Savršen Trenutak Blizine
Drhtaj tišine. Korak uz blage uspone.
Zar je već nadošlo vrijeme vraćanja
uz vijugave putne stube?
Valjda je sve u redu sa satovima,
ako nešto vara, to mora biti osjećaj.
Neobično je vidjeti kako pred sumrak nisko lete
pretovarene modre teglenice
Nebeske Rijeke.
Ne osvrćem se.
Sad bi me samo jedan glas
mogao nagnati na osvrtanje.
Sad bi me samo jedno rame
moglo privoliti da sjednem
na plaho betonsko hvatište daljine
i pustim da kroza me sve teče.
Da samo otječe brzinom Njene sjene.
Danas smo oboje susprezali suze.
Čudnovato je kako mi za sebe
uvijek imamo neko preteško pitanje.
Srećom, u Vama je još mjesto
za svete odgovore.
Smiješim se. Ta ja dalje samo vjerujem.
Noć je najbolja oranica za prijepore te vrste.
Netko je u zvijezde skrio sjemenke sreće.
Nešto samo naše.
Nastavljam koračati.
Kako god polako odmičem
ne mogu skriti od sebe pomicanje.
Nešto je divno u meni.
Kao toplo predivo ispunjava me.
Nešto iskazivo jedino kroz trnce
kosu mi dotiče i spušta se
niz kralježnicu po moje prste.
Nešto u nutrini želi da osjetim
najfinije tkanje skriveno u porube oblačne.
Kao najtiša svijeća u meni plamti Riječ,
pucketa i miriše na zagrljene duše.
Koračam zatvorenih očiju i puštam
da vodi me preko Nebeske Skele,
čudesnih obala mašte, još dalje
gdje Riječ postaje Svijet.
Vi ste ondje gdje
kao savršen trenutak blizine
prebiva nježno VOLIM TE.
Mislena šetnja s junakinjom romana
Zašto najljepše staze mašte obrubljuju
jezerce umjetničkog ludila?
Znam, ljupko je, i svakako izdašno šetati onuda
ali me svaki put prođu grozni trnci nelagode
pri pomisli na one žute secesijske zgradurine.
Bilo bi lakše shvatljivo da sam jednostavno
usnuo nad pogrešnom knjigom,
što nevoljkošću i pukim slučajem
osvanu na zgužvanoj pruzi jastučnice.
Ponekad u najnesigurniji noćni sat
umor preuzme otežale prste
koji parobrodskom kretnjom okreću stranicu
i zastanu na najčudnijem mjestu
sa skrivenim prijelazom u svjetove.
(Mora li sve u vezi s neobičnim ženama
stvarati u nama svjetove?)
Kako bi Ona to nazvala?
Ona kojoj je nemoguće u malom gradu
pronaći savršen rođendanski dar
i koju je nemoguće izvesti na kavu
a da se pri tom ne okrene pola
dokone i krajnje indiskretne provincijske elite
na pomno uređenom ledenjaku vječne dosade.
«Mislena šetnja s junakinjom argentinskog romana».
Tko bi rekao da nisu uopće onako dobro čuvane
te fatalne žene od čije se tajanstvenosti
zamrse i pomute mnoge sudbine,
(državni udari, streljački vodovi, vojne hunte,
radnički lideri, osjetljivi mladići, veleposjednici
i griješni kockarski sinovi, umjetnici u magli,
posvećenici lakomislenosti, vjernici sebičnosti,
hedonisti i natražnjaci,tako se brzo pronađu i sjate
u njezinoj sjeni... da se nešto fatalno naprosto
mora dogoditi i krv mora izbiti, krv osvajača
nepažljivo pomiješana s onom domorodaca)
kako sam utvarao, noseći pobožno knjige
iz sjevernog kutka petrinjske knjižnice
što je mirisao na Montparnasse.
Čudno je kako se može šetati a da se uopće
ne dotiču ruke ni umovi.
