, puštam Te da činiš što moraš.
Moje je dalje poći.
Neka Te Dobri Bog čuva i blagoslovi.
Neka nad Tobom bdiju moji i Tvoji anđeli.
Ja ću sam za se bdjeti.
Obavijest dragim prijateljima!
Obavijest dragim prijateljima!
Dragi Prijatelji!
Pojavio se lažni Grof V. koristi se mojim pjesmama i imenom.
Razlikujemo se po linku Grof Vladimir i po dizajnu dakako.
Namjere tog stvora su očite.
Sijanje zabune.
Ostanite mirni i vjerujte u moć prijateljstva.
Raskoš i Krhotine
Raskoš i Krhotine
Spojilo nas je nespojivo: Vaš korak u smrt
i moj da pokušam očuvati život. Beskrajnu Slobodu i
bezuvjetno pripadanje. Daljinu i Blizinu.
Već 12 dvanaestica mi prkosimo zakonima
ovog doba. Sebi i drugima.
Mi dohvaćamo nedohvativo.
A jedno je gotovo savršeno: nikada jedno drugom
nismo izrekli laž, iako je na trenutke vraški boljelo
zboriti istinom. To je naš najveći kapital i
nenadmašna vrijednosnica srca.
Koliko im je trebalo da shvate da smo zajedno?
Ne manje od 45 svitanja, a već bijaše očito.
Koliko će im još trebati da uvide da smo jedno?
* * *
Vječno ista zagonetka u jednadžbi srca i ponosa:
kako dati sve a preklinjati gdje nitko ne čuje?
Kako moliti za svijet, a u trenu prezreti sve
vlati i hridi blizine? Doista, teško je.
Neizvodivo. Neracionalno i posve suludo,
vjerovati da će nešto izmijeniti naša
do bolnosti prejaka pjesnička riječ.
Želim Vam topao trag do postelje
i san koji će ostati neotvoren pod Vašim
jastukom, jer svi su Vaši snovi sada On.
* * *
Pozdrav u noć najdužeg imena.
Ponedjeljnica.
Bludnica tama.
Zatornica plahih osjećaja.
Krivokletnica sjećanja.
Vampirica daha.
Kradljivica energija.
Pozdrav u noć đavoljeg vimena.
* * *
Smijemo li mi uopće nešto smatrati u svojoj rijetkoj nakani
da idemo krivom stranom ulice, krivim dijelom grada, na
svoja krivo tempirana raskrižja, s posve jasnim nakanama,
da se mimoiđemo sa svojim srećama, da zaobiđemo
i prekoračimo šapat sretnih stuba pred hramom ponosa?
Smijemo li se dotaknuti na mjestu gdje su nas učili
da veliku štetu ne pričinjaju u krivim riječima nauljeni bodeži?
Smijemo li vjerovati pa posumnjati, kao što i svi drugi s
vremenom priznaju da nisu dobro vidjeli, da nisu oni
ispisali čudesne misli odanosti, pa ih žive sa stabla
odgrizli i na krvavoj peteljci budućnost zibali?
Smijemo li mi biti ili ne biti isti, kurvinski prođerdani
i židovski sustegnuti, ušparani s ušteđevinom snova
i prokockanom bajkom jednom ukazane miline?
Smijemo li mi ogledala svoja o ponoći razbiti i
njihovom krhotinom žile prerezati, pa pustiti
sirene hitne pomoći da se utrkuju s kočijama naše smrti,
znajući da nećemo dobro ni zamrijeti ni oživjeti?
* * *
Plakati.
Suze znaju puteve u ponore.
Staze koje zalijevaju čemprese
i one starinske grobove.
Suze znaju tajnu kako umiru ptice
i kako će jednom presušiti more.
Suze znaju ono što mi ne znamo.
Kao što psi osjete vučju kretnju
u planini, tako i one predosjete
Prvu Smrt Ljubavi.
* * *
Želim Vam pravo na novi početak,
bez bolnih osvrtanja,
bez nada u starinskim haljinama,
bez snova na stazama
što vode do Demoničina Dvora.
Želim Vam lijepa nova čuđenja.
* * *
Pozdrav sa šetnice ponedjeljkove tamne družice.
Upitao si me jesu li ono uživanja ili patnje.
Kako odgovoriti. Ono "nešto" među nama,
što nazivlju raznim snažnim imenima,
nije ni Ljubavni roman, ni film o dvoje
neshvatljivih samotnika, ni novela o samoproždiranju
dvoje umjetnika, ni neka obična priča iz susjedstva.
Što god bilo, znam da Joj nikad neću okrenuti leđa,
pala ili poletjela, odbacila me ili prigrlila, uzvisila
ili uništila. Ona je moja sudbina.
* * *
Bol je put u bezbolnost
u osjetnu besputnost
u neljudsku smirenost
predanost
da će tišine
učiniti najbolje umiranje
našim vrelim mjestima
a tame da će
znati uhvatiti naše ruke
gvozdenim kliještima
da si u bunilu
ne iščupamo grkljan
* * *
Besmrtna
(Netko je noćas marljivo obišao usnuli Nebeski Grad i na sva vrata metnuo
moj lik, sa sličicom kakve se stavljaju na bočice otrova. Tako sam izgubio
mnoge Prijatelje. Srećom, nekoji su preostali. Njima ovdje zahvaljujem.
U stanju kakvom sam sada, ne dopuštam sebi ništa pisati, da nehotice
koga ne povrijedim. Ne želim vraćati istim mjerama. Zato Vam poklanjam
jednu svoju staru priču o Smrti. Smrt mi je sada najmilija misao.)
Besmrtna
Dobra su Čovjeka prenijeli s onu stranu svijeta.
Odmjereni bubnjevi. Ženski glasovi u daljini. Nerazumljivi. Vijugaju uski putevi od svjetova do svjetova. Prekriveni hramovi. Utihnuli gongovi. Dječak probija stazu kroz snijeg do svete rijeke. Ako se umije u njoj izliječit će bolest. Nikoga se putem ne smije sresti. Čovjek odjeven u narančasto, besprijekorno obrijane glave gleda ga žmireći. On može nešto s dlanovima što drži svodove. Isparavaju se dimovi oživjele Proteklosti. Šutnjom mumljaju pjesme stijena. Iz srca Planine u zavežljaj s dragocjenostima privezan oko vrata. Disanje iz dubina. Uzimanje ispod granica. Svijest bez okretaja. Tok vena. Svemir Svemira. Ljudski nokat. Duša puštena visinama neće zalutati. Vodič sustiže kočiju. Smrt će namjerno zastati koliko bude trebanja.
Veličanstvena Svjetlosna Sablast podiže se nad dolove s nastambama i pruća
kraj puteva. Zvone beskrajna ishodišna zrnca u predaji sjaja. Giba se prostor i zamišljena nebesa. Oblaci koji nikada nisu krenuli ovamo razmiču se haljama Nedostižne. Komešaju se jastučnice usnulih zvijezda. Vid Nevida. Um Sveuma.
Huk Prahuka. Savršena mislena grobnica za ubijenu Ljubovinu. Pismo s kapljicom tekućine i blijedim forenzičkim tragom. Riječ pokidane niti i presječenih vezova.
Dolinom Šutnje putuju božanska sidra i polagano kruže nad usnama smrtnika.
Njihov okus je prvobitni osjet metala u kolijevci. Njihov odzvuk je klatno nevjerice
da smo sada ovdje. O lice udaraju pitanja. I snijeg je u obući, najlakši koji može biti,
trag samoće u dubokim bilogorskim čizmama. Ono slabašno nestalno otkucavanje
u grudnoj špilji, pa zastajanje, istraga. Podiže se luč koja lice obasjava iznutra.
Treperava šibica osumporena snima, kani se zagledati još jednom i nadnijeti nad
blage otvore pritvorene vjeđama. U tkivu struje košuljice anđeoskih zmija. Miješaju se otrovine s ljekovinama. Tekućine s prahovinama. Kovine s nakovnjima. Zvjerad sa
Bogovima. U tkivu s pukotinama i galaksijama vibrira neiskazivo Ja. Djelić prvobitnog zvona zadužen da udara o savršeno izliveno vreteno na rubu Ništavila.
Uspinje se nad svoje grudi bjelinom pregorena šuma. Krošnje se prigiblju strminama i razmahuju sapu Sjevera. Rastvaraju se klanci. Brazgotine presahlih potoka. Zarušavaju proplanci i sletna mjesta nedirnuta. Na njima Šumski Čovjek sačekuje svoje mrzle i vječnim ledom okovane. Tko noćas zapali svijeću bit će vrijedan velikog tajnog puta. Tko noćas smakne poveze s lica i lagano nadnese tkaninu nad vatru, osjetit će dimnu propast odbačenih krabuljica. Tko nožem razdere krinku i prinese ruke grudima, prepoznat će prste do kojih se ne dospijeva vjerujući živima. Tko zasiječe noktima meku uzdrhtalost površina, prijeći će onamo iza svjetala i iza plesova. Iza pucketanja i iza tišina. Tko noćas zadrži disanje u vonju sprženog voska, imat će karte raspregnutih obzora u nosnicama. Tko noćas primi na sebe drevnu kletvu mora, razumjet će pjesmu Vodiča u narančastom.
Dobra su Čovjeka prenijeli s onu stranu svijeta.
(Oprostite mi ako sam odviše legao s Tamama. Možda nisam imao odviše izbora. Ili bijah Izabran. (Bio bi lijep taj osjećaj. Biti Odabran. Jedinstven. A ipak sam nesavršen.) Sjene se najradije zavlače k svojim predanim žrtvama. To bi moglo objasniti ovaj moj mali dar.)
Triptih srpanjskog sumraka
Ljubavnica Smrti i Svećenica Sna
O, Isadora, Vi «omotana nitima drevnih svirača»...
Vaša je Pjesma Smrti više nego Oda Crnoj Plesačici
Ta Vi i ne tajite, da Ona dolazi sama jer poznaje put do Vas,
a i vrata su joj stalno odškrinuta jer taj se ključ nitko
ne bi usudio ukrasti.
Koje li ironije! Neće Vas Ona prisvojiti
ni nježno ni iznenadno.
Zar ne shvaćate da Vas je odabrala?
Trebate joj ovakva kao Ljubavnica, kao Svećenica.
Vi ste njena Najljepša Budnica a ona je Bludnica Sna.
I zato se sviknite na tamu i misiju kojom presrećete
jata prestrašenih ljudskih leptira i vraćate nježno majkama
drhtave šišmiše zapletene u predivnoj kosi pastirice.
Tko Vas bude ljubio morat će upoznati okus zemlje,
šum voda i tamu krošanja.
Tko se u Vas bude zaklinjao morat će pisati brzo
da mu se krv ne sasuši na prstima.
Tko se u Vas bude uzdao morat će lijegati sa sjenom
u koju liježe žena koja umre mlada
i uskrsne kao jeka razbijenog vrča na zdencu Mjeseca.
A ugaslo i svenulo u Vama nije doista ništa.
Ledena bezvremenska ljepota nehotično odasjava
Vaše oprave boli izvješene, neosušene, blijede
da ih ni vjetar ni sunce ni ljudska ruka
ne dotaknu prije mraka.
Kružit će jednom čudnovato legenda
da se naga i nijema i slijepa djevojka
čudnovato uspela nad metalne križeve kršćanskog hrama
«tipkajući zadnju sonatu na klaviru dana»...
* * *
Tajanstvena pogodba
Da... i drveće osjeća, strahuje, treperi, živi i umire
samo su drugačija njegova rađanja.
Neobičan je osjećaj zagrliti brezu ili gledati
kako je odnose iza zadnjeg pada.
U našem svijetu postoje ruke koje mogu
razrezati ptičicu, lane i janje i mladog labuda.
Nismo li razvili svu silu pila i sječiva
rezalica, sjeckalica i sklapela?
Pa i samog smo čovjeka pozlijedili i
razrezali na stotine načina.
Gupca su raščetvorili, Krista razapeli
a mnoge znane i neznane žive spalili.
Čemu se uopće čuditi?
Čemu se uopće nadati kad svakog pjesnika
možda vreba njegov daleki brat ubojica?
Kad nježni vrat žene u parku
može zaskočiti kandža silovatelja.
Kad sjena monstruma padne na sjenu Anđela.
Kako bi lijepo i plemenito bilo
proživjeti jedan dan u tijelu drveta,
pa jedan dan u tijelu čovjeka.
Tada bi naša duša na miru spoznala
svu dubinu pod nama i sav beskraj
plavetnila nad nama.
Tada bi drugačije zašumjela tišina
u našim krošnjama
i dobrota u našim rukama.
Kakva bi to bila plemenita i
tajanstvena drvoljudska pogodba...
* * *
Daleki pozdrav
Kad je Mjesec daleko iza oblaka
i kad se ne čuje žubor gorskog potoka
kad se koraci stope s tišinama trava
i kad drvo protrne do k ga dirne naša
ruka drhtava
tad se čudom pomakne plavetni oblak
i Mjesec zasja
i zažubori potok
i oglase se koraci sred zelenog klasja
i protrne duša jer drvo je
prenijelo naš daleki pozdrav
Pjesma za M.
Koraknuli ste dublje u moj svijet,
razmaknuli visoke trave i paprat,
poželjeli me sresti ili koračati za mnom
stazama koje vode od ljudi
stati pred mene i gledati me u oči,
ispružiti ruke i zagrliti nijemo
srpanjsko, predaleko, ranjivo božanstvo
što druguje sa zvijerima.
Koraknuli ste dublje u moj svijet,
zaobišli močvare i glibove,
poželjeli se uspeti sa mnom
na najviše stablo u dolini i doticati vjetar,
prepoznati oblake koji kruže u ljudska srca
i prenose šapate juga zapadu
nježno, lomnjivo, jutarnje božanstvo,
što dođoste iz daljina.
Koraknuli ste dublje u moj svijet
i ja Vam želim vjerovati,
želim Vas uzeti za ruku i pokazati Vam
jelenske lugove i gnijezda sova,
želim Vas vjenčati s drhtajem prepelica
i jekom srca kraj izvora,
blago, neshvatljivo, djetinje božanstvo,
što poželjeste biti moja.
Mjeseca punog uljanica
Taknuli smo uljanicu punog Mjeseca
(pogledom jasno, jer još ne izučismo tajnu leta)
Taknuli smo je dlanovima pažljivo zaobljenim
mislima pomnim pogačicama od utrobe do zjenica
kad se topao zrak uvlačio u dišuća njedra noći
po mirisna vjedra vizirnih svježina i stremenja
po nabrekla jedra u gvozdenim nakovnjima snatrenja
Taknuli smo istodobno jarka narančasta srebrenja
bez kletvi plamenih i svemoćnih znamenja
bez suza zabrojnih i onogrobnih zavjeta
bez čini neraskidivih i drevna znakovlja
bez sudbe vještičje, bez praskozorja
Taknuli smo uljanicu punog Mjeseca
i polegli je na jastuk bjelasastih uzdaha
na kog je lice stavila gluha Nesanica
pustili smo ranu da krvari u zdjelu od oblaka
za kojim se podizala sva naša java nejavljena
i zastirao se u sjetnu letu sav san nesanjani
Taknuli smo uljanicu punog Mjeseca
i drhtali, drhturili, treperili i strujali trncima
dok su se golema kerubinska stada grohotom sjurila
kroz lijevak bez glasa u grimiznu poljanicu grla
pa dalje u kanjone bića gdje zadršće kralježnica
i jeknu Pramajka u beskrajima skrita
Taknuli smo uljanicu punog Mjeseca
i nauljili lica, vratove, grudi i bedra
raskrojili nadlanice, visoravni i ramena
pa smo mi ovakvi još nerođeni Ljubav vodili
pa smo se ondje tek neumrli u Ljubavi rodili
da smo ruke zvjezdane na izvorima orosili
da smo se maštama vretenastim obeznanili
i stopalima pustim fenjerima obesputili
i bršljanom vrutka zapleteni onemoćali
strujama brzim virovitim odstrujali
i ponestali u kamenooke sedrene dubine
iznemogli u zelenosjene jezerske tišine
pustivši jeku u čarobnousne unske visine
gdje Mjeseca punog uljanicu smo taknuli
Jureća kočija ili Spasonosna Riječ
Ponekad ljudi iščekuju riječ koja će sve promijeniti. Tragaju za njom, pokušavaju joj naslutiti početak, sresti je nasumce i primiti njen spasonosni učinak.
