Tilia Grandifolia...o, moćna
1809. zasađena do desnog krila petrinjske crkve
gdje zastadoh zagledati se u lice s tamnim očima
i šapnuti Ljubav...
ja koji se zaklinjah da za me nema takvog šapta...
Postoje objave koje ne vrijedi pisati.
Najave rastanka o kojima ne vrijedi pričati.
Miris iščeznuća koji ne dopire s kišama.
Sjena loze nad stubama pod kojom kamen sluti kaplje.
Drške daljine na obzorima da nas ne uhvate vrtoglavice.
Pisamce za drage ljude i kamen da ga ne odnese vjetar.
Prisjećanja nekih doba kad se korak činio kao lađa samoće.
Tumačenja svijeta, dirljivo mistična i bajkovita.
Nesavršeni izračuni koliko je do prve Ljubavi koja nije kriva.
Načini prikrivanja boli i djetinja durenja zbog porezotina s površine.
Omaške u pamćenju i prisjećanju nečega što je ostajalo sve dalje.
Sve dublje. Sve plamnije u točkastoj izmaglici zvijezda.
Postoje praznine. Naprsline. Rane s riječnim muljem.
Sporo se za njima uspinje riječ iz dubina.
Šutnja koja je slutnja.
Slutnja koja prestade biti sumnja.
Šutnja novoga puta.
Tilia Grandifolia... o, velelisna
zasađena prije malne dva stoljeća...
može li mjesečina dorasti tamnim očima
s četiri predivne misaone bore?
Post je objavljen 23.01.2007. u 11:15 sati.