(To nije samo pitanje širine pločnika i duše.)
Grad ionako ponekad prejako isprazni ulice
kao mediteranske starice svoje
posude za cvijeće i jutarnje poglede,
a svjetiljke upravo čarobnom čine
varku neke bespolnosti blizine.
(Oh, moram li baš sve secirati
u daru neobjašnjivosti? Poslije ću se
jasno čuditi kad svega nestane.)
Nekako je prejednostavno zaobići Njeno
suptilno zavođenje. Sada je samo prisnost.
Glas kao šapat a pete joj čine
u koraku one tople zastoje,
kao da nešto zlatarsko zakiva u pločnike.
Drugačije savija koljena od drugih žena
dok hoda, a i one ne hodaju ovim dijelom
grada u ovakvo doba,
pa je glupa usporedba.
Nešto me u Njenoj pojavi očito ometa.
Trudim se ne prestati misliti
jer onda ne znam kako bih
podnio dašak noćnog parfema
u njenoj kosi i kako bih sebi objasnio
da nosim na dlanovima kao mjesečar
svježe odrezan uvojak posve nalik
srpu nebeske raži ili nečemu
što je davno mornarima obećavalo more.
Trudim se ne jedriti u šetnji
kao dječak što je netom otkrio
ženstvenost, a sve su moje namjere
uzaludne i sve su moje muke
tako nestalne, jer ona upravo
šmugnu natrag, među stranice priče,
među opakije junake, ezoterične zavodnike,
glumce, mračnjake, profesore i ja
ostadoh koračati još neko vrijeme
gradu reći da nešto razumijem
u načinu na koji se predaje
Nevidljivoj Šetačici Tišine.
Otimačica
/Nedjeljom u Začaranoj Dolini
gošća pjesnikinja
IRENA KRIŠTOVIĆ,
iskrena, svježe izranjena
u opravi ispranih snova/
Teška dvojba za nedjeljno jutro.
Biti nečiji tko je još nečiji.
Paklenska dioba snova i slapova.
Obična kap dubi u nama kamen
kao loša slutnja.
Voda je tako savršena
a kamenje je za kurac!
Boli me o ponoćima
misao pred san nečije djece
kao mračna prijetnja.
Za njih sam...
Otimačica.
Tajanstvena kurva.
Ukleta žena.
Ljubav zastaje uz sotonski izlog
gdje ne piše cijena.
Nikad ne piše cijena
kad se plaća u Escobarima tkiva.
Kad se dodirujemo
pretvaramo se
da ne može koštati
dvostruko nego propast.
Kad se odmičemo
zamišljamo da će se samo od sebe
nešto vratiti u ležišta
i nikom ništa.
A ponekad treba otrgnuti nešto u sebi
ponekad nekoga
jednostavno
s korijenjem iščupati
iz drugih svjetova,
pa gledati kako raste, cvate,
kako propada, vene i obnavlja se,
piti s njime krugove,
otrovne snove, svjetlucavu glad,
pa proklinjati svijet i sebe
jer nešto negdje nije,
uopće nije
u transverzali bajke.
Teška dvojba za nedjeljno jutro
i najradije ne bih ni ustajala
na Njegove pozive odgovarala
pomela s krevete sms-mrvice
virtualnih jebača
i poetske pahulje
zaljubljene budale.
Kao krepana mačka
odvukla bih se do ogledala
i ružem po dijagonali zavrištala
Bludnica, otimačica, kurva!
Riječ od stotinu katedrala
* * *
Kakva neobična i zastrašujuća misao!
Mi zapravo snagom istinskih želja možemo gotovo sve.
Kakva moć, snaga, odgovornost, ljepota bivanja!
Pa gdje je onda problem? Otkud toliko nesretnih.
Ispada da ne znamo živjeti sa svojim snovima,
letjeti za guščjim jatima svojih želja.
Buditi se u svojim žuđenim naručjima.