Nekad su to tajnovita priznanja, nekad šokantne objave, pa teški zavjeti ili presude.
Riječi mogu tako lijepo pojednostaviti naš svijet i iznova sve još više zamrsiti. Zato im ne vjerujem sada. Zato ih koristim oprezno kao viseći most na Andama , sluteći njihova opasna i istrošena mjesta.
Kako onda mi koji smo Miljenici Daljina uopće možemo razgovarati? Zar pukim osjetima i predosjećajima? I kako sve to prevesti na glas razuma? A telepatiji očito dorasli nismo. Mnogo čemu mi dorasli nismo. Ni sebi samima.
Koračam metar, dva iza svojih posljednjih odluka. Jake su i vrsne te moje odluke. Kao dvije tegleće mazge u doba američke zlatne groznice. Pravo bogatstvo. Vrijede čitav grumen, jer sve je sada na njima. A opet, dođe mi da ih kriomice napustim jer mi se odviše nepriličnim čini koračati za njima ili se drmusati na njihovim kolima. Kakav to čovjek može napustiti svoje posljednje odluke, križance plemenitog konja i tvrdoglavog magarca?
Lijepa je i potmula svirka noći. Kao da orkestar čine duhovi, a instrumenti su u krošnjama, tavanicama i sjenama. Sjajni Raspolovljeni visoko se uzdigao i rasuo podosta magnetnih srebrnina. O, kako mu se samo raduju šume.
Vozio sam kasno i opazih vatru u šumi. Pravu pravcatu. Ostaviše je šumski radnici valjda u svojoj subotnjoj žurbi. Ne znam zašto sam odmah uz nju pristao i stajao neko vrijeme kao opčinjen. Mnogo je žara bilo u toj vatri, a plamenovi i iskrice
podizaše se uvis, čas silinom vjetra, čas nečime prejakim duboko unutra. Stajao sam i gledao u tu vatru, slušao njenu pjesmu i divio se Šumskim Sjenama što joj se dođoše pokloniti. Nisam bio sam. O nikako. Samo sam bio jedino ljudsko biće zatečeno na tom čudnovatom koncertu plamsaja. I nisu mi naudili. Čak mi ni razum nisu dirali, taj moj najkrhkiji dio Posljednjeg Smrtnika među Vilama. Mogao sam tako dočekati zoru, ali su drugi čekali mene. Oni koji ne razumiju Mjesec i Vatru, postadoše nestrpljivi. Osjetih to.
Jureća kočija s postaje br. 240 bjesomučno se približavala. Opet moradoh uskakati. A u njoj mračno i hladno mjesto predviđeno za me i bijela uzana pruga
Kraljevića Srebra, tog znatiželjnika što ljubi male prozore i stidljiva okna. Jesam li bio pripravan? Jesam li se mogao nekako izvući? Nisam. Svejedno je.
Šapat ruke i kretnja duge
Danas ću pisati šapatom ruke i pokretom jutarnje duge
Nevidljivim mastilom mislenim jer ne želim crniti
Ne volim saditi tamne vitice straha i bršljanove sumnje
Ne žudim ubirati bobice s grma čije zaboravih kušnje
Kojem su svecu utvarale predosjećaje božanske oluje
Danas ću hladan proći najave sparne nebeske vatre
Koja će natjerati samotne starice da ne razlikuju prozore
Od slika prirodnih postavljenih na pogrešnoj strani zida
I neću se tažiti spasonosnim količinama tekućine blage
Jer Sunce bi moglo u inat strogoj Majci izaći na mene
Danas ću o Ljubavi zboriti kao da je samo nedostajanje
Kao da dlanovi i jagodice nemaju tkaninu za smjerove
Kao da su oblaci bjeličasti zaposjeli jutarnje jastučnice
A snovi neupamćeni durljivo pošli niz šetnju potočnice
Što zanosna uz sav drhtaj proticanja neće učiniti slapove
Danas je sadašnjost o kojoj sam učio na satovima filozofije
Trenutak između prošlosti i budućnosti kojeg zapravo nema
Udubina, posjekotina, usjek i pukotina neke čudne emocije
Udlaga od kamenova za zglob iskrenut u noćnim kanjonima
Kušnja postojanosti i strpljenja kad čekanje ne može biti bezočnije
Danas ću moliti jednu jedinu molitvu Ženi Majci i Djetetu Sinu
Jer Očevi i Duhovi prestrogo i nehajno odmahuju na patnju pojedinca
Morao bih boljeti svu bol čovječansku i tugu ljudsku i ranu božansku
Pa da se nešto sveto tektonsko prene i pomakne i propusti nadajuću zraku
Tim koljenima izranjenim i noktima kletim da će razderati prepreku kamenu
Progon do praskozorja
Mrak miriše po haljinama zapadnog brda
svježina više kao žudnja i vapaj tijela
dopire do One kojoj dugo neće biti sna
cvrčak će svu noć tragati za ključevima
i zveckati praznim privjeskom treperenja
More će istjecati u znojna strništa daljina
i pritjecati gležnjevima kasnih šetača
koji se nećkaju dotaknuti jedno drugoga
pa rukama dotiču blagi lepet povjetarca
Noć načinjena da ne bude Ljubav jednostavna
bosonoga i plaha u svojim prvim strepnjama
kad sve započinje s nemirima i pitanjima
a zvijezde kradomice čine zabunu u slutnji neba
Netko iščekuje poruku koja neće biti napisana
i svaki čas pogledava hoće li biti svjetala
sa čudesnog okna malenog tamnog zaslona
a iščekivanja usporavaju odbljesak među srećama
Tmina se nasitila mirisom konjskog pojila jer
prošlost će progoniti svoje bjegunce do praskozorja
i poneki će pasti nauznak još s prvim prizracima
kad je već zraka sunčana navijestila varljiv spas
Smrt Letačeve Kćeri
(Ova je pjesma nastala nehotice kao i tolike čudesne nehotičnosti
krhke ljudske potrebe da se iza nejasna sna pronađe jasnija riječ.
Trebala je biti samo kratak komentar na blogu, jednako tako
kao i što je moj život trebao biti samo kratak drhtaj u beskraju.
Osoba kojoj je napisana i osobe kojima je pročitana i sve osobe
u mirisnim mantijama veličanstvene samoće, u njoj će se
preplesti na tren.)
Sve su Slike fascinantne kada se pokrene naš unutrašnji korak
naša nevidljiva kretnja i naša prva lakoća prostiranja
naš danak prostranstvu i naš začetak nevoljkosti
u poimanju zbilje, u lijeganju pod klasje talasanja
Za nas su nečije ruke mrvile u prah visovite trave
i činile ljekovite pogačice s naputkom
da ih držimo na suhom i hladnom mjestu duše
jer bi se mogle pokvariti i postati opojnosti mlitave
Za nas su nečiji prsti doticali glazbala i predosjećali
najfiniju nijansu sklada i plamsaj harmonije
ali nisu imali istrajnosti slijediti simfonije
nisu imali hrabrosti taknuti ranjivu koru emocije
Za nas su pisali ode i postidjeli se molitve pjevne
na glatkom podu hrama gdje se staričin šapat čuje
bolje od plaha koraka, bolje od mračne nade
gdje se miris udvara tamjanu, a tamjan mirisu vlage
Za nas su rekli da bi mogli radosno umrijeti
da bi bili spremni, da bi se mogli pripraviti
da bi to svakako učinili bez zdvajanja
ali da nekako ne mogu to u ovo prebrzo sada
i da se ne ljutimo i rastužimo i oprostimo
jer ih je takla opravica Vile Oklijevanja
Za nas su nicali grimizni Cvjetovi Smrti
i predivna se poljana ljuljala u peludnoj jezi ljepote
Sve se to činilo i raščinjalo za nas kao prvogrijesi
našom se srećom svijet pravdao pred prazninama
našim se otkucajem u tmini tjerala Avet Ništavila
pod naš je jastuk legla iglica s otrovnim vrškom
i nježno se zabola u perje žrtvenog labuda
u bijelo tkanje prve Letačeve Kćeri
u prahomisao topline
Svjetlo i tama su dio Vas
Svjetlo i tama su dio Vas
kamenčići na dnu jezera
draguljčići na dnu neba
uspeti listovi bršljana
raspete tetive ruža
propeta silina u vrancima
sapeti nemir u bjelcima
sjena putokaza iza praznina
odsjaj blještavi u stakalcima
miris lule u kaputu grobara
prazna klupa u kutu rodilišta
ribareva unučica s kristalima
u haljinici od grubog sukna
plamen ostavljen da se ugasi sam
voda izvorska kroz koju curi gora
u blagovijest podzemlja
u sjenomrijest podvođa
u trnosvijest buđenja
Svjetlo i tama su dio Vas
u zadnjoj noći slikareva sna
plakala je sveta očajnica
i jecala su kaptolska zvona
prizor na zidu i mrtva ikona
prozor u tkivu i naprsla prepona
nanovo žbukom ožbukana
i živim vapnom ovapnjena
riječnim šljunkom ošljunčana
krvavim suncem osunčana
i pomno premazana
i marno premaljana
i gorko prebojana
i triput prelažena
da se ne zna
da se ne pozna
da se ne dozna
da uvijek jasna
da sve to jasnija
i prvosjajnija
na istom mjestu
izbija
Čarobnjaci postoje
Nova R. Stručni skup učitelja BB županije. Polumjesec nad ljupkom školom izvan glavnih puteva. Oko 40 učiteljica razredne nastave (za neupućene to su one koji cijeli vijek uče niže razrede) međusobno priča u isti glas, a da ih to uopće ne smeta. (Zvučna kulisa: nesnosna. Slikovni pregled: raskošan Olfaktivni (mirisni) efekt: miješano-aromatično-znojan.)
Neka poznata lica u prolazu nude onu ishitrenu neiskrenu grimasu najdražeg smješka. (Odviše čitaju braću Grimm(as), dodao bi zlobno moj Unutrašnji Skeptik.) Moja stolica ovdje postavljena je nasuprot velikog prozirnog koša za drugu najpopularniju igru današnjice. Glava predavača stajat će točno ispod one nevidljive putanje, kojom kroz erotično utegnutu mrežicu
prolazi teška crvenkasta lopta. Neću dalje vizualizirati.
Mladi kolega, očito svježe primljen na teško ishodivo radno mjesto (zlobnici kažu da primanje preko veze, bez presjedanja, stoji 2.500-3000 novih valutnih jedinica Ujedinjene Europe), uživio se u fotografiranje skupa sjajnom digitalnom napravicom. (Izvannastavna aktivnost: potrčko. Smjer: ulizica. Podrazred: uvlakač.) Pokušava iskosa obuhvatiti sve nazočne u jedan mah, što mu baš i ne uspijeva. U neprilici mu je umalo pobjegla jedna preglasno pomišljena misao. Pokušavam prikriti kombinaciju suosjećajno-podrugljivog smješka. Meni bi sličan manevar uspio u prvom pokušaju, zahvaljujući bazi od 2000 fotografija s natjecanja i putovanja. U čemu? Taman posla, da Vam i to još kažem. Osvrćem se oprezno. U vremenima čeličnog Josifa Visarionoviča sličan bi napis završio u ledeništima Kolime.
Nakon kraćih ceremonijalno-okupljališnih uvijanja, skupić je napokon počeo. Uvodni govor gospođe ravnateljice mogao bi se svrstati u rubriku «Lapsus Queen». «Nadam se da Vam ovo neće biti prvi put da ste ovdje!» (Ne doista, neće nam biti prvi put!) «OŠ Nova R. smještena je u Općini Nova R.» (Ta nije valjda u Novom Vinodolskom!) Jedva se nekako ispetljala iz govorancije, za čiju je nespretnost neizostavno kriva nova odjeća. Mora biti.
Zatim riječ uze voditeljica aktiva: «Da nisam učiteljica, bila bih prepelica...» Pokroviteljska poza i maglena dobrodošlica prešećerenim glasićem i intonacijom primjerenom obraćanju maloumnima. Obećaje nam procvat osobnog i prosvjetnog rasta.
Jasno. Takva obećanja ne stoje ništa, a nude zanos ravan onom iza otkrića parne kupelji.
Napokon predavanje. Kao da silazimo u sve niže krugove zdanja poslije Čistilišta.
(Bez primisli, molim!) Predavačica iz Osijeka. Učiteljica razredne nastave Sandra C., koautorica udžbenika-čitanke iz materinjeg jezika. Lijep početak. Spominju se Rim, Grčka, Gutenberg. Trema uzgred spomenuta, brzo se izgubila. Pametno i sugestivno govorenje.
Počinjem uživati slušajući taj glas.
Receptivnost ostatka skupa podsjetila me na stado švicarskih goveda dok promatra brzo nailazeći kišni oblak. Većina nazočnih bi nakon 5 nastavnih i nekoliko svaštarnih urica, teško izašla na kraj i sa elementarnijim rečenicama. Mozak im preskače informacije istom brzinom kojom ih prima. Stanje slatke uspavljujuće tuposti obuzima ljudstvo. Nespretno lijepljenje plakata na tren ih razbuđuje. Počinju prva brbljanja i došaptavanja. To je zabranjeno, ali se potiho proširi. Neki učitelji jednostavno ne znaju slušati druge. Ovo je mnogima od njih vrsta najgore kazne. Ne smjeti govoriti i govoriti i govoriti...
Koje li ironije! Čuje se vjerska rečenica učiteljskog nauka: «Djeca u nastavi premalo pričaju, ili govore samo DA ili NE.» Pa nisu ona tome kriva! Nastavlja dalje: «Treba upućivati djecu da je pisanje proces» Pokušavam dokučiti što inače djeca misle da je pisanje
i onda mi misli odvlači nesretni Kafkin Proces. Toliko o usredsređenosti na materiju skupa.
Na spomen male vježbice nazočni se stidljivo meškolje. Treba opisati najšareniju moguću sličicu. Pa stvoriti pričicu. Pa ju prepričati unutar grupice. Dirljivo infantilno. Zašto nam se obraća s toliko umanjenica? Aha... poanta je u zajedništvu, združenom radu, zabušavanju s osloncem na druge, zatomljivanju jedinstvene osobnosti. Na kraju mora ispasti jedan kreativan zajednički sastav. Prvo idu asocijacije, pa propitivanja, pa samostalan rad.
Svi su oduševljeno prihvatili spasonosni prijedlog da se taj dio uopće ne radi. Kao, zapamtili smo bit. U duhu kooperativnosti najpasivnijeg mogućeg sjedenja (ljudi u kinima su 10 puta aktivniji, jer čine koješta rukama dok gledaju (bez primisli!)) nastavljamo dalje. Tko se nadao nečemu suštinski novom – razočarao se.
«Dijete mora vidjeti svrhu pisanja». Najbolje bi valjda bilo izdavati piratske novine.
Sad se dijele neke fotokopije kojih ima samo 20 i počinje neviđen grabež. Jasno je da ih ne mogu svi dobiti, pa će ih davati grupno, po školama. Naravno, neke škole varaju i uzimaju si previše. Čuju se glasni prigovori. Oni što su prvi dograbili papire brzo ostaju bez oduševljenja: Ništa posebno. To malo umiruje one kratkoruke i one što ostadoše kratkih rukava.
Predavanje teče dalje, kao potok u kojeg je netko ubacio perilicu rublja. «Je li Vam poznata tehnika grozd?» Desetinku, dvije nasta tajac. Svi govore i mumljaju JEEE... a kladim se da barem dvije trećine sudionika nemaju pojma o njoj. To se zove bezazlena, nekažnjena, bezočna kolektivna laž. Gotovo da je i ne doživljavaju kao neki grijeh.
Predavačica ciljano koristi prste, ruke, glas i dlanove. Kao da plete u zraku nevidljivu mrežu. A prsti su joj sve tanji i gipkiji, kako glas klizi tonalitetima. Sugestivnost raste kao na blagdanskoj euharistijskoj svetkovini (npr. katoličkoj misi na Cvjetnicu, za neupućene). Par tisuća godina unatrag bila bi plemenska svećenica. Iscjeliteljica. Ni dobrote joj ne manjka. Šteta što je ušla u odaju nagluhih slušača.
