Utrka s pekarskim kamiončićem do Sunca i natrag
Čudna pitanja se sama postavljaju. Priviđenje u molitvenoj opravici. Rosa je još na njoj jer staza vodi kroz visoke trave. Rosa i nešto bjelije od nježnih nakupina u oblacima. Dan dječački. Nehajan. U njemu svijet može ploviti na leđima. Čak se i oči
mogu zatvoriti. Disati. Mirisati. Tkati mašte. Slijediti neiskaziva stanja. Ginuti u prejakim bojama i oporavljati se mišlju.
O muško-ženski Univerzume, sa svojim jin-yang suprotnostima. Sa Stvoriteljivim miljenicima i Nečastivim slugama. S potocima i branama. S kamenjem i brzacima. Kakav li sam ja u Tebi djelić? Vidio sam pouzdano da nema pravilnosti u letu ptica i pojavnosti sreća. O, da. Nema pravilnosti ni u tugama, osim da se pojavljuju. Ja sam knjiga prastanja koju nešto moćno i daleko otvara nasumce. Ponekad Bogu služim kao obična preša za čuvanje neobična cvijeta. (Ponekad ga i zaboravi u meni.) Zamislite! I On je zaboravan!
Volio bih sada, da me spopadne neka lijepa djetinjasta zabuna. Samo da na tome stubištu ne nabasam na Divnu Obuzetost. To bi me pretvorilo u najdosadnijeg od svih pjesnika.
Zvuk male motike u cvjetnjaku dopire kroz prozor. Netko liječi dušu estetskim prinosom komadiću zemlje. Netko razgovara s vjetrom i travama. Pušta suncu da mu prelazi lice, dotiče leđa i skida pramen zanesen kose s ramena. Zašto ja moram biti samo promatrač. Zašto ja nisam ono sunce, onaj vjetar i ona trava? Ili barem cvijet. O, neskromne li željice... Svašta bih ja. Baš svašta.
Glazbeni horoskop: Iako te ljubim bezmjerno, zamijenit ću te gorim namjerno... Kako neobično. Napokon malo iskrenosti na estradi. Vrijedi tu i tamo poslušati radio. Arsenovski ugođaj. Polaganost svitanja. Zavjesa na jutarnjem istočnjaku, iza onoga što mi zovemo Ljubav. Složenost stanja. Mi nikada nismo (uz dužne iznimke slijepih sretnika) s onim koga najviše volimo. Sudeći po poeziji, tako je ljepše. Sudeći po impresionistima, ne može se vječno izležavati i ljubovati. Ugovor s Đavlom, s državom, ustanovom, poduzećem, podružnicom, uredom... Ugovor s Nezdravim Životom treba plaćati zrncima i kapljama, jutrima i sutonima, energijom i dijelom trajanja. Naš dug civilizaciji beskrajan je. Cijena utočišta ugovorena je s odgodama plaćanja i buđenja. Ne bunim se. Tek, to nije okružje za Savršenu Predaju Jednoj...
Vidi, vidi... gospodin bi polemizirao s Kyrialesom... a Ksenija Radayeva zvana Bobočka sve puteno i mačkasto da motri sa svog divana. Za nju su muškarci trenutak. Treptaj duše. Slikar bolećivih nerava morao se zadesiti s njome u ljetnoj oluji, na dan Sv. Roka, u šumi strašno zaljuljanih bukava, da je prigrli. Umorno, bolesno, nestalno, ispod tkiva i priležišta gromova. Fatalno.
Koliko se ja još puta moram vratiti u te maglene Filipove boleštine, tu nervoznu rastrganost započetu bijegom od kuće i pitanjima tko je gospodin otac?
Magnetičan je Krležin svijet. Opojan i prepun stogova nesređenog tkiva u polju
s prikazama. Zašto me privlače takvi svjetovi? Zar samom pogibelji u sličnosti duša?