Šetati gradovima mašta podignutim za nas.
Ispada da mi ljudi ne znamo Živjeti Vlastitu Ljubav.
O, Kakva neobična i zastrašujuća misao!
* * *
Prijateljstvo je nešto u hodu Ranjena Vojnika.
Periferni mir.
Kao kad sunce u šetnji ispuni posve
periferni vid.
Kao kad čitajući knjigu sred mirna kutka
dopiru do nas šapati mora
a ptice se nastane u
periferni sluh.
Kao kad s cvjetne livade najljepših
ljudskih osjećaja
odnekud nikne u nama
periferni miris,
pa onda slutnje
misli, predosjećaji,
sve nešto slikarsko,
dugo nošeno a neispunjeno,
rukom pridržavano a neizgužvano,
riječima risano a neumrljano
jer je iz srca.
Takvo ja Vama želim Prijateljstvo,
ne od moje malenkosti jer ja sam premalo
da izađem jutrom pred Vas kao more
i pođem za goru s Vama kao sunce.
Želim Vam vodu sa 12 izvora,
latice sa 7 uzglavlja
i Prijateljstvo s 4 strane svijeta.
* * *
Neobičan dan.
Nešto u njemu tako nježno
potjeruje nevidljiva zlatna stada
preko ulica i krovova.
Nešto u rijeke pušta
iz preširoke slikarske halje
topla svjetlosna zrnca.
Nešto se stidljivo nježno
nećka šapnuti riječ sa
dvadeset zvonika
i dva drhtaja u grudima.
Nešto polako, polako
korača našim djetinjstvima
i u korijenak prvih šapata
značenja stavlja.
Nešto se ljulja u
kolijevkama načinjenim
od naših dlanova
kad onako razdragano
od svijeta skrivamo
Zvjezdano Dijete
neupamćenih snova.
Nešto iščekuje na prstima
hoće li prozor i slika
i zavjesa u nama
dospjeti staviti u kosu vjetra
riječ sa stotinu katedrala
i dva slogovna otiska
Kiparice Blizina.
* * *
Dotakli ste temeljnu dvojbu Nevjernice Ljubavi.
Svijet ispunjen kao katedrala, s prastarim molitvama,
građanskim stegama, knjižnicama, ispovjedaonicama
i kazališnim nišama, svijet koji se tako vješto
i paklenski pretvara da je sve u redu s pripadanjima,
a svoja je najljepša srca pogubio u vatrama, ispijenim
otrovima i bačenim snovima s mostova rijeka.
Doista, gdje je nama garancija da su iskrenost i vjera
u Svijet Nad Svjetovima dovoljni za ispunjenja.
Jesmo li samo loši trgovci među sanjarima,
neuhranjeni slikari među dvorjanima,
neupućeni stranci među domaćima hedonizma.
Možda su vrčevi prepuni, od oka za sve,
pa samo otimati i grabiti treba.
Možda baš naš novčić nedostaje u fontani snova,
pa nečiji trebamo ukrasti i graditi dvorac na suzama.
Možda je sve mašta, pa sami trebamo stvoriti
Svoju Savršenu Izgubljenu Polovicu s podjednakim
brojem zemaljskih mana, da nam je ne preotmu
kao greškom stečeno Božanstvo.
Možda je neka uvrnuta zagonetka u kojoj se čeka
da samo izgovorimo Zagonetnu Riječ
nekome negdje, pa da niknu kontinenti iz
provalija i prolome se za nas nova divotna mora.
Možda je san koji snivamo na krivoj strani postelje
pod kojom hladna ponornica dubi jakost kamena
i usput iz dosade po nama nešto čeprka
vodenim vještičjim prstima, jer smo tako
čudan izazov Svim Nemirima Svijeta.