Opet se dijele papiri, što je razlog za novi val nervoze. «Netko će nešto dobiti a ja neću. Kakva grozna pomisao!» Ovaj put su to «Znakovi za pogrješke». Kako ispravljati netočne sastave. Podsjeća na topografske znakove. Onaj za novi redak me tako neodoljivo podsjeća na most. Dok priča o glagolima, predavačica skuplja dlanove kao da će piti vodu iz njih. Kao da je blizu nekog šumskog potoka. Pa onda nabrajanje s nevidljivom svirkom kažiprsta po jagodicama ostalih prstiju. Kako dražesno! Ti prstići su nečija velika sreća.
Stiže novi papir. Upada u oči besprijekoran rukopis. Pa mala prezentacija vlastitog udžbenika, tek onako, «by the way»... Opisuje svoj udžbenik kao u pjesmi «Jer smo totalno drukčiji od drugih». Sad se obrušila na diktate i «papagajski» nivo znanja. Kako joj lijepo stoje te neobične naočale s pravokutnim okvirima u stilu elitnih berlinskih D.J-a.
Predavanje je završilo. Prezentacija teče proplancima žamora. Sve pršti didaktičkim i metodičkim modelima. Kad ju ovako slušam osjećam se prevareno što sam uzeo početnicu iz konkurentske izdavačke kuće.
* * *
Slijedi domjenak. Okrjepica. Neizbježni štandovi knjiga i priručnika nasuprot stolovima s hranom. Vrlo promišljena ribolovna tehnika. Samo, slaba je korist, kad je ovo ljudstvo sviklo da bez prijeke potrebe ne otvara novčanik.
Brzo nas dijele na dvije nove radionice: likovnu i matematičku. Pošto moramo na obje, odabrah prvo ovu logičko-aritmetičku. Kako ja inače ne jedem na skupovima, diskretno sam izborio prednost prvoulaska u praznu učionicu. Nisam mogao umaći jedino zbirnim pipcima istodobnih glasanja. Godilo mi je nešto tišine sačuvane po uglovima. Učionica je stara, ali ukusno ukrašena. Ovdje radi netko poletan i likovno emancipiran. Na nježnoplavim zidovima sunce, mjesec, zvijezde i oblaci. Nježno, asocijativno, gotovo nestvarno.
Pomalo sam znatiželjan kako će izgledati matematički autoritet gospodin Boško J. Preko stolice je prebačena neka moderna, svijetla jakna, a tu su i dvije torbe: putna i službena. Grafoskop u stanju pripravnosti. Tema: Zadaci zadani riječima u nastavi matematike. To me podsjetilo na jedan moj rani autorski uradak s početka službovanja u selu P. «Jedan pastir ima 3 ovce, a drugi pastir ima 2 ovce. Koliko ukupno ima pastira?» Većina djece je zadatak riješila ne razmišljajući previše, baš ovako: 3 + 2 = 5. Nisu ni čitali pitanje. Svikli su mehaničke brojke u zadatku i riječi ukupno, zajedno ili sve skupa, povezati sa zbrajanjem. Nisu kriva djeca već stupidna šablona koja ih je navikla na takav izlizani matematički postupak, bez prevelike uporabe problemskog mišljenja. Ali, tko sam ja da osporavam sustav poučavanja čudesnog svijeta brojeva?
Ulaze prvi okrjepljenici, pa zatim drugi, a onda čitav preostali val. Tajna te žurbe je u tome da se boje kako će ostati slobodna samo prva mjesta. Zlatno pravilo odlaska na učiteljske radionice glasi: Ne sjedaj preblizu predavaču. Može mu pasti na um da te nečim zaposli, ili ne daj Bože, nešto zapita. A onda je ušao On. (Sličnim tonom je oslikan ulazak silnog čovjeka s puškom u šumu, u romanu «Bambijeva djeca»).
Ozbiljan prosijed gospodin u besprijekornom sivom odijelu, prekrižio je ruke na prsima i nervozno šetkajući počeo najprije pogledavati pod. Na zidovima je srećom dosta plakata, pa se može graditi da ih čita. Ni njemu ovdje nije previše ugodno. Baš me utješila ta pomisao.
Jedna ga je učiteljica-ulizica pozvala na razgovor u dvoje. Ulazi neki brkati kolega s napola pojedenom krafnom i pita svoje dvije pratilje: Đe ste mene stav'le?» Uporaba magične rječce «đe» izazvala je podsmješljiv pogled građanskog dijela nazočnih. «Izgleda da sam ja najtanji, pa moram najviše pojest!» Neuspjela šala samo je pogoršala dojam. Ne žalim ga. Da nije upao tako glasno, ne bi se toliko izblamirao. Odmah sam se sjetio svoje stare, nikad zaliječene alergije na preglasne primitivce. Mislio sam da je ovdje neću osjetiti. Ali, umirujem cinični dio sebe. Čovjek je dobričina, predugo zaposlena na selu. Lakše mu je pričati o uzgoju sanskih koza nego o seminaru.
Jedna od neodoljivica u najboljim godinama zavjerenički me poluglasno upitala: «Oće past kakva pjesma?» Zapazila je da nešto intenzivno pišem. Nekim ženama ništa ne promakne. Moram brzo odgovoriti. Ne smijem sada privlačiti tu vrstu pozornosti, a taman sam se raspisao. Ne valja biti upadljiv. Svatko voli zaviriti pod takav kamen. Srećom, predavanje će početi, pa mogu zatajiti odgovor.
Jedan od najplodnijih autora matematičkih udžbenika u Hrvata, uzima riječ. Ovdje će se rješavati zadaci u grupnom radu. Želi otkriti koliko se zadataka može riješiti u 60 minuta. Ovo će se dakle, otegnuti. Poslije mi idemo na likovnu radionicu, a oni na ovu. Prerano sam se poveselio da je blizu kraj. Najbolje je da isključim periferni brojač pješčanih zrna.
Stigoše i upute za rad. Počela su i prva nesnalaženja. U našoj grupi čita učiteljica L.
«Piš'te 9 jabuka» ona nikada neće promijeniti svoj simpatični melodiozni akcent iz zemlje stećaka. Jedna stara kolegica pokroviteljski se ubacuje: «Ajde vi mladi, vi ljepše pišete». Kladim se da je na početku karijere davala prednost starijima, jer oni imaju više iskustva. Providan generacijski trik. Sad se prepiru o načinu rada. Iritantna graja. Neki ne vide čitati. Uključuje se R. U grupi nas je 9, očito nedovoljno ili previše za ozbiljan rad. Postupak zadatka je novi kamen spoticanja. Misli mi bježe na sutrašnje pripreme za mini-maraton. Za tjedan dana je Dan športa. Trčanje od Začarane Doline do matične škole. Jedna slučajna ideja izrodila se u projekt. Tako to ide kad ne znam šutjeti pod točkom «Razno» Učiteljskog vijeća.
Odnekud se stvorila dosadna muha i vratila me u realnost. Baš spasonosna slučajnost.
Čitaju se zadaci o Ivici, Marici i kasici. Dio mene je očekivao da će reći vještici. Snaga primisli i predrasuda. Joj, koliko ishitrenih prijedloga i nesuvislih pristupa. Predavač nas požuruje. Ako me predavač zapita, što to toliko pišem, reći ću da sam školski domar koji je dovezao učiteljice. One tako aktivno sudjeluju u radu.
Što ćemo suštinskog ovdje saznati? «Ja znam napamet, što 'b reko moj Anđelko!» dobacuje stara kolegica. Došli su do zadatka koji zahtijeva uporabu x-a. Predavač sjeda za svoj stol i misli svoje misli, pa se opet podiže i kreće od grupe do grupe. Na licu su mu tragovi umora, godina, borbe i teškog karaktera. Ima još neki izraz, nalik onom poslije skidanja velikog tereta. Nešto tegobno u životu riješio je u svoju korist. Uključio se u jedan naš zadatak. Lakoćom vlada situacijom. Učiteljica J. za koju je njen predmetni nastavnik svojedobno rekao da ne zna čuvati ni dvije nacrtane ovce, prednjači glasnoćom. Nešto je bilježila u svoj rokovnik. Stara kolegica se zapiljila u mene kao kokoš koja je ugledala ježa. Otvoreno opstruiram rad, a opet, nešto prebrzo pišem. Možda sam špijun novog ministra poslan da razotkrije ljudsku glupost među učiteljima. Tko zna što je još pomislila.
Skupina 4 našla je aporiju u jednom zadatku. Nejasna formulacija otvara dvojbe o pravom smislu pitanja. Ksenofan, Parmenid i Zenon zapljeskaše nam iz nebeske dvorane za razbibrigu mrtvih. Predavač to rješava sa smješkom. Još minutica. Ubrzano se završava. Iako nije službeno objavljeno, zahuktalo se natjecanje među grupama. Svi žele završiti prvi. Prvi su najpametniji. Najbolji. Svi misle za sebe da su to baš oni. Puštam ih da se goste tim uvjerenjem. Ja nisam ni najbolji ni najpametniji. Samo drugačiji i malčice svoj. Pobjeđuju oni iz grupe 3 uz glasne ovacije. Lijepo je vidjeti djetinju radost. Ostali pokunjeno traže krivca
i krticu glupavih u svojim redovima. Brzo nastavljamo dalje.
Gospodin J. uzima u ruke svoju matematičku zbirku koja je nesumnjivo kvalitetna. Objašnjava njen temeljni koncept i njene nesumnjive prednosti pred ostalima. Njihovih autora ovdje nema pa mu lakoćom sve vjerujemo. Brojna su poboljšanja. Baš me zanima što bi na ovo rekli Ćurić ili Markovac, te Đurovići. Trebalo bi ih jednom sve suočiti. Ovakvoj prezentaciji inače nema prigovora. Uvjerljivost je savršena. Dobar matematičar bi sada lijepo mogao izračunati koliki je njegov udio od prodanih otprilike 10 000 udžbenika u našim školama. Prosječna cijena 35-40 Kn. A tu su još zbirke, vježbenice, listići i kontrolni zadaci. Sve skupa preko 100 Kn po djetetu. Shvatljivo je da se radi o interesantnom kolaču. Ako potraje ova zbrka s hrpom autora i autorskih prava, a distribucija ostane u neredu, gospodin će lijepo unovčiti svu svoju neospornu kreativnost i marljivost. Šteta je samo što se kod nas svake godine baca masa odbačenih i neupotrebljivih naslova, a jadni roditelji iznova i iznova plaćaju skupe komplete, bez mogućnosti da im mlađa djeca koriste knjige starije braće.
Komentiraju zadatak s kotačima automobila. Stara kolegica dosjetila se rezervnih kotača što je pokvarilo rješenje. Zadatak s jatom ptica oživio je atmosferu. Učiteljica J. prva je riješila. Sva je ponosna. Njen predmetni nastavnik se očito prevario.
Sad se opet dohvatiše prijepora oko zadataka za natjecanja. Smiju li se djeci priznati rješenja dobivena metodom pokušaja i pogrešaka? Smije li se Magellanu priznati otkriće prolaza!? Pa kraj. Simpatičan zadatak sa zamišljanjem broja godina. Svima je brzo pogodio zamišljeni broj. Privid magičnosti u matematici, a sve je tako logično i razložno.
Radionica je završila. Dio ljudstva razmišlja o bijegu sa likovne radionice. Spominje se brojka pola 8. Neki moraju voziti još čitav sat do kuće. Nastavlja se okrjepa. Čaše, šalice, kolači i pripravci pažljivo se uzimlju prstima. (Čudnovato, nitko nije otišao oprati ruke.) Neki to rade pazeći da se ne omaste, a neki da prikriju drhtavicu. Dan je bio dug, ne zamjerimo im.
«Ajme meni, sitnog pisma!», učiteljica J. zavapila je u prolazu hodnikom, vidjevši moj sitnopis, nalik zlatarskom. Odredište: ženski wc. Odgovorih joj smješkom. Kaput, mobitel, torbica i naliv-pero zasmetat će joj tamo. Čuju se udarci iz tijesne kabinice. Mora da je precijenila zapreminu tog prostora i o nešto gadno zapela. Hodnik izdajnički pronosi zvukove.
A onda se raspričala s još nekim tamo. Njoj su sva mjesta idealna za brbljanje.
Preselili smo u učionicu za likovnu radionicu. Plan o bijegu svima je propao jer nismo dobili potvrde o sudjelovanju. Kakva podlost organizatora!
Predavač je ovdje nešto mlađi. Zagrebački akcent: «Mogu li privuć Vašu pažnju?» Jao, dijele se potvrde.
A onda čudo. Taj mladi profesor (Huzjak) je izuzetno inspirativna, nadahnuta i maštovita osoba. Našao je poveznice između glazbe, matematike i svijeta boja. Toliko lakoće, vedrine, razigranog uma, humora, blage ironije i nepredvidivosti. Jednostavno Čarobnjak! Divno je sresti ovakvu osobu. Ovo je stvarno ugodno iznenađenja. Čarobnjaci postoje!
Vrijeme je zastalo pa poletjelo. Učionica postade Hram Duha. O, kako mi je samo to nedostajalo. Nigdje ja nisam bio toliko blizu istinske sreće doživljavanja kao u školi. Nažalost, nisam baš često u poziciji dijeliti blizinu ovakvih osobnosti. To je toliko rijetko, da već poprima razmjere čuda.
* * *
Kakav neobičan dan. Jutros sam pogazio sivo-crnog pijetla. Mislio sam da je to znak za prometnu nesreću i zamalo doživjeh jednu s rastresenim vozačem dostavnog vozila. Da nisam pazio, udario bi me bočno. Ispričavao se. Razumjeh ga.
Ali, moje putovanje još nije završeno. Još mi se svašta može dogoditi, osobito ovakvome pod dojmom. Još mi u glavi ostadoše Čarobnjakove riječi o spiralama boja.
O, kako će mi nedostajati ta nadahnutost!
Ljubavno pismo u prošlost Istre
Kako je ovo neobičan dan. Riječi se odlamaju sa glatke površine gromade od pregrijanog leda. Kipe osjećaji. Isparava sjajna pokorica razuma. Može li uopće, išta više biti isto, počevši od ove stolice i svih mjesta među zidovima ovog stana koji se nazivlju mojima? Ljubav preuzima obrise oblika koji pod njom gube svoju oštrinu. Postaje posvemašnjost. Tvoje ime ispisuje se samo po svim mojim zidovima. Tvoj glas doziva me iz klasja visokih trava, s papučica mahovine i brezinih resa. Tvoja misao, danju kao topli kamen, a noću kao meko uzglavlje. Tvoj šapat podešen s pravcima vjetra i šumovima krošanja. Tvoj korak, bosonog i lagan kao preskok vjeverice. Tvoja šutnja nalik toku zagonetne i moćne vode. Tvoj smijeh sa zrakama sunca što probija se kroz guste šume daljina. Tvoj dodir, svetiji od onoga pri krštenju kada svećenik dotakne čelo djetetovo. Tvoj san s mojim snom se pomiješao negdje na visokim pašnjacima, gdje s ovcama i pastirima druguju oblaci a noćne ptice piju sa dlanova zvijezda.
Tamo gdje rastu brusnice, katarinčice i rosopasi, gdje mirišu melekuša, rusomača, i koromač, gdje lete vodomari, crvendaći, vuge i kljuca zelena žuna; gdje pjevaju dugorepa sjenica, trstenjak i drozd se nadmeće s vivkom; u voćnjake gdje zebe govore sjenicama i ševama; u lugove gdje terijebi noće s fazanima i prepelicama – ja bih poveo Tebe.
Tamo gdje more i sunce utiskuju pukotine i znamenje u rastvorena knjigovežja od živih stijena; gdje vukovi uklanjaju se veprovima, a risovi orlovima – ja bih volio Tebe. Tamo gdje počinju hodočašća, niču zavjeti i slomljene duše traže put Bogu; gdje se mijenjaju djeca u mladiće i djevojke, a zrela dob uzima znamenje starosti; gdje začimlju se snovi i izniču vizije – ja bih otkupio vječnost.
Kakva je ovo neobična noć na dverima obzorja! Kakav se uzduh sprema ispuniti naša zanesena pluća? Kakvi uzdasi još ne disani drhte u grudima, ćuteći časak određen da se prelomi naša ljudskost i božanski obuzme nas očaj od zagrljaja?