Pekarski kamiončić sporo je dobrujao u dolinu. Starice više ne peku kruh u krušnim pećima u kojima sada stoje odbačene letvice. Jednostavnije je čekati, onaj bijeli, meki mirisni odljev hljebova. Korak nezdravosti i trenutak ugode za bezuba usta. I djeca više vole ovaj mekši što nalikuje prozračnosti peciva. Zdravi domaći hljebovi izgubiše na izborima praktičnosti. 5 Kn je savršena jedinica za «ne započinjati ništa».
Odat ću Vam jednu tajnu. Volim trčati za Sunčevim ljestvama. Postoji dionica u Kraljevačkoj šumi po kojoj je Sunce narisalo zlatne ljestve s prečkama od sjena drveća. Kako je divno puštati na njih korake i uspinjati se u letove predaje tijela daljini. Kao da niti ne trčim, a sva se čudesna traka putovanja odmata pred mojim očima. Tijelo postaje treperavo vozilo duše i ona se može sklupčati negdje između grla i oka i uživati trenutak. Trčanje je magija kretanja. Naučih to još na zavojitom kupskom nasipu kad sam još sklapao oklade protiv sebe i vremena i divio se brzini.
Trčanje uz rijeku sa zelenim draguljima i šapatom vrbinih sjena. Nasuprot visokih trava s klasjem za žetvu vjetrova. Bez ljudi, bez prolaznika, bez živoga stvora na putu
malenog gaza u bujnosti zelenja. Trčanje je ispit duha i grčevita borba kad se sa tankonogim vjernicima maratona zaputite od Zagreba do Čazme. Izdržao sam. Nisam stigao prvi a zapisah se u knjigu pobjednika. To je stari zakon maratona. Poslao razglednicu egu koji je mislio da je on smisao postojanja (zamislite zamke: goditi sebi!) ispred motela u gradiću s dva tornja. Zadnje sam kilometre trčao razorenih vlakana u bedrima, sa kretnjama pijanog umora i onim krajnjim vlatima istrajnosti. Uspio sam. Zadobih posrebreni metalni dokaz da jesam. Da mogu. Da nema granica. (Ali Maraton Atena-Sparta nisam istrčao i time izgubio najveću okladu sa sobom potpisavši neuspjeh.) Otada trčim k Suncu, kad se rumene plahte zapada zapune mirisima tišine. Trčim pred njega kad se još bajke istoka bore s rosama što zacakle svako zrnce cvijeta i snove travki. Trčim širokim drumom punog Mjeseca kad noć pjeva podjednako živima i mrtvima. Kad se pletu misli onih zatočenih u drveću i onih što misle da kretanjem nekamo dospiju. Trčim u snu i tada ta kretnja postane trans, kao ponekad na javi kad uhvatim savršen ples koraka. Da sam imao hrabrosti, trčanje je moglo biti moj život. Ovako je samo nježna posuda bjegova. Himna Prirodi. Oda Veličanstvu blistavog jutra. Sunčani vodopad duše. I Pjesma. Pjesma tijela što lebdi neiskazive letove.
Zato trčite svojom brzinom, svi Vi koji imate kamo. Ni s kim se ne utrkujte osim sa jekom svojih najtiših glasova u krilu drveća. Jedino s krošnjama i oblacima i lopočima na vodi. S njihanjem žita i ljuljanjem sna u letu leptira. Trčite van gradova, van sjećanja, van pameti i prolaznosti, izvan rokova i dohvata šefovskih pogleda i nespokojnosti tjelesnih sokova. Trčite u sebi, pred sobom i za svojim ritmičkim dostizajima kamenčića na stazi. Trčite vjeru u nebesko i radost u gorljivo, toplo, beskrajno. Trčite kao pamučno klupko u podnožju planine, meko, nečujno, u mirisnoj bijedi praznih džepova. Trčite najbogatije siromaštvo postojanja i svi će tereti i zavežljaji otpadati s Vas kao suvišni nameti. Trčite gdje neće uraniti Sudbina.
Jednom će Duhovi Prirode prepoznati Vaš korak i svi će krugovi svijeta još jednom potrčati s Vama, iza smrtnosti, iza nestalnosti. Trčite moji dragi, jer Besmrtna je Duša.