Draga Prijateljice, ja ne znam odgovor,
a nitko nikada neće s nama udružiti kako treba
svoja prva neznanja. I tako lutamo, tragamo
i gubimo pamćenja nekih maštovitih rečenica,
al sve je još nekako dok postoji nada.
* * *
Vrijedi voljeti.
Vrijedi se boljeti do zvijezda u tamnim noćima
makar nam pod prstima u grudima ostala
samo oranica tišina i čičkova cvijeta.
Vrijedi se vinuti nekamo
za vlastitim suzama i dugama
za cakljenjem u oku
za sjajem glasa
i polaganim štropotom koraka.
Vrijedi biti Podanik Sunca
u smiješnim kućnim papučama.
Vrijedi upasti u loše društvo
Pijanca Mjeseca
pa svu noć liti u sebi
čini i mjesečine.
Vrijedi tkati prstima
i moliti u sebi molitvom vjernika srca.
Vrijedi imati ranjave dlanove
lice i koljena, jer takav je put
ljudi što sudbinu svoju
primaju s kamena.
(Poklanjam Vam ovu nedorađenu pjesmu
Dragi Prijatelju, ovako kako je nastala
ovdje, za Vas i sve ljude koji nemaju
boljeg izbora nego biti Ljubav.)
* * *
Ljudi se ponekad kao izumrli vukovi
nađu u pjesmama
a pjesme se kao sjene
preplašenih srna
nađu u ljudima
pa otpočne trka
bijesna iskonska
ne zato što se nužno
neka snažna vrsta
može izdržavati milostinjom lova
ili se neka neiskaziva gipkost i lakoća
može uzvisiti tisugođima izmicanja.
Ljudi i vukovi ponekad nemaju izbora
a srne i pjesme su njihov vječni san,
njihova čudesna neispisana mjesta
u Knjizi Nestvarnih Stvorenja.
* * *
Najbolje se pjesme i njihova najsnažnija mjesta
tako nalik izvorskim žuborima,
napišu u nama posve same
za nekoga
i ne treba nikamo koračati s rašljama
i osluškivati
i tragati
jer najbolje su pjesme
i njihova najsnažnija mjesta
već ondje u nama
za nekoga.
* * *
Odjenuh košulju
s premalo dugmadi
za Kćerku Vjetra.
Zastadoh na mjestu
gdje se među
krošnjama
plamenozelena
ukazala čistina
pa grunuše u me
trazi i bestrazi
snovi i besanja
stijenja i bescjenja
moći i bjesovi
pa me ponesoše uvis
razgrabiše
rastrgoše
na dlanu Njezinu
* * *
Lijepo ste me prekorili,
poučili i koricom maština kruha
pred šalicu djetinjstva doveli,
pa ostavili da slušam
pjesmu sumraka
šapat starih greda
i neku davnu
neispričanu priču
pradjedova.
* * *
Postoje u nama hodnici bez vrata
i vrtovi bez kapija.
Postoje ponoći bez smjerova
i u njima riječi
starije od vremena.
Postoje u nama slike
što danju snivaju
a noću tumaraju
i kao vilinska gudala
slapovima struje.
Postoje svjetovi bez posjedništva
karte bez smjerova
bitke bez ratova
i čitava jedna Povijest Duša
u kojoj smo jedna zlatna vlat
u klasu prevrela žita
i jedna mrzla naprslina
na dlanu vječnog leda.
(Vidite, dođoh Vam ostaviti komentar
na komentar i oslikati što je to divno
u našim slogovnim kalupima,
našim košaricama za pregršt
ljekovitih trava, pa mi se omakla
pjesma. Stoga odustajem.
Maštajte, snivajte, letite
letom koraka i besmrtnim
darom ljudskih snova.)
* * *
Za Sewena i Prijatelje...
Ponos je biti Vi.
Hramovi su duše da ruše
u njih sumrake svoje puste
neke samotne starice.
Vaše je rađati se u trenutku, u inicijalu duše,
u tragu zidarske žlice gdje zazidaše
kiparevo mrtvo dijete.