Svijet se poigrao s utezima koji mu pridržavaju središta. Stvarnost treperava pa zaljuljana prijeti nas ponijeti u nadzemlja i nadsvođa sadašnjosti.
Počinje susret. Pogled. Zov dodira. Magnetizam kože. Lepet kose. Pokret ruke. Uzmak vrata. Riječ na usni. Blizina daha. Prepast čežnji. Istomisao. Preosjet. Zgib puteva. Lančanik nesjećanja. Gibanj sjena. Njihaj valova. Zipka milovanja. Razboj nježnosti. Kistovi tijela. Svijeća miline. Vrutak dragosti. Duga poljupca. Zalazak samosusprezanja. Zublja slobode. Lijehe predavanja. Slap primanja. Snogled pupoljenja. Brijest sa pojila. Toplina u pupčanim krugovima. Krijes u koljenima. Platno bjeline. Let zamišljaja. Tragovi soli. Stazovine lica. Vizir beskraja. Zvekir čarobne tišine.
Počinje Ljubav. Srca u zavežljaju. Ramena u naramku neba. Ruke u marami blizine. Lica u košari sreće. Grudi u škripu borovine, na okretištu bure. Grla stegnuta. Oči začarane. Misli ostakljene srebrenjima punine. Volim Tebe.
Posljednje Pismo Prijatelju
Posljednje Pismo Prijatelju
(Govor na posljednjem ispraćaju Čovjeka i Prijatelja
gdje se Sunčanim Ljestvama uspinje duša na Nebeski Brijeg
kraj crkvice iz XII. stoljeća, pred kćerima i sinovima
plodne bilogorske grude, pred licem vjetra nad poljima,
dalekim šumama i ptičjim letom u sunovrate visina,
pred pravilno učinjenom udubinom u zemlji,
preko koje stajaše prebačena suha pletena užad,
pred križem sa riječima i brojevima,
pred njišućim lomljivostima u krošnji jablana,
pred suhim travama i žitnim strništima,
pred svim pitanjima svijeta, slabošću, bunilom bića,
pred strepnjama i šutnjama i pred Bogom.)
Teško mi ljudi možemo govoriti iza Nevidljive Ruke Smrti.
Teško svi mi zajedno možemo nešto dodati na posljednjem ispraćaju
jednoga čovjeka, kad nas uvijek obeznane i presijeku niti vječnog reda
po kojemu smo stvoreni, načinjeni po slici Božjoj, krhki i savršeni
da budemo tako puno svojim bližnjima i najednom samo prah
i duša plaha, neuhvatljiva u topao, mirisni srpanjski dan.
Na sretištu smrtnika i neba poznaju se djela, putevi i Imena.
Pred jednim Imenom, putem i djelom mi ovdje stojimo danas.
Josip Mladina koračao je zemaljskim drumom laka i vedra koraka.
Nije se bojao tereta i nije uzmicao od nedaća, ni svojih ni tuđih.
Nije se uklanjao ni poslu ni trnju, davao je sebe svome selu,
svojoj obitelji, svojoj općini, domovini i rodnoj grudi.
Davao je sebe kako se daje bez razmišljanja, puno i previše,
snažno i silovito. Bio je čovjek koji je najprije rekao DA i MOŽE
a tek se poslije zapitao koliko će ga to stajati.
Malo toga ostane zapisano na kamenom ljudskom spomeniku.
Godina rođenja, godina smrti i pokoja tajnovita, plemenita riječ.
Ono što ostaje zapisano u živim spomenicima ljudi, u grudima
suvremenika ne da se riječima izreći ni u kamenu isklesati.
Josip Mladina, čestit i vrijedan sin naroda hrvatskoga
dobar muž i brižan otac, čovjek i prijatelj. Sin, brat i oslonac.
Nagao u poslu, brz u odlukama, čvrst u onome što obeća.
Općinski vijećnik Općine Bilogorski Hrastovac u 3 mandata,
u jednom zamjenik načelnika. Društveno i nacionalno svjestan.
Pošten, pravedan. Glasan i nepomirljiv kad god se pokazala nepravda.
Jedan od osnivača i 1. dopredsjednik Šahovskog kluba za rad s mladima
koga je nesebično i svojski pomagao
kad se za uspjehe djece ovoga kraja još nije daleko čulo.
Uvijek u akcijama Crvenog križa, vatrogastva i mjesnog odbora,
uvijek spreman pomoći danas, kao da je znao da je već sutra prekasno.
Nosio je zemaljski križ oca koji traži po svijetu lijek za svoga sina.
Najteže kušnje i boli za nekog kome je podario život. Strepnje. Pitanja.
Malo nas je ovdje znalo s kakvom se težinom u srcu taj čovjek budi
i s kakvim tamama zaspiva. Mnogi bi se slomili i rasuli očajno
Boga pitajući: ZAŠTO? ZAŠTO BOŽE MENI ČINIŠ ŠTO JA NE BIH
NIKOME NIKADA? A on je nastavio hrabro. Do kraja. Do granica izdržljivosti, snage i razuma. Nikad nije štedio sebe i zato je sobom i platio borbu sa silama koje se ne mogu promijeniti.
Ali, nije bilo uzalud. Nije uzalud živio Josip Mladina i nije malen ostavio trag. Postoje spomenici svjetla u ljudskim grudima, živa i plamna sjećanja na čovjeka što je gorio kroz život u jedno nemirno doba kad se rađala i stvarala domovina. Nama koji ostajemo neka je svijetao primjer
kako se sin hrvatske zemlje bori s nedaćama, kako se topla i sveta duša kršćanska Bogu predaje iza boli i nevremena, žilava gdje je trebala liti krv, znoj i suze, meka i nježna gdje je trebala biti blagi očinski dlan.
Ne tugujte neutješno za Pravednikom jer njegova je duša kod Gospodina, rekao bi i Prorok da je sada s nama.
Nitko se ni od koga na ovome svijetu ne oprašta dok žive djela i sjećanja. Sve će nas jednom okupiti vojska anđela u jedan božanski narod. Stajat će tamo Josip Mladina uz bok hrvatskim junacima i pravednicima srca. Nasmijat će nam se toplo, jako i široko, kako je uvijek činio, kad sve boli zemaljske prestanu sustizati ljude. Svi smo mi ovdje iskušenici jednog velikog božanskog iskušenja. Josip Mladina oprašta se danas s nama časno i ponosito, načinom čovjeka koji je dao sve što je imao.
Kad ostanemo sami svatko sa svojom najdubljom šutnjom, znat ćemo da je vrijedilo. Moralo je vrijediti odživjeti takav silovit napor životni.
Neka Ti je sretan Nebeski Put Dragi Prijatelju.
Nikada Te nećemo zaboraviti.
U ime Općinskog vijeća, Općinskog poglavarstva, načelnika i čitavog općinstva Općine Bilogorski Hrastovac
U ime svih ljudi dobre volje
i moje skromno osobno ime, Dragi Josipe,
evo primi naše posljednje ZBOGOM.
Utrka s pekarskim kamiončićem do Sunca i natrag
Čudna pitanja se sama postavljaju. Priviđenje u molitvenoj opravici. Rosa je još na njoj jer staza vodi kroz visoke trave. Rosa i nešto bjelije od nježnih nakupina u oblacima. Dan dječački. Nehajan. U njemu svijet može ploviti na leđima. Čak se i oči
mogu zatvoriti. Disati. Mirisati. Tkati mašte. Slijediti neiskaziva stanja. Ginuti u prejakim bojama i oporavljati se mišlju.
O muško-ženski Univerzume, sa svojim jin-yang suprotnostima. Sa Stvoriteljivim miljenicima i Nečastivim slugama. S potocima i branama. S kamenjem i brzacima. Kakav li sam ja u Tebi djelić? Vidio sam pouzdano da nema pravilnosti u letu ptica i pojavnosti sreća. O, da. Nema pravilnosti ni u tugama, osim da se pojavljuju. Ja sam knjiga prastanja koju nešto moćno i daleko otvara nasumce. Ponekad Bogu služim kao obična preša za čuvanje neobična cvijeta. (Ponekad ga i zaboravi u meni.) Zamislite! I On je zaboravan!
Volio bih sada, da me spopadne neka lijepa djetinjasta zabuna. Samo da na tome stubištu ne nabasam na Divnu Obuzetost. To bi me pretvorilo u najdosadnijeg od svih pjesnika.
Zvuk male motike u cvjetnjaku dopire kroz prozor. Netko liječi dušu estetskim prinosom komadiću zemlje. Netko razgovara s vjetrom i travama. Pušta suncu da mu prelazi lice, dotiče leđa i skida pramen zanesen kose s ramena. Zašto ja moram biti samo promatrač. Zašto ja nisam ono sunce, onaj vjetar i ona trava? Ili barem cvijet. O, neskromne li željice... Svašta bih ja. Baš svašta.
Glazbeni horoskop: Iako te ljubim bezmjerno, zamijenit ću te gorim namjerno... Kako neobično. Napokon malo iskrenosti na estradi. Vrijedi tu i tamo poslušati radio. Arsenovski ugođaj. Polaganost svitanja. Zavjesa na jutarnjem istočnjaku, iza onoga što mi zovemo Ljubav. Složenost stanja. Mi nikada nismo (uz dužne iznimke slijepih sretnika) s onim koga najviše volimo. Sudeći po poeziji, tako je ljepše. Sudeći po impresionistima, ne može se vječno izležavati i ljubovati. Ugovor s Đavlom, s državom, ustanovom, poduzećem, podružnicom, uredom... Ugovor s Nezdravim Životom treba plaćati zrncima i kapljama, jutrima i sutonima, energijom i dijelom trajanja. Naš dug civilizaciji beskrajan je. Cijena utočišta ugovorena je s odgodama plaćanja i buđenja. Ne bunim se. Tek, to nije okružje za Savršenu Predaju Jednoj...
Vidi, vidi... gospodin bi polemizirao s Kyrialesom... a Ksenija Radayeva zvana Bobočka sve puteno i mačkasto da motri sa svog divana. Za nju su muškarci trenutak. Treptaj duše. Slikar bolećivih nerava morao se zadesiti s njome u ljetnoj oluji, na dan Sv. Roka, u šumi strašno zaljuljanih bukava, da je prigrli. Umorno, bolesno, nestalno, ispod tkiva i priležišta gromova. Fatalno.
Koliko se ja još puta moram vratiti u te maglene Filipove boleštine, tu nervoznu rastrganost započetu bijegom od kuće i pitanjima tko je gospodin otac?
Magnetičan je Krležin svijet. Opojan i prepun stogova nesređenog tkiva u polju
s prikazama. Zašto me privlače takvi svjetovi? Zar samom pogibelji u sličnosti duša?
Pekarski kamiončić sporo je dobrujao u dolinu. Starice više ne peku kruh u krušnim pećima u kojima sada stoje odbačene letvice. Jednostavnije je čekati, onaj bijeli, meki mirisni odljev hljebova. Korak nezdravosti i trenutak ugode za bezuba usta. I djeca više vole ovaj mekši što nalikuje prozračnosti peciva. Zdravi domaći hljebovi izgubiše na izborima praktičnosti. 5 Kn je savršena jedinica za «ne započinjati ništa».
Odat ću Vam jednu tajnu. Volim trčati za Sunčevim ljestvama. Postoji dionica u Kraljevačkoj šumi po kojoj je Sunce narisalo zlatne ljestve s prečkama od sjena drveća. Kako je divno puštati na njih korake i uspinjati se u letove predaje tijela daljini. Kao da niti ne trčim, a sva se čudesna traka putovanja odmata pred mojim očima. Tijelo postaje treperavo vozilo duše i ona se može sklupčati negdje između grla i oka i uživati trenutak. Trčanje je magija kretanja. Naučih to još na zavojitom kupskom nasipu kad sam još sklapao oklade protiv sebe i vremena i divio se brzini.
Trčanje uz rijeku sa zelenim draguljima i šapatom vrbinih sjena. Nasuprot visokih trava s klasjem za žetvu vjetrova. Bez ljudi, bez prolaznika, bez živoga stvora na putu
malenog gaza u bujnosti zelenja. Trčanje je ispit duha i grčevita borba kad se sa tankonogim vjernicima maratona zaputite od Zagreba do Čazme. Izdržao sam. Nisam stigao prvi a zapisah se u knjigu pobjednika. To je stari zakon maratona. Poslao razglednicu egu koji je mislio da je on smisao postojanja (zamislite zamke: goditi sebi!) ispred motela u gradiću s dva tornja. Zadnje sam kilometre trčao razorenih vlakana u bedrima, sa kretnjama pijanog umora i onim krajnjim vlatima istrajnosti. Uspio sam. Zadobih posrebreni metalni dokaz da jesam. Da mogu. Da nema granica. (Ali Maraton Atena-Sparta nisam istrčao i time izgubio najveću okladu sa sobom potpisavši neuspjeh.) Otada trčim k Suncu, kad se rumene plahte zapada zapune mirisima tišine. Trčim pred njega kad se još bajke istoka bore s rosama što zacakle svako zrnce cvijeta i snove travki. Trčim širokim drumom punog Mjeseca kad noć pjeva podjednako živima i mrtvima. Kad se pletu misli onih zatočenih u drveću i onih što misle da kretanjem nekamo dospiju. Trčim u snu i tada ta kretnja postane trans, kao ponekad na javi kad uhvatim savršen ples koraka. Da sam imao hrabrosti, trčanje je moglo biti moj život. Ovako je samo nježna posuda bjegova. Himna Prirodi. Oda Veličanstvu blistavog jutra. Sunčani vodopad duše. I Pjesma. Pjesma tijela što lebdi neiskazive letove.
Zato trčite svojom brzinom, svi Vi koji imate kamo. Ni s kim se ne utrkujte osim sa jekom svojih najtiših glasova u krilu drveća. Jedino s krošnjama i oblacima i lopočima na vodi. S njihanjem žita i ljuljanjem sna u letu leptira. Trčite van gradova, van sjećanja, van pameti i prolaznosti, izvan rokova i dohvata šefovskih pogleda i nespokojnosti tjelesnih sokova. Trčite u sebi, pred sobom i za svojim ritmičkim dostizajima kamenčića na stazi. Trčite vjeru u nebesko i radost u gorljivo, toplo, beskrajno. Trčite kao pamučno klupko u podnožju planine, meko, nečujno, u mirisnoj bijedi praznih džepova. Trčite najbogatije siromaštvo postojanja i svi će tereti i zavežljaji otpadati s Vas kao suvišni nameti. Trčite gdje neće uraniti Sudbina.
Jednom će Duhovi Prirode prepoznati Vaš korak i svi će krugovi svijeta još jednom potrčati s Vama, iza smrtnosti, iza nestalnosti. Trčite moji dragi, jer Besmrtna je Duša.