Vaše je živjeti prošlost i umirati od nje.
Mnoge će piti iz Vaše ruke, šaku mjesečine,
ljubit će mjesta na Vašim grudima
gdje niknu rijedak kamen, pa ipak,
bit ćete i za njih nespokojno more.
Vaše je davati sebe i umirati bez Nje.
* * *
Mislim da Vama rijeke ne daju pisati.
I riječni nanosi jer toliko toga u njima
kroz Vas plovi.
Mislim da Vama nebo ne da pisati
i divni oblaci što čudesnu tugu
natisnuše u Vaše grudi.
Mislim da Vama Njegove ruke
ne daju pisati jer ih još toliko
osjećate u sebi.
Mislim da Vama srce ne da pisati
jer želi potrčati, dostići, ničice pasti
pa s njime krenuti
u bolnoj molitvi.
Mislim da Vama duša ne da pisati
jer ne mogu silne bjeline
toliko primiti
koliko u Vama može boljeti.
Mislim da Vama Ljubav ne da pisati
jer sada Vi možete jedino voljeti,
jedino bdjeti i sna nemati
i čudnovate uzorke tkati
i jutra svoja prstima osjećati.
* * *
Smješak.
Moram se prisiliti da pišem kratko
da ne bukne opet naša komunikacija.
Još se sjećam pisma kojim sam se
opraštao od Vas.
Moram se prisiliti da nemam posebnih misli za Vas
i samo da prolazim kao dječak ulicom svjetlosnih radnji
ništa ne zagledajući, ništa ne kupujući,
jer ništa u Vašem Divnom Svijetu
nije u izlogu sadašnjosti.
* * *
Vi nećete otići jer niste osjećaji koje mogu odnijeti vjetrovi.
Vi nikada nećete prestati boljeti mjesto u duši
gdje ste s njime satima na kiši stajali,
na kiši misli koje se nisu mogle prevesti
u dvije riječi, niti u rečenicu vječnosti.
Nikada Vi nećete od Njega otići,
jer ima tome 33 stoljeća
koliko takvoj treba boli
da može minuti
da pusti proći.
Ozaljgradskoj Slikarici
opet sam Vas sanjao jer snovima nema pomoći
ko sličicu nježne lelujave slabosti u kosi
pa pogled iz postelje s komešanjem nagosti
što ju povukoše u bjegove čudne dragosti
najbjelji bijeli konji treperave bezbolnosti
opet sam Vas sanjao i snivao jer neke slikarice
kad zavole pjesnike često običavaju u san doći
dok dan se nabacuje kamičcima kao sinčić
biskupske sluškinje u trenu zanesenosti
na površinu duše koja već snatri krajnosti
gledajući mreškanja, draškanja i prpošenja
tajanstvene vodene presavršenosti
i sve slabije krugove zadrhtalosti
a negdje u dubinama gdje srce taji plahosti
začimlju se vatre i šumarske cjepanice
kao vrutci vrućine i neke stanične prevrelosti
ispunjaju drumove i carska putišta tjelesnosti
trnaca kralježnice i poštanskih kočija osjetnih
pod vratne uspone i čudne svodove opojnosti
grudne prijevoje nad tijeskom svetkovine
i viseće mostove nad glinom pupkovine
opet sam Vas sanjao dok dan se rađao
u muci zlatokose zlehude ponoći
dan s četvorenjem u imenu
i mrzlim novčićem na dnu
spustio je svoje osunčano lice
u naše krugosjaje
kao nejake ručice
pa u nas pustio zanose i beskraje
što nježno s jezerskim korijenjem
čupaju plemenite jablanove
presađuju prstohlepne bršljane
i premještaju začarane dvorce
vidljive jedino u skutu vodene bajke
ondje gdje koraka ni sjene već stoljećima nije
i samo su staze i prolazi i zgarišta tišine
labirinti mašte lakohvati tlapnje mjesečarske
gdje su obećane kretnje i natkretnje u oblačke
i pogled niz jeke jezovite ozaljgradske
i strepnje da ćete stići ranije, puno ranije
i osmjehnut se prije mene, puno prije mene
jer Vi ste već stogođima ondje
Rani vlak za Sarajevo
Smješak. Nešto u sumraku taknu mi lice
treperavim darom sjenovitih haljina tišine.
Cesta je već posakrivala svoje daleke šetače.
Misli mi pobjegoše. Ruke zastadoše
nad malim uglatim polugicama značenja
u pravilnim nizovima ispred mene.
Uniđoh u hodnik gdje misli sretanja
na zidu ostadoše. Uzimam ih redom i otpisujem.
Počeo sam mehanički odgovarati na komentare.
Tako to naiđe s pisanjem, kad duša
nastavi nabrajati sama za sebe.
Ovdje sam bio jutros, a samo sam slijedio
linkove, kao dječak što se prugom vraća
kući iz škole. Suton je zabrzao disanje.
Napisat ću nešto lijepo ne brojeći
drvene pragove što mirišu na
pregorjelo ulje.
Moćna je željeznica i pitam se
kad bih dovoljno jako želio
da li bih pješačeći svu noć
niz ove pružne beskraje
pod Vaše prozore izbio
i Vaše divno lice
jutrom ugledao.
Ah, kaže mi Unutrašnji Skeptik
da bih tako samo uranio na sastanak
s ranim vlakom za Sarajevo,
da se strojovođa ne bi ni snašao,
a mene već ne bi bilo.
Radije ću Vas tražiti Željeznicom Snova,
Tračnicama Pjesama po tragu zvijezda,
po daru neshvatljive sreće pripadanja.
A nešto nedostaje.
Možda malčice.
Malenkost dragosti od koje će duša
iza ponoćnog zibnja podizati velebne dvorce.
Znam. Nešto će nečujno iz Vaše ruke
tekar kad zaspem
usuti u peharčić smješka
predivnu mjericu sreće.
Zborište Iščeznuća
Zborište iščeznuća.
Staza koja vodi iznutra do malenog mirovališta.
Puteljak s klupicom i mislima.
Omorike u čempresima.
Zrnca pješčanog mora.
Imena, brojevi, znakovlja.
Ikonografija prestajanja.
Nebo u modrim kamenčićima.
Dan Danieladan.
Ne postoji srijeda.
Ni onaj s gladima.
Ni dan koji će raščetvoriti anđela.
Postoji nada stara 160 vremenskih krugova.
Krici ugljanskog galeba.
Huk medvedgradskih sova.
Jeka bilogorske ptice mrzlih značenja.
Samo će pjesme doći na pogreb pjesmama.
Trudim se koračati među njima
ne upirući pogled u njihove naslove
ne kriveći podsvijest
ni tamno istaknuta mjesta i stihove.
Trudim se u svom tom žamoru
umjetnosti duše zadržati
Vaš topao dlan i sebe
na prijevaru
mjesto Vas
dati tamnim kočijama
što vode u Bezdan.
Samo će Ljubav staviti prst na usnu grobara
i odnijeti svoju jedinu dragocjenost bivanja
gdje nema lopata, svježe zemlje ni vjekova
i kamena što vjeruje varci uklesanih slogova.
Samo Ljubav može poništiti
smrtnost osmrtnica
rajsnedle s crnim trokutićima
u kori starih lipa
zaustaviti procesiju
ušutkati propovjednika
i vratiti crkveni sat
na bat drhtaja
na zvonjavu trajanja
na doba pripadanja.
Samo Ljubav.