Triptih iz Začarane Doline
Ružan san ili Biblija za Ukletoga
kotrljam naranče u neobičnu snu
mirisne kore s ruke Vincentove
jer prevrnuo se kamion zavojitom cestom
koja neće vidjeti ni Ande ni Tibet
i slomio se kist na platnu od veprovine
ne usuđujem se povlačiti hrđavo sidro
rukom nesigurnom
po mekom dnu
da ne probudim Kćerku Hobotnice
i Boga Mora u zagrljaju Besmrtnice
susrećem staricu na lošem glasu
koju ne valja susretati
(ovdje kažu da je to rđav znak
prekriže se krišom i brzo odu u kraj)
Štefanija R. za koju kažu
da čitav Očenaš može promrmljati
naopako i svetogrdno
sotonski i gomoljasto moćno
nečastivo i svenagrdno
ledomisleno i bezbožno
nečisto i sjenomolećivo
sa sablasnog kraja sela glogovog
na krajeve svijeta u štapu kvrgavom
staklima blistavih nebeskih posuda
žilice osjetne prerezuje i noktima
đavlovoj miljenici podrezuje
bradu i papke od priraslina
i smješka se kao da je luda
i učas se stvori ovdje a niotkuda
kao da je posvuda i odasvuda
u dosluhu s šaptajima i glasovima
zastaje kraj ograde gospodina župnika
da baci kletvu na prelijepu srebrnu vektru
dok nogu ne podigne demonski mješanac
na zlatna slova slagareva sloga
u sitnopisu Biblije za Ukletoga
koliko je na svijetu loših znamenja
koliko krivom rukom odignutih kamenja
noćas je stao ručni sat
jer nožni ne nosim iz predrasuda
i poče plakati mljekarov sinak Mjesečar
jer netko je ukrao kutiju s prvim pismima
s plavetnim natpisom Alpina
dotim je prestala pisati olovka
a računalo je usporilo do brzine ježa
prestavljenog dugim žutim svjetlima
pregorjela je kuhinjska sijalica
i zadnja se lomna u kutijici šibica
s crvenkastom krhotinom sumpora
pred blijedom svijećom tako zanećkala
da je i vjetru i propuhu volju pokvarila
veliki pas nije disao jer mu se periferni
živčani sklad uneskladio sa strahovima
mjesec goru nije ni poticao ni doticao
stopalo nije krvlju ni pisalo ni odisalo
jer trnje nije nimalo ni boljelo ni opsjelo
jer oštro tkanje nije ni ogoljelo ni obuzelo
u tkivu nije ni prispjelo ni dospjelo
do peteljki osjeta i vitičastih lijeha
iz kojih putuje drhtaj pucketanja mijena
u suha korita iza presahlih zvijezda
i onda sunovrat prenagla buđenja
i putem jer ta mi putanja čudnovata
i nije nego prebrzi neugodan pad
vrtoglavom prečicom ponestajanja
pokušavam u letu prepoznati glazbu
jer ljepše se praviti da je padanje let
s ljetne terase u zemaljskom odmaralištu
svinjskog arheološkog instituta u šumarku
s animalnim mirisima i septičkim primislima
s vjerskom predanošću i priglupom odanošću
(treba li reći kako uzalud)
* * *
Razgovor s Vilom
«Izvjesno je da će Vaša slika biti oštrija...»
Vaš mi se šapat pričinja i sjena priviđa
pokraj zaraslih stuba doma mlinareva
dok konji pasu mlaki vrisak mladih trava
Vi se dosađujete na srebrnastom izvoru
i ispijate bistru vodu pogađalicu sjaja
s mog dlana što krotko i vidno podrhtava
dok razgovaram s jekama i puštam ih da
još odjekuju, kao sječiva Vaše rječitosti
i prediva Vaše preženstvene snovitosti
razgovaram s Vama griješnim lakoćama
i vidim da to mogu u čulnim svemoćima
jedino bez razuma, bez uma, bez predrasuda
bez kovčega konkluzija i spoznajnih revizija
zborim a kao da u krajnostima treperim i gorim
kao da izgaram goriva tminska prvomišljena
da me vrate zbiljska višnjim svjetovima
jer znadem onim krajičkom uma: Vi ste iluzija
opsjena skupinice mrtvih mornara učinjena
da hridi još jednom razbiju lađu s bijelim platnima
da tek ste magla koja će začarati Svjetioničara
* * *
Šapat u podne pred nebeskom zjenom otvorenog groba
S najvećim ponosom i s plamsajem dobre tuge u grudima
pred srpanjskim vjetrom i mladom sjenom Sunčevom
kad je svjetlost najviša i najsjajnija, a tama najdalja
pred znanima i neznanima, pred Bogom i pred ljudima
opraštamo se ovdje od Marijana Špiranca, Čovjeka i Prijatelja
Oca, Djeda i Muža, onoga koji otkrio je tajnu plemenitosti
i protkao ju riječju i djelom svih svojih godina
znajući da o Ljubavi ne vrijedi zboriti
nego je iznova i iznova davati i davati bez oklijevanja.
Bio je glas iza glasa jedne veličanstvene volje za životom.
Mir iza mira jedne skromnosti koja je sjala istinskom krasotom.
Bol iza bola jedne čestitosti koja se uzvisila čistoćom.
Blagost iza blagosti koja je bližnje činila bližima,
a daleke braćom u krilu preširoka svijeta.
Mudrost iza mudrosti koja je bila jednostavnost riječima
i toplota srcima i hrid nedaćama i pouzdanje uzdrhtalima.
Glazba iza glazbe u vodenici koju pokreće iskrena duša.
Život iza života koji je spomenik dobrote i pravednosti.
Povjerenje u Ljubav i pouzdanje Svjetla.
Rođen u doba kad su se lomili lemeši stoljeća
na plećima, dlanovima i čelu malog čovjeka.
Odrastao uz svjetlo petrolejke i toplu sjenu majčina lica
i glasa očeva.
Vjerovao u znanje, u snagu pera, u misao dobra
u bijela jedra čovječnosti.
Podigao je dvorac pripadanja i zidine vjernosti ženi što ga je silno voljela,
podigao kćeri vrijedne i plemenite.
Rastvorio širom srce za svakoga i strpljivost za najmanjega.
Ovdje danas u dan vjetra, dan ponosa i slane boli na licima
mi ispraćamo Čovjeka kome se vrijedi pokloniti
i taknuti tlo čelom i dlanovima, zatvorenih vjeđa.
Mi podižemo ruke u molitvi i duše u gordosti
za veličinu ljudsku i krhku sjenu božansku
za životni put u koji stane bol triju puteva
za plahu plemenitost sa blaženih usjeva
za djetinjstvo jablana u Začaranoj Dolini Bilogorskog Brestovca
za marnu mladost vježbenika i vrijedno pero službenika
kad su samo malobrojni umjeli pisati u slovima zakona
kad su samo najbolji sinovi svog naroda snivali slobodu
kad su pravdu krojili brkati žandari i sluge tuđeg poretka
za zrelost žita u zaljuljanim plodinama i silama života
za starost umnika i skromnost erudita u osvit sumraka
za vječnost putnika i mjeru beskraja u zalazu daljina
koji je vjerovao u Boga a nije se vjerio s lažnim mantijama
koji se molio kako se mole najveći a trpio nijemo kako trpe najjači
koji je davao kad se najviše davati trebalo
a uzimao najzadnji kad su se svi nauzimali i nasitili uzimanja
Marijan Špiranec znao je zagrijati dušu čovjeka glasom i mislima,
umio se nasmijati nečime iz djetinjstva u očima što ne umire nikada.
Umio se radovati glazbom i glazbovati radom u pjesmi proticanja.
Bio je strog prema sebi a blag prema drugima,
krut prema svakoj sebičnosti a mek prema toploj iskrenosti
Za njega je život bio harmonija i melodija između truda i odricanja,
odgovornost protkana lakoćom mašte i strpljenja kakvog nigdje nema
profinjenost učinjena da bude za ovoga vijeka i za sve vjekove.
Neki će se među nama vratiti ovamo kad svi odu i kad utihnu zvona.
Neki će među nama na puteve poći s kojih se nikada neće osvrtati.
Neki će od nas ponijeti cvijet, suzu i molitvu ondje gdje su visine
za Velikog, Velikog Čovjeka za Najvećeg među Skromnima
Neka odavde pođe duša Marijana Špiranca u svete nebeske visove
čista od svjetlosti i blaga od pravednosti i neka zasjaju njome lica Anđela.
Srpanjska Brojalica Nedostajanja
Nisu koraci duše u pretvorbama i kapljama, dospjeli naslutiti dašak Juga u
razdrljenim zavežljajima Sjevera. Blistaji i bljeskovi iz sviju smjerova. Prazan sandučić iz davnina. Vlažni tragovi ljudskih stopa i zastajanja između ulaza i stubišta. Hvatište uspona s ponešto blatne pomisli namočene u kristal. Neizgovorena riječ. Progutana pitanja. Misao tvrda i sjajna kao ledenica pružena s nevidljivih krovova. Danak dana. Dadžbina trajanja. Četrnaesti, petnaesti i šesnaesti kat, pa povratak. Dalje se nije dospjelo. Dalje su svemirska putišta i nestanci daha.
Kamo god pogledam, Vjetar Vas spominje svojim tajnim družbenicima, s kojih raznesoše na sve strane svijeta zlatne uzdahe dlanoliki listovi. Ima Vas premnogo od kristalne pregače s usnulih poljana, do blijedoplavih strmina nebeskih svođenja. Postajete sklad, rijetka ptica, šapat, znamen, okus daljine, treptaj boli, vitica plamičaka, uzdah prepunog grla, vatra tišine, niječnica bezdana,
topli pokrov u skrovištu dlanova.
Postajete božansko lice u tkanju pamučnih srpanjskih jastučnica.
Nešto je palo s krova i proizvelo lom nemira. Pomakoše se stremenja svijeta.
Drhtaji pukotina progutaše jeku šumskih dumača. Navagnuše se ravnoteže i smjerovi nad rastvor razuma. Pucketaju naprsline nepomičnosti.
Blaguju svrdla u središtima. Bliskost posvema kao slabost.
Blagost nemoći, kao kad istječe život s posljednjim kapljama.
Vir ponestajanja. Za Vama zavrtložila se smrekovina
u krugove zeleno-bjeličastih tama.
Nisam u posjedu čovječanske pameti
što pozna izlaz iz ovog Začaranog Beskraja.
(Silno mi nedostajete.)
((bez primisli))
(Šetnja je vodenasto-krošnjasto-kišobranska riječ
za predivna koračanja uz Vašu sjenu.)
(Mjesec ne zna pravo izlaziti bez Vas.)
(Rijeke teku bez vilinske duše, jer se dugo u njima niste ogledali.)
(Svijet postade izvrnuta orahova ljuska,
otkad ste samo tajanstvo.)
(Silno mi nedostajete...)
Mali prvaci drevne igre
Naše peto županijsko finale, iza velike smjene generacije.
Prvi put pođoh na njega bez onih kovitlaca treme, strepnje
i prevelike želje. Povedoh i dvije male četvrtašice. To treneri
nazivlju skupljanjem iskustva za neke buduće bitke.
Ovo nije njihovo vrijeme jer neke su protivnice naspram njih
tako velike. Ivana i Martina, te mala Ivana i Matea, pobijedile
su glatko sve protivnice. Petu godinu za redom naša ekipa
slavi. A bilo je tako bajkovito, u malom ŠRC-u s imenom
ptice, nasred bilogorske šume. Na tren se zastidjeh svog
manjka treme i strepnje. Svoje skromnosti i želje da
se neprimjetno iskradem iz svijeta natjecanja i putovanja.
Svoje namjere da se sakrijem u svijet poezije, a svoj
trenerski san prepustim nekom željnom slave.
Uskomešalo se tog vjetrovitog dana u meni sve.
Svi su već bili otišli, a naš je školski kombi kasnio.
Ostadosmo sami na igrališnom proplanku nasred šume.
Ali trenutak osta zabilježen. Trenutak lica. Trenutak
misli i srca. Trenutak istine da su vrijedne sve te male
borbe, traganja i pobjede. Trenutak ponosa, da će vjetrovi
i lišće ionako prekriti sve silne nebitnosti naše ljudske priče.
Dan poslije. Novo jutro izazova. Dječaci pođoše po svoju mjeru
športske istine. Od stare pobjedničke generacije, ovdje je jedino
Josip, kao hrast među mladim bagrenjem. Matija, Vedran, Ivan i Marjan
tek su potencijal koji obećava. Odigrali su 32 partije. 31 pobjeda, 1 poraz.
Sudbina je htjela da upravo najstariji psihološki poklekne.
7 pobjeda 4:0 i jedna s 3:1, samo su dio petogodišnje zastrašujuće
statistike. 104 partije, 101 pobjeda 2 poraza i jedan remi.
Netko bi rekao da tražimo savršenstvo. Ali nije.
Naša tajna je predanost. Ponedjeljci, utorci i petci
nanizani u preko tisuću dana treniranja i bezbrojne milje
putovanja. Dva srebrna državna pehara i stotinu manjih,
nešto članaka u novinama i tapšanja na lokalnim domjencima
su svi znaci naše slave. Surov je športski svijet.
Ne da ti stati i uživati u plodovima male sreće.
U četvrtak i petak idemo na Poludržavno natjecanje.
Od 12 jakih ekipa dalje idu samo dvije. Surovo, da
ne može biti surovije. Vrh je pretijesan da primi sve
koji su ga zaslužili upornošću i znojem.
Mene nema na pobjedničkim fotografijama,
a tamo gdje sam zabilježen stojim blijed i posve
skrušen, jer to nisu moje bitke. Ja želim umaći zamci
oholosti, pa puštam druge preda se, znajući da je
ono što istinski vrijedi stanuje u grudima mojih
malih prvaka. Ja sam samo njihov Skelar do zvijezda.
Kad se oni vinu gore, ja ću natrag po druge i tako
dok ne posustanem. To je moj izbor i moj način
da ispunim pukotine svoje ljudske samoće.
Netko od njih će jednom tu misao zvjezdane skele
prenijeti dalje, daleko, daleko naprijed, kad ja ne budem
ni sjećanje. Ostat će fotografije i na njima jedan
tih i nevidljiv osmijeh s neuslikane strane.
putovanja.
Ljudi u tajni tekućine
"U ljudski um se ne prodire..."
Doista snažna riječ. Vjerovao sam nekada
da se oni koji vole nekim osobitim načinima
umiju pretvarati u tekućine, pa se sretati
i doticati iznutra. Tako ste Vi nekako
lakoćom mogli nastavati moju krv,
moje stanične drhtaje, pa čak i one
slane kaplje što klize niz lice.
Znate, ja sam u filozofiji svoga
romantičnog pjesništva sklon
raznim pretjerivanjima, mitološkim
i ontološkim konstrukcijama i počesto
iskreno vjerujem da ste Vi više
od same žene, da ste Vi više
od običnog bića. A sada mi je milije
i prirodnije voljeti Vas baš u Vašoj
običnosti, jednostavnosti i onim
priprostim znakovima ljudskosti,
čija Vas ukupnost ipak tako jako
razlikuje od svih. Najdivnije s Vama je
osjećaj. Osjećaj teško objašnjiv
da se svijet pod nama i u nama pomiče.
Osjećaj da zvijezde klize točkastim
tračnicama. Da kreveti imaju pramce
i jedra, a naše postelje da plutaju
svemirskim prostranstvima bez kormila
i sidra. Vi dajete onaj fini osjećaj
nestrpljivog življenja. Pomičete zavjese
mislima i dotičete blage kretnje sjena
u njihanju sobnog lustera, pod kojim
piše neka zanesena duša.
Vi dajete osjećaj zanosa.
Osjećaj da su sva cjenkanja nebitna.
S Vama nema strahova.
Magle hodaju s rukama u džepovima,
a sutoni su početak bajke kojoj se
ne može predvidjeti kraj.
Nema s Vama sladunjavosti, jer
Vi pijete iz vatrene posude samoće.
Neuhvatljivi ste jer visoko uzdižete
samosvijest osobite žene.
S Vama nema lake emocije.
Banalne vibracije.
Od Vaše energije se može roditi i umrijeti
i opet roditi, za nešto što ne znate ni Vi,
je li iskušenje, tajanstvo ili naš novi svijet.
Vama se može vjerovati.
U Vas vrijedi vjerovati.
Vi ste najljepše otkriće sna u tijelu žene
zbog kojeg sam rođen i ne pitam,
od kakva će sječiva biti moja smrt.
Vi koja bi uvenula bez slobode,
toliko lijepog meni dajete,
koji ne znam koraknuti bez svoje tamnice.
Divni ste.
Smješak za Prijatelje
Jutro u šaliciMicrosoft Worda.
Pucanj Tišine u krošnju jablana
a njena je oprava sanjiva i gorda.
Uznosit trenutak. Znadem:
buđenje je prisjećanje: Kamo sam, tko sam?
Kad tragova nemam ja sjećanjem kradem
nešto neznatnije nego što je rosa.
Prva misao: zagrada u zagradama vene
i ja je skrivam od sebe kao ptica žene
u pojatama tame svoje gorko treće oko.
Nebo je danas tako duboko, plavooko
žalno za bjelinom u koju pobjegoše sjene.
Nebeski kočijaši započeše bijesnu trku.
Ta kako drukčije slaviti Pjesmu Dana!
Poletješe zapregnuti Nevidljivi Vranci
u meke jastučnice bjeličastog sklada.
Po mislenom drumu grunuše izdanci
s potkovica i kopita Začaranog Grada.
Smješak. (To je ona kretnja u kojoj nema otrova.)
Netko je pustio Djetinjstvo u Poljane Vjekova.
Razmaknuše se rešetke od vrbovog šiblja
i polegoše svete johe u rukave Vjetrova
pod lice zadnje rijeke što pozna Tajnu Gibnja.
Gospodin Život u opravi Divljeg Zeca
u hipu pretrča tri šumska proplanka
i preskoči potok što kapljama bistrinu jeca,
što vjenčava djeve nježnih mahovina
s licem kamena nad kojim mjesečina kleca.
A Ljubav je samo nemirna kretnja srca
i čudnovat, grudima pritvoren Poj
drhtajem drhtaja što u njedrima grca
gdje su Blizina i Daljina tek tipke Glasovira
i najljepši, neuhvativ svemisleni Oj...
što nečijoj samoći ko bršljan, pramenove dira...
nesaglediv zanos, neizbrojiv zbroj
predanosti, strasti, Mira i Nemira...
(Ruke sklapam i odnosim blijedo lice
pod svodove orla što kao karta duše
na dlanu panja hrastovog godove već riše
i krugove zimne od jeseni, proljeća i ljeta
krugove malenkosti u širinama svijeta.
Ja, vrutak bistrine i neznatnosti bljesak
svojim Prijateljima tek drag Dalek Smješak...)
Huk Male Sablasti
Jutro u zrakama što pod Mjesečevim kapljama traže zagubljeni san. U odsjaju što razlijeva blagost Istoka usnuloj tmini brjegova. Jutro pokrenutih lađa sa srebrnim iverjem u pramcima. Zora naga u jedrima. Škripa od podizanja teškog gvožđa učinjenog da se ne zagubi mjesto. Kretnja čovjeka plava oka kojemu je dano da upravlja pogled i plovilo, jedno u beskraj, drugo u ponore.
Jednom davno bijaše ples ognja u tmini i ponoć samotnih pitanja. Pogađanje misli i bespomoćno nizanje riječi. Igra molitve i blizine. Prosjak s violinom ispred
velebnog hrama. I stvorenje dragocjeno kao posljednji zlatnik zamijenjen za hljeb.
Netko je potakao vatru i ušao u šapat njenih sjena na stijeni. Razgorješe se pucketanja
kao da su u njoj suhe rame Tišine ovlaš bačene da pregore u komešanju plamsaja.
Zamršena jednostavnost rumenih pogačica žeravice podizala je uvis uzduh, toplinu i mišljevinu, tu piljevinu predosjećaja.
Automobil u daljini svojim je svjetlima prenosio udlage stvarnosti zapadnim zidom. Nešto u meni priziva Pamćenje Zime. Pomicao se zagrijan parket i proizvodio zvuke, čas jezive i sablasne, čas bajkovite i umiljate. Ruke puštene strmini na bedrima, dlanovi široki, rastvoreni kao da nisu oslonac zanoćalim prstima. Lice pred naletima topline, zakočeno blagostima i baletnim otponcima sjena. Zatvorene oči vidješe izvorišta žara. Zamršeno i varljivo govorila je vatra svojim jezikom iza ishodišta i poništenja. Topli valovi stadoše doticati noge koje već zaboraviše svoju posljednju umornu kretnju iza preduge šetnje.
Razgovor. Onaj vječni pokušaj da se misao uputi na misao, kad šutnja ima okus poljupca. Bezmjerna slanja i puštanja smjerovima, za koje znamo otprilike da nošeni haljinama vjetrova vode upravo onamo gdje je naša Najveća Strepnja.
Najviše stezanje grla. Najbolnija napregnutost u grudima koje mogu preživjeti svaki
gubitak osim jednoga. Dolovi zbora. Nizovi priča. Visovi nijemih brojalica. Strmine s kojih se zausti prejak upit za kojim struje silne lavine. Božansko brašno za pisanje po dlanovima svijeta.
Kočija do postaje br. 192. Odmorni konji. Bijesni šesteropreg. Tamna silueta
kočijaša. Pokušavam upamtiti put. Djetinjast i naivan pokušaj. Nema tog puta koji će više ikada voditi ovamo. Upitah kočijaša poznaje li Zinaidu M. Nema odgovora.
Zabranjeno je propitivati Slugu Crne Plesačice. Možda je nijem. Ili je neki njezin
hromi bratić, slijepo i pakleno odan Savršenoj Djevi Iščeznuća. Ili ni tamo ne vrijede
imena, osim kao brojčani kod sazvučja. Za nama ostaju seoca i šumarci. Kako li samo
taj stvor izbjegava poljane i gradišta? Možda se konji ravnaju po zlatnim sjemenkama
dalekih svjetova u noći prepunog Mjeseca.
Hoće li me savladati prerani San? Priželjkujem slabost od koje će klonuti prijeteće halje tamnih smreka kraj puta. Od koje će pritajen huk krilate male sablasti
skrite u krošnji, barem načas prestati bajati svoj ponavljajući slog prokletstva.
Jutro s plamičkom svijeće i naramkom pitanja
za ispit vatre
koliko dugo mogu držati dlan nad vrškom svjetla
i govoriti u sebi jedno ime
za kušnju sjena
koliko silno mogu drhtati iza zatvorenih vjeđa
i vidjeti u sebi jedno lice
za korak s one strane
koliko jasno mogu glasom duše zboriti sa ocem
kojeg više nema
za mjeru dlanova
koliko puno mogu primiti sjemenki plamenog plesa
u svoje otvorene ruke
za dubinu daha
koliko moćno mogu u sebi držati šutnje svijeta
da me ne prođe kletva sjevera
za sjećanje vjetra
koliko snažno mogu u sebi zanjihati krošnje jela
s kojih je strepila sova uoči mog rođenja
za misao ludila
koliko nijemo mogu čeznuti liznut i zatočen
u malen drhtav plamen
za mekoću srca
koliko daleko mogu koraknuti od zavičaja i majke
a da se ne osvrnem i gorko zaplačem
za mir u duši
koliko bijedno moram u sebi umrijeti da bih shvatio
da Ljubav cijenu nema
za miris mjesečine
koliko strasno trebam prođi ispod punog mjeseca
da udahnem vječnost tekućeg srebra
za zrnce izbavljenja
koliko beskrajno moram u sebi nabrajati
da ostane misao jedina jedna
Kovanica
Bacio sam kovanicu u začarano jezero i potonuo s njom.
Osluškivao sam proročanstva Vodenih Vila i iščeznuo s njima.
Dotakao sam kamen napola uronjen u vodu i pritisnuo si njime grudi.
Poljubio sam Vodeni Cvijet i on mi odbi dati svoj lijek za otrov.
Posljednje noći u lipnju šaptom sam izgovarao riječi
Nevješto sačinjene da budu samoj Sudbini Molitva.
Nešto mi gorko prošapnu sa samih zelenih dubina
Da imam odviše oholosti za Stvora
Što izgubio je sve, a kriviti može
Jedino sebe.
Bacio sam još jednu kovanicu u začarano jezero
i začuo zvuk One najprve.
Lipa Velelisna...
Tilia Grandifolia...o, moćna
1809. zasađena do desnog krila petrinjske crkve
gdje zastadoh zagledati se u lice s tamnim očima
i šapnuti Ljubav...
ja koji se zaklinjah da za me nema takvog šapta...
Postoje objave koje ne vrijedi pisati.
Najave rastanka o kojima ne vrijedi pričati.
Miris iščeznuća koji ne dopire s kišama.
Sjena loze nad stubama pod kojom kamen sluti kaplje.
Drške daljine na obzorima da nas ne uhvate vrtoglavice.
Pisamce za drage ljude i kamen da ga ne odnese vjetar.
Prisjećanja nekih doba kad se korak činio kao lađa samoće.
Tumačenja svijeta, dirljivo mistična i bajkovita.
Nesavršeni izračuni koliko je do prve Ljubavi koja nije kriva.
Načini prikrivanja boli i djetinja durenja zbog porezotina s površine.
Omaške u pamćenju i prisjećanju nečega što je ostajalo sve dalje.
Sve dublje. Sve plamnije u točkastoj izmaglici zvijezda.
Postoje praznine. Naprsline. Rane s riječnim muljem.
Sporo se za njima uspinje riječ iz dubina.
Šutnja koja je slutnja.
Slutnja koja prestade biti sumnja.
Šutnja novoga puta.
Tilia Grandifolia... o, velelisna
zasađena prije malne dva stoljeća...
može li mjesečina dorasti tamnim očima
s četiri predivne misaone bore?
Zrnce svijeta i posudica svjetla
Jutro se orosilo s vjedrima zlatnih mjerica
u travu se zasijecaju blistava sječiva
i vjere se ptice sa dušama prvih vjerenica
podigoše se varljivosti i utvarnosti sjena
učiniše se koraci neizvedivi prije buđenja
žubori potok što će još malo izdržati bez kiša
prebiru se kaplje s kapljama i rukavci čuđenja
dostajat će zanos da kliknu misli u visove
da se sunovrate sumnje pod stopala u bunarima
da se slutnje svete znakomjerne učine stvarnima
Jutro se obujmilo rukama raspjevanih lugova
i glas se duše prenuo iz središta svih krugova
kad sami smo zrnce svijeta i posudica svjetla
kad samo smo drhtaj prostranstva i pukotina vjetra
Ljubav u T.-om
Lebdjela je na suncu, slasti sna i na vjetru srpanjskome
duša s čeznutljivim kovčežićima, zavežljajima i naramcima
na staklima, krošnjama, travama i kilometarskim oznakama
dok promicali su tepisi od nabijenih smolastoplavih slojeva
i bijele pravokutnice nehajnice, načinjene da nas razdijele
u neke posve redovne, preticajne i zaustavne trakove
Letomislila i drhtosnila je tračke iskrenja i doticanja
načinjena da bude Ljubnja snopamtljiva neiskaziva
u tutnju sekundinih sječiva u milnom stroju zaborava
začeta dlanovima, označena jagodicima, narisana drhtajima
mokra i mirisna, strmoglava i svojeglava od pripadanja
od prianjanja do prepuštanja, od zagubljivanja u mrakove
Zapad se poče sjenčati jurećim tračcima plamenih daljina
u grudi i ramena sjela je gora s imenom onih jačih od vukova
u grlu zape sva silina savska, od nasipa, šljunka i mostova
Dječak i djevojčica, plamičak i zvjezdica, tri sjene kraj jezera
i žena koja je cijene života platila u gotovu, unaprijed i unatrag
zatočena između stupova sa crvenim, zelenim i neutralnim svjetlima
Nesporazum nesanice, bdijenje nemislice, mašta nejasnice
i svodovi u ravnini trinaestih katova i trinaestih astralnih svjetova
povratak rukama, hridima i užadima nutrine, nježnost blizine
nalaženje slijepo s povezima bliženja i proplamsaj siline
nježna buncanja, brojalice vodenica, prenakrcaji u grudima od miline
plahost u plahosti, nagost u nagosti, radost u dragosti
Jest, Ljubav su vodili i tragovima divljih konja planinu su nastrli
bližili se i sustizali, daljili se i ponestajali, pa ne prestajali
nebom se krijepili i po svjetlima narančastim Zemlju slijedili
blijedili se i tamnili, opsjeli i gorjeli, tamnili se i blijedili
dok jutro ne donese od vrbinih sjena iz rijeke plaštove
dok zora ne zanese tamu sa svjetlima i legnu pod hrastove
A jutrom o Smrti su zborili i sve su iznova prošapnuti morali
glasom bez bola i bolom bez glasa, nijemoj se prošlosti odali
događajima prije događaja i sprovodima prije porođaja
slikama od slika u očima i sjajem od sjaja u zjenicama
vraćali se i zavraćali, dostajali i zastajali, kajali i prekajali
Oni što su se do prizemlja u liftu triput zagrlili
Oni što su se u svoj vječnosti svijeta samo triput sastajali
Oni što su pošli jedno od drugoga, da snage svoje nisu pitali
Jesu li se svetoj sreći pripadanja, naizust duši zanavijek obećali?
Nedjeljna Pjesma
Plavetna sivila zaogrnuše prizore u nestajanju dana. Zeleni se mir kupa u tamnilu. Šumske se staze zavlače u rukave moćnih krošanja. Koraci čujni. Razgovaraju sami sa sobom ritmovima škropota. Koliko je samo pomaknutih kamenčića i nepovratno zagubljenih ležišta. Suho je. Zrak sa okusom šumskih strmina. U trnjacima s ruba mirišu kupinove jagodice. Ovuda obnoć lutaju divlje svinje. Nešto južnije uz pregrađen potok je njihovo pojilo. Tragovi posvuda. Jaki mirisi.
Treba kilometrima pješačiti da se dođe ovamo. Sada kad je teška rampa spuštena i zaključana, nema gradskih šetača. Odustali su i uporni berači gljiva. Poneki s dijagnozom raka pluća zna prošetati ovuda, sada sve rjeđe. S druge strane domankuškog brda čuju se koze i zvono na predvodniku stada. Mali pastir dovikuje se sa šumama. Njegov glas se lelujavo širi na sve strane. To je igra hrabrosti i samoće. Kako ovoj postojbini drveća nedostaje zvukova. I neobičnih dječaka sa stadima. I pastirica.
Ja hodam čudnom vrstom hoda i zaobilazim poneku svoju nezgrapno postavljenu misao. Godi mi dolazak One koja sve prekriva. Njen dodir je plah i odmjeren. Pa način na koji ispunjava prostranstvo duše. Lakoću u gibnju usporenih koraka, dok vjetar se zaigrao sidrima visokih bukava. Poneka ptica zadužena za tjeskobu oglasi se pokatkad. Odmah je hladnije oko srca.
Daleko na zapadu, velika se toplina sakrila u začarana klupka za košaricom tmine. Tamo negdje su putevi koji vode k Vama. Daleko i vijugavo protežu se njihovi tepisi od glatkih slojeva asfalta. Tko zna koliko bih prevalio do jutra, kada bih smogao hrabrosti za duga pješačenja. Zašto me ova noć toliko nutka koracima? Zar ne zna da sam ja čovjek svijeta od zavjeta i zvjerka iz roda ukletih zvjeradi Prirode? Nema odgovora. Ona je hirovita i začas se okreće trstiku kraj malog ribnjaka. Pa nekoj zvijezdi prerano odaslanoj slobodnim padovima. Nepouzdana je ona sugovornica. A i čemu da joj govorim o Vama? Tko bi to uopće mogao shvatiti? A Ljubav i nije načinjena da bi se zbog nje tražila utjeha. Niti je svijet stvoren da bih ja poželio nestajati. Niti su bjesovi nemira izvježbani slijediti mirise i tragove zamagljena oka što se ne obazire na lepet tajanstva. Sve je u naopakim slučajnostima uređeno ka erozijama vrhunskog sklada. Znadem to, dok koračajući natrag ne razumijem sam sebe.
Dio mene bi uložio uzaludan logički prigovor. To je onaj dio koji pedantno sprema postelju, vodi računa o jutarnjoj higijeni i svega se laća s uvjerenjem dobrih sljedbenika. On može satima stajati u crkvi, slušajući nevješte propovjedi čovjeka s lošom probavom. Ili sa smješkom slušati beskrajne priče zaboravnih starica, iako je to možda treće ili četvrto slušanje. Dio mene je svetac. Srećom, Bog se pobrinuo da ne bude sam. Bilo bi prejednostavno, preveličajno vinuti se u nebesa bez okusa nevaljale pomisli i grijeha prekomjerne sebičnosti stvorenja. Izbjegavam prijepor. Postavljam slike tamo gdje su prevelike protivnosti u riječima svijeta. A iza slika i nemisli, pod nakovnjem bića, i slutnjom besmrtnosti, Vi i samo
10 Vibracija Savršene Pripadnosti
Najlakše je pisati odgovor na pismo koje nije napisano. Većini je to alibi da ne pišu ništa. Ja sam Stranac u tome mnoštvu, pa se ne brojim. (Blago onome koji za sva svoja kolebanja ima opravdanja.) Dakle, pišimo...
Tada nastaje problemčić br. 2. O čemu pisati utihnuloj? Zar pogađati njene korake, i smjerove nevidljivih strujanja koji joj raznose kosu? Zar se baviti primitivnim vidovitostima? Pogađati način sjedenja, položaj tijela, kretnje u razgovoru, odsustvo pogleda, nagib vrata, izgled koljena prebačenog nehajno?
Tragati za prstima na šalici kave? Kušati kradom njenu žličicu sladoleda?
Da sam nevidljiv – uhodio bih Vas... priznajem. Oprostite mi na toj smionosti želja.
Svakako postoje mjesta na koja Vas ne bih pratio. Na nekima bih se obazrivo okrenuo k prozorima. Razumio bih trenutak kada bi Vi radije izabrali samoću. Pretpostavljam da bih. Ja volim o sebi misliti da mogu biti Savršeni Daleki Prijatelj. Da smo zemaljski susjedi, našlo bi se toj mojoj naklonosti dosta prigovora. Bilo bi dana da Vam ne bih poklonio ni cvijet, ni stih, možda tek neku usputnu ljubaznost. Onda bi bilo dana kada bih Vas izbjegavao. (Ja ponekad izbjegavam osobite ljude). Nekada bih Vam čak možda i išao na živce svojim strpljivim praznovjerjima. Dakle, dobro je što susjedi mi nismo! Kad tad bi se morali žaliti na me prijateljicama.
Da sam nečujan – slijedio bih Vas... znadem. Ali, samo ondje gdje ima drveća i sjena i gdje neka veličanstvena voda rukavima beskraja dotiče obale. Ili gdje neki uzani, vijugavi tok prenosi šapat dalekih gora. Ili gdje starica počiva s drvenim čabrom netom izvađenim sa bunara. Ili kad se na Vašem dlanu ukaže desetak kaplji kiše uhvaćenih u jezerce mašte. I napokon, kad se jedna jedina blistava kaplja spusti niz Vaš obraz. Tada bih Vas slijedio s pristojne udaljenosti, pitajući se kada će naići dan da Vam smijem prići i stajati šutke.
Da imam moći orla – nadlijetao bih Vas...slutim. Tada bi Vi bili moja najljepša
zemaljska točka i ja bih se radovao što imam krila i osobit vid. Činio bih krugove, nikada se ne spuštajući podno krovova i krošanja. To je za niža letačka bića. Nekako bi oboje znali da to tako mora biti s nebom i prostranstvima i da je daljina blizina,
a Bliskost nijema sestra Ljubavi.
Da sam besmrtan – mijenjao bih se za Vašu smrtnost... mada Vi ne bi pristali. Vi volite jednakost u dobrima i zlima i nikada za se ne bi prisvojili neku prednost, koja bi od moje sudbe bila otkinuta. Zapravo, Vi mi želite više nego sebi. Vi ste širokogrudna i plemenita. Zato Vas toliko i v. (ups.) poštujem (tako je bolje). Oprezno s riječima. Prepune su kaplji iz gorskog potoka. Tako su svježe ponekad da ne razmišljaju o posljedicama. Kakva milina u carstvu vreline, gdje su čela orošena, a na vratu izviru slane potaje. Možda i niz leđa krenu nizovi toplih struja do čudnovate
Kundalini. Eto, Vi ste moj spas od neizdržive sparine, iskupljenje od nemoći tijela da izvuče vrat iz sunčanih ljestvi. Vi ste moj trag u pijesku po kome trče djeca. Čarobni lopoč u sjeni pognutih starica vrba. Mjesto na kome zavija Velika Rijeka. S Vama ja osjećam tok. Ponekad vjerujem da smo davno jednom njime zajedno nošeni.
Animal Instinct. Najljepša pjesma svih vremena. Ne pitajte me zašto. Imam ih nekoliko (najljepših pjesama, mislim). Cranberries su božanska bića. Ili neka vrst svemirskog izaslanstva. Nisu donijeli 10 zapovijedi već 10 vibracija savršene pripadnosti. Ne vole ih demoni. Ja mrzim jeftine, priproste erotske aluzije. Seksualnost u boci, koju svako malo netko otčepljuje i preokreće. Tjelesnost je dar koji bi trebalo zaslužiti. Mislim da je ta uzvišenost uzalud poklonjena zemaljskoj svinjskoj braći. Zamislite, rodiš se i dobiješ sve. Baš sve. Prozore svijeta. Ključeve Svemira. Središta. Vrtloge. Prostranstva. Zanose. Opojnost. Let. I kako to završi? Kako to bijedno većina trati i obezvrjeđuje. Ljubav bi trebalo zabraniti na 10 godina svima koji ne mogu proći ispit vatre, kušnju blizine, žar pripadanja. Otvoriti one noćne trokatnice za kojima narod potajno žudi. Pustiti slobodu trgovanja tijela, a Ljubav sačuvati. Odnijeti je daleko u planine, od svijeta, reklama i svjetala.
Baš sam smiješan. A što sam ja to uzvišenog učinio za Ljubav? Lijepo je čuti čovjeka koji se znade zaklinjati. Koji je siguran. Svijet nije mjesto koje trpi nagle i principijelne promjene. On se radije okiva bršljanima dekadencije. Mješavinom dobra i zla. Anđeoski i sotonski dišu naši gradovi. Noći se cijepaju na polutke mraka i srebra. Mjesec šapće i ubojicama i pjesnicima. Bića patološka i zloćudna, krvojedi i ljudske psine, vukodlaci i štrige, vilenjaci i vile, sjene i oči u mraku; sve se to šulja za nama ne znajući da li da nas prije zaskoče, opčine, umore ili obljube. Bludni čarobnjaci i njihove družice, noću skrnave naše usnulo tijelo. A mi svemu tome nevješto izmičemo i izmučene nas odgurnu valovi gluhog doba pred vrata jutra. Koliko banalnosti samo moramo činiti svakoga dana! Koliko kompromisa i riječnog šljunka! Koliko riječi izgovorenih uzalud, neiskrenih pitanja i lažne usrdnosti. Zavist i zloba su kućni ljubimci naših najpouzdanijih znanica i njihovih Ljubavnika. (Bijedne li podudarnosti s korijenima tog naziva! Većina ih u Riu ne bi zaradila ni za dvopek).
Nestadoše neki stari zanati i obrti. Muškarci vješti prijelazu preko splavi predavanja tijela, mogu se nabrojati na prste. Ženama preostade nešto talenta, zaslugom jedne Boginje koja se nije prestala miješati. Priučeni majstori i majstorski šegrti hodaju naokolo s podignutim keceljama. Brza hrana za gladi tijela. Prebrza strmina. Samo 1 od stotinu s. aktivnih Hrvata (od onih kojima nisu oduzeti neki dijelovi tijela) umije voditi Ljubav čitavu noć. 85 ih zaspi nakon 124 otkucaja srca iza velikog praska. Ostalih 14 eksperimentiraju, izvode nešto, pokušavaju, tragaju i tu i tamo izvedu nešto maštovito i kreativno. Kakva neprosvijećenost, 2000 godina iza starih Grka, Rimljana i Kelta!( Ne mogu vjerovati! Zar ja to Vama pametujem o uzvišenim, tajnim svetkovinama tijela?! ).
Ponekad mislim da Vam o svemu smijem pisati. Mislim, da smo već toliko bliski. Kakva drskost! Oprostite mi na tome. Neću više. Obrišite 20-tak nepriličnih redova. Krasnu sam temu našao. Nema što. Još će ispasti da sam latentni pohotnjak i biće opsjednuto plamenovima jeftine požude. Grozno. Ovo zahtijeva intervenciju Anđela. Ja to još nisam (ponekad mislim da je to za me nesavladiv krojački tečaj duše). Naivno vjerujem, da mogu postati. Dao sam nekoliko manjih ispita. Odupro se
manjem broju savladivih iskušenja. Odricao se nečega čega nitko nije, da vidim mogu li. Nastojao naučiti slijediti stazu mirnoće i strpljenja. (Tu i tamo sam se propisno izgrebao u nekoj vrsti kupinova žbunja. Crni plodovi ostavili su trag na usni.) Smješak. Popio sam dvije velike čaše hladnog limunova soka. Čudan utjecaj! Stvarno čudan.
Još ću Vam malo pisati. Zašto se ja tako teško odvajam od Vas? Mora da je neki Sigmundov sindrom. Sunce mi tuče točno u leđa i sada osjetim miris kaplji
pomiješanim sa onim gela za tuširanje (baš Vam neću odati kojeg!). Opuštam se na naslon. Da je stolica malo viša, mahao bih nogama kao dječarac. Volio bih da ste ovdje sada. Makar u svome nevidljivom šutljivom obliku. Da mi zaklonite Sunce.
Znate li Vi da možete zakloniti čitavo Sunce. U mome svijetu Vi možete sve. Kad se umorite biti žena, možete kod mene biti Boginja, ako Vam se dade stolovati u sjaju mog oka ili duboko u grudima. Znate li kako bih Vas pažljivo nosio. Drugi neka Vas ljuljaju i ljube, ja bih Vas samo nosio i štitio i ponekad zaplakao zbog Vas.
Smijem li pisati još malo? (Kao da sam pitao i za prethodni dio. Svašta!)
Vidio sam Vam smješak! Jesam! Jesam! Predivan je. Eto, sad imam i djelić sreće kome se nisam nadao. Što neznatnija sitnica – ljepša sreća. Drugi neka se bave kipovima u hramu. Vi ste moja sreća. Jeste! Kad Vam to dosadi biti, napišite.
Ili pošaljite pisamce po nekoj crnoj zlovoljnoj ptici kreštava glasa. Ponoći sam jedne tužne, proučav'o slab i snužden neobične drevne knjige što prastari nauk skriše... kad ono, Vaša poruka: Otiđite molim lijepo, iz moga života Vi djetinjasti čovječe... (Šmrc...)
(Baš sam glup što stalno započinjem nove odlomke, pa se primijeti da nisam prestao! Ta imate Vi i pametnijeg posla od mojih smušenih pisama.) Pokušat ću
neprimjetno skrenuti s teme cap...cap...cap.. tako... (ton engleskog butlera) Lijepa li
sumraka podno Kalnika, Gospo... (Baš je zgodno biti ovako ukočen. Da ne zvuči perverzno, volio bih jedan dan biti Vaš otmjeni sluga.) Kad postane hladno, donio bih Vam nešto toplo i bijelo da se zagrnete. Nehotice bih dotaknuo Vaša ramena i naklonio se.
Protezanje je majka nelagode. (Znao sam da ne smijem spomenuti ramena. ) Tako mi i treba. Ovo neće biti moje najduže pismo, ali definitivno jedno od luđih.
Koje je bilo najluđe? Možda oborim rekord. Nadam se da Vas neću glasno nasmijati, pa da Vas ondje pitaju : Što Vi to lijepoga čitate?
Kod mene puštaju Ožujsku glazbenu točionicu... počinjem nepravedno mrziti pivo. Dečki s besprijekornim trbušnjacima na telki glume pivopije. Kakva besramna podvala. Samo za taj osjećaj... U mojoj školi kolege pivopije i štovatelji kulta bavarskih krigli, imaju pozamašan nadomjestak za taj mironovski stas. (Kad smo već kod Mirona, on mora da je negdje gadno pogriješio u proporcijama. Bacač diska mi djeluje grozno neproporcionalno. Osmotrite ga malo.) Morat ću po treću čašu hladnog limunova soka. (Pogled naniže... zlu ne trebalo, napravit ću prije toga dvadesetak trbušnjaka... da barem malčice više nalikujem bacaču zaobljene naprave.) Uzdah. Znate li koliko sam samo lijepih planova imao za ovo ljeto? Za tijelo i duh. Čak sam se vratio i vježbama yoge. Onda jedna knjiga po danu. 10 km trčanja i šetnje. Pišem i kratke šahovske «Priče iz Brodarice». Kosim visoke trave iza sablasne stare škole. Obilazim učenike. Skupljam potpore za nova natjecanja. I tako.
Moja najljepša aktivnost je pisati Vama. (Na tren sam dvojio između toga i šetnje).
A naiđu dani kad se ponečeg ipak moram odreći. I tada zaspim tužan. Naročito ako Vam nisam pisao. Tada najviše. Nadam se da to osjetite.
Pozdrav leptirova slijetanja. Cvjetovi misle da je to poljubac.
( Baš su naivni ti cvjetovi.)
Dolazi predivni plašt mirisne noći srpanjske.
Volio bih, na tren (meni je sve na tren, pa se oduži)
pustiti da nas prekrije, ondje gdje se najjače osjeća Daljina.
Koraknuti s Vama preko rubova neba, preko obzorja,
zvjezdanih pojilišta i nevidljivih linija što odapinju čudesne
dijagonale svijeta.
Stopa u trnju
Kutijica za pažljivo Nanošenje boli. Osjet iznošene kabanice za kišu i vjetrove.
Prenošenje misli s kvarovima i gubitcima. Opsjen vunene čarape sa zakrpama za snove.
Uznošenje bića i hodočašće. Predosjet nečega u rukavu što podiže se u visove.
Podnošenje sebe i pristajanja. Ćutnja nesavršenosti i nezdravosti sjedanja na kamenove.
Ondje iza daljina se svađa s beskrajima, tko je pomicao crte obzorove
i tko je dopustio valovima da sve to donesu pred spušteni pogled Bosonoge.
Napregnuše se željezna rebra u brodovima, bez onih jarkih jecaja kakve u oluji može
činiti jedino plemenito drvo zbito u svodove i utegnuto u lukove, za kletvu i zvukove.
Svodogradilište, snovohranilište i brodosnivalište, snivaju naporedne jazove.
Ljulja se tamno ulje s tijelom Sirene umotane u jedro. U bijele vlasi pamučne.
Drhtave Mijene Svemirske nadnose se nad sjenu psa iz djetinjstva, u praskozorje.
(George Michael na Glazbenom Horoskopu. Pravim se da ne opažam tu pristranost.
Netko mi nedostaje? Jako, jako. Tugaljivo. Hvatam se za šalicu s crnim slamčicama.
Kutijicu s nečistim oplatama i zakovicama. Komadići užarenog gvožđa crvene se
u tami pristavljenog ugljevlja. Treba li reći da se Crni Mačak samo pravio da drijema.)
Peti dan mjesečeve posude sa srpovima. Toliko o vjerodostojnosti trenutka ondje,
gdje je sve relativno, a svekolike se varijacije čvrstine ljeskaju od pretežitosti tekućine.
Jozef K. dobio je ceduljicu, papirić i poskrivce učinjeno pisamce.
Mersault nije čuo pucanj u kapljici znoja.
Knez Miškin se čudio kako da je na njenim grudima tako malo krvi.
Rogožin je znao da je sada svemu kraj.
Ballocszansky je zagrizao u nježno bijelo grlo Ksenije Radajeve.
Nastasja Filipovna je znala. Bobočka je znala. I barunica K.
Sve divne, fatalne, klete Nesretnice dočekaše trenutak sudnji bez uzmicanja.
Posvuda bodež kliznu lako, iz ruke u grudi, iz njedara u dlanove
i ne pozna se pravo tko je koga ponio u Bjesove.
O, Neparno Jutro Srpanjsko...
zar donosiš mi nešto cestom vijugavom
s jablanima koji polagano postaju uznosite imele
i pretvaraju se u vlastitu bolnost
neku slabost u peteljkama
neku biljnost u tragovima
nečiji vapaj u opravi šutnje?
Pravim se da ne razlikujem mislene glasove i zvjerinje tragove.
Pravim se da preblijeda lica stojim ponosit na stijeni
s koje vrijeme i kiša odvaljuju ponore.
Pričinjam se samom sebi kao Demonsko Štene
ljubimac utvara, što se sklanja pod noge Djeve Najcrnje
kad naiđu bljeskovi i gromkim dahom dahnu Grmljavine.
Ali, jao! Kojim se čudesnim obratima Svijet obraća za me!
Ovdje dolaze Ljudi s istinskim pravom nošenja bjeline.
K meni navraćaju oni što se ne sjećaju kako su postali Anđeli.
Ovdje se krijepe Putnici što nepravo izračunaše odstojanja zvijezda.
K meni slijeću dostojni, ranjivi, umni i pozvani, mudri i nepostojani.
Ovdje su divni i vrijedni, krjeposni i milosni i ja se među njima
lakoćom postidim svoje oholosti, svoje malenkosti i svoje stope u trnju.
Pjesma za Zatočenicu
Prići ću Vam tako da nikada ne priđem
doći tek pred Vas da ni jednom ne dođem
taknuti duboko da ničime ne taknem
Vašu kosu što Zavjet tajni Vjetru ispunja
Razumjet ću da Vas nitko ne razumije
i sanjat ću da Vas ne sanjaju mjesečine
koračati uz Vas da ne osjetite korake
po stazi sjena, šljunka i vremenskog trunja
Plakat ću s Vama da nikada ne zaplačete
i drhtat ću drhtajima da Vi ne drhtite
tonuti u ponore da Vi ne potonete
u carstvo lelujavih podzemnih struja
Iščeznut ću u Vama da Vi ne iščeznete
kad oslabe ushiti, jecaji i molitve
gdje blijede se srebra za prazne dlanove
a bliskost miriše kao božanska dunja
Umirat ću o ponoćima da Vi ne umrete
Rađati se sa zorama da Vi ne izlazite
mislima žene koja već sebe proklinje
bolnošću ranjenog veličanstvenog Sunca
Jutro u sjeni rijeke
putuju putanje stopućene
glatke božanske savršene
tajanstvom mjedi onoćene
maglicom tlapnje osanjene
toplinom zvijezda nauljene
golemi zdenci iz davnine
blistavi vijenci mjesečine
tišine odaslane u dubine
daljine razasute u nutrine
vodene vilinske unučice
lopočeve gorke strepnje
nestašne kupske sinovčice
i noćne lahoraste zebnje
kad virovima Mjesec jekne
gdje na brzaku nepomične
i bjelasaste stoje mrene
klizi glatkoća tračnice svilene
puzi lakoća u postelje zelene
sve uzvodno a sve nizvodno
sve nebesko a sve podvodno
zatravljeno i zamuljeno
pod joševinom i vrbovinom
pod hladovinom i mahovinom
dok čaplje lete u svoje sjene
dok drske štuke pod vretenom
hrane se bjelinom prestrašenom
dršćućih sićušnih od hitrine
u djevičanstvu se istok prene
i sjajno klupko podigne zjene
pojuri zlato nad kočije vodene
vinu se blistaj nad pramce snene
nagrnu sunce u davnog mene
sniva još Petrinja puteljke mirisne
i Mala Gorica, Vurot i Selište
i trava s nasipa, Župić i Brest
i Glinska Poljana i Dumače
snivaju legendu svadbe ledene
kad srebrn led je mladence jedne
vjenčao s vriskom u vječne zavjete
snivaju čedne djevojke prevarene
u rumene sumrake pristigle nemirne
pitati rijeku ima li nade ikakve
a jutrima se ne bi blažene vratile
već bi im svete vodene zvonjave
nijemu misu u horu odslužile
snivaju izmučene oči studentske
što svu su noć goleme knjige učile
a nisu dale ispite krute preteške
jer nečijoj se strogoći nisu dopale
riječi nespretne prstima skršene
pa su se rijeci na usud predale
te ruke mršave nevješto prekrižene
što divotne pjesme Ljubavi su pisale
djevama koje nisu nimalo marile
jer su se s ljepotom i stasom vjerile
snivaju drhtave starice pobožne
što broje u sebi molitve nabožne
da virovi i sedre vraćaju nedužne
da još će jednom sresti sinove
snivaju maleni dječaci igre zanoćnice
i stari profesori u šetnji ponoćnice
i mladi svećenici u čežnji nehotice
u samoj bjelini nestvarne krasotice
jutro na rijeci ne broji snove
putuju putanje stopućene
glatke božanske savršene
vodene vilinske unučice
nestašne kupske sinovčice
Glazba na granici čujnosti
Glazba na granici čujnosti. Premalo svjetala. Tišina leluja poput dima između zastora i nevidljivog prostora. Misao na granici nemišljenja. Prekooceansko sidro tijela lagano siječe površinu. Um se udvara zbilji. Otkucava sat. Dodir hrđe i srebra.
Sekunde pod prstima. Zid. Oni što posjekoše modre bršljane nisu ni zagledali njegovu čvrstinu. Noć ugođena i skladna preskočit će građevinu.
Postaja 216 tek je otpočela. Uskraćeni su mi znakovi i glasovi po kojima bih se mogao ravnati. Ne bih li se ipak trebao vratiti? Nipošto. Mislim da je prekasno za to.
Izgovaram Prošlost kao polaganu molitvu. Dotičem je usnama koje tvore simbole šapta. Blag rođendan. Vožnja. Mjesto otvoreno svima. Mjesto skinuto s neba i udjenuto zadnjoj raskrsnici prije niskih šuma. (Netko neće doći).
Šetnja. Ritmika koraka na blagoj nizbrdici. Duša hita k šumama na obzoru.
U zraku nova toplina. Studeni duše gotovo da i nema. Blijedi svitak među oblacima kao ložnica srna korača naporedo sa mnom.
Nesanica
Veliki pas zasjekao je svojim glasnicama meku pokožicu noći. Zavijao je tako kao da mu je nešto neizmjerno turobno zagrizlo u ponosno ropsko srce. Probudih se netom prije 2 i više ne mogoh usnuti. Njegov glas bijaše dubok, ustrajan i prodoran. S vremenom je pokrenuo i ostale. Noćni koncert za Predosjećaje i zaborav oglasio se u svoj svojoj silini. Da sve bude tajanstvenije i sablasnije pobrinuo se i ćuk što prebiva na smrekama podno stare škole. S njegovom se dionicom ništa nije moglo mjeriti. Niti povremeni
plamsaji Tišine, učinjeni da još pojačaju dojam. Kao u vrhunskoj jazz-improvizaciji sve se podudaralo i dopunjavalo. Psi, sjene, Prošlost, noćna ptica, tišina i moje disanje.
Nesanicu mnogi nazivlju bolešću nespokojna doba. Ne znam jesu li pri tom više mislili na imaginarnu srednju dob čijem se vrhuncu približavam, ili na nesretno novo doba prebrzog života, stresa i nezdravih navika. Civilizacija se odvojila od Prirode i još ju samo briga za resurse (voda, zrak, energija) veže uza nj. Mnogo je toga licemjernog u ekologiji. I štošta plemenitog, dodajem. Čovjek-pojedinac u meni se udaljio od svoje prave prirode, zastranio od prvotne naravi. Možda je u tom svežnju ključeva onaj od nesanice. Ili je nesanica samo bila zvonjava Unutrašnjeg glasnika, predugo zatomljenog i zanemarivanog? U tom kontekstu psi i Sin Sumraka dođoše samo kao sretna podudarnost. Nesvjesno u nama počesto sujetno brine za
formu percepcije. Valjda je ljepše osjećati se neobično, poetično i uzvišeno.
To je onaj dio koji ne priznaje vjerodostojnost mrtvozornika, sklapa kontakte i samovoljna poznanstva u Svijetu Sjena i mnogima se već dopao među zagrobnima. Kad zbrojim prelijepe vizije čiste svjetlosti i san o putovanju besmrtna duha u varijacijama svih religija vrijednih spomena, dopuštam da je postojanje takvog samovoljnog Unutrašnjeg glasnika možda i sasvim dobro. Jer, da je sve na nama samima, s duhom bi često bilo kao i sa zubima. Pokvaren zadah, narušena ljepota, bolni ugrizi, polagani raspad, crnilo i onda zamjenski sklop. Zato mnogi koračaju s lijepim umjetnim zubalom koje bi više pristajalo nekoj antropoidnoj lutki. I tako, neka glasnika tamo gdje već jest.
Nikad nisam bio siguran koji su pravi predjeli duše. Je li ona u glavi, zaptivena tekućinama mozga, u srcu što ga besramno izrabiše sve vrste pjesničkih šegrta i priučenih majstora, u plućima ili u očima? Gdje sam ja?
Jasno vidim svoje ruke, čak i zastadoh da njima dotaknem lice, a onda iza zatvorena oka osjećam neku vrst špilje s otvorom za svjetlost, pa dublje prema kralježnici neki središnji osjećaj ravnoteže Svemira. Jest, tu negdje ja prebivam. Čak i u stopalima koja se povremeno oglase zbog naglog priliva hladnog zraka na golu kožu. Ruka se vraća licu i osjeća bradu staru 3 dana.
Nije to pitanje nemara. Jedna banalna sentimentalnost veže me za tu bradu.
Ili je njena sudbinska podudarnost sa danom objave i nježnim prstima što ju ovlaš takoše. Eto nas u romanu toka svijesti, zamršenoj lektiri koju nitko rado ne čita (Joycea iskreno voli svega par ljudi na stotinu godina, a razumije ga možda tek polovica tok broja).
Samoanaliza u osami, bez svjetala, bez uporišnih točaka, sa glazbom iskonskih pjevača vodi samo u lijepo umjetničko ludilo. Katkad i u ono čisto kliničko, koje se nitko i ne trudi ozbiljno liječiti. Stresoh se na tu pomisao.
U cjenkanju sa sudbinskim željama spreman sam štošta izgubiti, samo ne zdrav razum. A čemu sam se onda toliko divio Nietzscheu? I Pou. I Baudelaireu. Van Goghu (toplije mi zvuči ono Vincentu ). Svima koji taknuše veliki tamni porub stvarnosti i ne umriješe netom od toga? Kako sam ja samo nepogrešivo birao svoje velike uzore.( Proust će mi oprostiti što ga dodajem naknadno.)
Čovjek sa skalpelom i maskom preko lica rekao bi da je štošta od toga već bilo ugrađeno u mene. Astrolog bi dometnuo da je ponešto skrivila i puka konstelacija planeta. Vidovita Ciganka da sam na nešto nabasao u ranom djetinjstvu. Je li itko ikad igdje poželio mene baš ovakvog? Bojim se da bez onih spasonosnih optimističnih, afirmativnih i vedroduhovnih korekcija ne bi baš nitko. Dobro je da sam ugradio sva ta svjetla. A od svih njih mi se još najviše sviđa smisao za humor. On mi doslovno godi i žao mi je što ga ne mogu slobodnije rabiti. Na svoj i na račun svijeta. Jedino u učionici on može pravo zasjati, jer je isti takav na dječjim licima i treperavim srcima. Barem sam pogodio zanimanje. Točnije, dio zanimanja. (Toliko je toga među školskim zidovima o čemu moram šutjeti, a duboko se stidim. Ponekad mislim da je škola perfidna tamnica u kojoj djecu u uzništvu drže (bolje da ne izgovorim tu frazu) određeni u školu zalutali ljudi (tako je prihvatljivije). Ne želim sada zastraniti s nabrajanjem primjera. Čast dobrim pojedincima.
Zbog njih još u njoj ima nešto svjetla.)
Gorko. Iako se zarekoh da neće, Veliki Koncert je uspio djelomice u svojem naumu. Pomaknuo me k dijelu postelje za pesimizam. Ima jedno mjesto na jastuku koje je najbolje izbjeći, ali se nakon mnogo okretanja naleti baš na njega. Okrećem jastuk na drugu stranu. Kao u nekom pješčanom satu trebat će vremena dok ista zrnca opet pronađu put do mene. Došao je i San. Isprva kao da se nećka zaploviti mojom nemirnom površinom. Razumijem ga. San je nježan, delikatan i hirovit, kao neki dragi izgubljeni lik. Zagrliti ga pa nestati – veliko je blaženstvo. Velikog psa i gluhu pticu progutao je bezdan gibljive daljine. Zavrtjeh se k blagim tminama, začaran i zavrtložen dragim licem kojem nikako u noći ne mogoh dozvati jasni izraz. Onaj izraz. (Na tren ipak mogu) Predivan kraj.
( Neka Vas ne brinu ove faze mog pretjeranog pisanja, jer ja pomno osluškujem sve što mi Vi želite (a ne uspijete reći). Vjerujte, gotovo ništa nije u pisanju i izgovaranju, artikulaciji i pridavanju, koliko u lijepim neobičnim mislima. A upravo je njih kod Vas jedno obilje i sretan sam kada me kadšto takne njegova istinska prijateljska milina. Tko je gdje i kako stajao u sudbinskom trenu života mi jednostavno nećemo stići saznati. Nije ni važno. Ljudima poput nas ne mogu čarobnu nit
blizine zamrsiti nikakve zemne stvari. Ona je rastegnuta do bezmjernih vlati beskraja kao nježni poljubac neshvatljive sreće.)
Iza punomoći Sna
Iza pustinje sna vjetar je poravnavao lelujavi trag
i svaki put se vraćao jer mu se činilo da kao u inat
nedostaje nešto iz paučinaste košarice vremena
jer svu noć su duhovi tame kotrljali sjenu prstena
i tažili se bjelasastom tekućinom iz vatrinog vimena
i prisjećali se iza putobijesa svog najprvijeg imena
i prstima nešto kleto bajkovito zakapali pod prag
Iza pučine sna vjetar je lomio pustu vjeru brodova
i jedrima tkanim u pramaljeća brisao lica djevica
razlijevajući plava crnila u lijevke hudih kamenova
udijevajući crna plavila ko daleke niti u ušice obzora
bacajući slike sa zidova u ponore djevojačkih soba
probavajući pričesne opravice đavlovih miljenica
i kao majka koja zna što traži prekapao po dnevnicima
Iza pukotine sna vjetar se igrao riječima i zavjetima
pa se obećavao krošnjama smreka u neizvedivim naletima
pa se udvarao jablanima što strpljivo poje u redovima
pa se zavraćao staricama i obmanjivao ih savjetima
pa onda slomljenim posustalim pjesnicima skrivao lijeka
i stražarima što s jednom puškom čuvaju pola beskraja
donosio strahove svježe iz nemirnih zelenkastih dubina
da se na kraju sam u sebe zagledao u zjeni gorskog jezera
Iza pustoši sna vjetar je pisao pisma lišćem i grančicama
ali nitko među sanjačima nije znao čitati vitice drhtaja
nitko među onima što su uzalud u nemirima tražili sna
nitko među zvijerima krvožednim u zasjedi kraj pojila
nitko među progonjenima što strepe do strašnoga svanuća
nitko među mrtvima raspršenim u podzemne rudnike zla
nitko kleto, neiskazivo, sudbinski doista doista naš
zar nitko nije dospio u prvim pomislima predosjetiti Ljubav
Zvonari za zvona privezani
Vi bolje osjećate od mene sama
kakvi su moji prvi tragosnovi
i dajete zvijezdama od svjetlosnog praha
da budu više od bljesotiska u močvari
od bolnosti u budnoj besanoj predaji
da se vapaj tijela vine nad puku čežnju zagrljaja
da se strepnja duše ne uplaši osvrnuti
na stazi samotnih i tamnih zabasaja
Vi bolje osjećate od mene sama
da u meni nisu ni kračuni ni strahovi
ni blaga ni sveti gralovi
ni brojalice sna niti nježni dahovi
ni pečati vječni zagrobni
ni smrtni jazovi
ni prvi djetinji mahovi
ni kolijevke uzmasi
ni lijesovi, povorke ni uzdasi
ni velebni dusi
ni demonski jahači
anđeoski plahovi
božanski sanjači
vidjeoci u žitnim krugovima
iskupljenici u žetvenim žrvnjima
iskušenici na koljenima i zrnjima
blaženici i bjegunci obećanim crvima
časnici vojske prolaznosti
veziri Prve Nesretne Ljubavi
viziri mekih tragova u povaljanoj travi
zvonari za zvona privezani
za mjed i mjernost obješeni
za vijek i vječnost začarani
Vi bolje osjećate od mene sama
kakva je ranjivost ljudska duša
i kakva grotla plamuju u očima
dok padaju gromade, hridi i zrnovlja
u provaliju pustodaha u punim grudima
dok sprave s čekrcima za preduga čekanja
polagano i pomno mrve nam stopala
Pjesme, prsti i prediva
Pjesme su se naše pomiješale na poljanama
kao plemenito stado divljih konja
stihovi se protkaše i prozvaše bojama
na slikariji nejasna obrisa i vonja
na sretištu bestjelesnih samoća
Prizivaju nas naše nečujnosti
Prinose nas naši žrtvenici
Prolaze nas žmarci naši
i struje kao u duši drveća
Prediva su se naša dotakla s odorama
za koje nismo slutili da će nam pristajati
ni svećenici ni sljedbenici ni nevjernici
mi gordi koračamo nad ponorima
i treperimo kao na vjetru svijeća
Prsti su se naši primirili od nedostajanja
i sva su već pamćenja dodira
zaboravljene miline
ni bezumnici ni očajnici ni ljubavnici
mi vatre opasujemo o bokovima
ne znajuć' da je u čežnjama sva sreća