Marija Abaza
dan se komeša s nečime maćehinskim u grudima
ko neka slijepa predolujna mijena
ne čuje se daleka tutnjava konjanika tama
i ja polažem dlanove u krilo starice
iz Donjeg Baćina
i svoje lice u skute njezine tamne
da me obrani i sačuva od zla
utorak ispire posteljinu nezdravih februarskih snova
jablanovim stablom on miješa topke pjene mirisa
što s tamnomodrih visova u nizije odapinju jastva vjetrova
ne čuju se kopita glasnika sjevera
i ja polažem kosu u krilo starice
kraj unskog druma
i svoje zjene u skute njezine crne
da me zakloni i sačuva od zla
daleko je još do sedmog skelarova kruga
i rijeka resko dere drvene oplate klizišta
dok ječe zakovnji i čelične sajle
nitko ne domahuje sa druge obale
i ja polažem sklopljene ruke u krilo starice
iz roda Abaza
i svoje usne u skute njezine
što mirišu na ljekovite trave
da me odnesu na tratine tišine
da me polegnu gdje nisu duše
gdje nisu sjene
gdje nije vrijeme
gdje nema ni vida
ni daha
ni sna
5 nečega u rađanju jutra
5 je nečega u rađanju jutra
jutra koje zavija sa pustinjskim psima
5 vijavica samoće podiglo se pod oblak
u praskozorje što tamama začimlje dan
5 mirisnih komponenti krvi u suzama
u tragu potoka što presušuje jeku svijeta
5 zipki za Kćeri Sreće i Boga Izobilja
što kradom odjenuše opravice propasti
iz zabranjena bakina ormara
(5 puta se ona bila zemaljski udavala
i sa svakim je blijedu djevojčicu imala)
5 vještica sjelo je do moga uzglavlja
i savijenim palcem zagledalo nešto
pod bljesak moga pogleda
5 ženskih mirisa groblja i bršljana
svježe zemlje i suhih povijenih trava
5 strahova doniješe mi na dar
i ja se iz pristojnosti pridigoh
zahvaliti na njihovoj pomnosti
a 5 me pari zagonetnih očiju
pogurivalo natrag ka Provaliji Sna
jer za ono po što dođoše
trebao bih biti uspavan
5 se puta svaka od njih nadnijela nad mene
i 5 je puta ponovila
5 PUTA PROKLET BIO
5 PUTA UMIRAO
5 PUTA SMRTI JEO
NAPUŠTEN I SAM
SASTANAK SA SMRĆU
Duhovno putovanje. Umislih da mogu jednostavno
otići onamo. Otputiti se mišlju u Kuću Zla.
Ili je to kuća Moje Najveće Dobrote?
Nevoljko razmišljam u tim vječnim kategorijama.
«Ništa nije onako kakvim se pričinja.»
Misao iz neke priče. Možda se netko samo igra
male noćne more samotnog pjesnika.
Odjenuh najtamnije odijelo svoje nevoljkosti.
Da sam barem Vještac, ne bih koračao
u tolikim neznanjima.
Čarobnjak. Šaman. Da sam barem praunuk Vidovitoga.
Noć. Rijeke. Šume.
Može li se ikamo dospjeti da se njih mimoiđe?
Lupa mi srce. Poda mnom grad i stare građevine.
Ulaz načinjen da jednom u njega uđem.
Ironija sudbine.
Stopala osjete stubište. Nema svjetla.
Ruke ne išću rukohvate. Ne brojim katove.
Najednom zastajem. Čujem vlastito disanje.
Kucam. Nema odgovora. Vrata odškrinuta. Tišina.
Mišljam, sad je moj red da imam hrabrost
Nezvanog Noćnog Gosta.
Ozbiljan sam. Nešto je ondje.
U sebi ponavljam dijelove govora koji se
slagao putem:
«Dođoh Vam očitati bukvicu o anatomiji
ljudske destruktivnosti...»
Dio mene odbacuje taj početak.
Presvečano je. Prepatetično.
Moram li i ovdje ostaviti dojam?
U svega par koraka pogubih riječ.
Kao da je nešto u meni stavilo obziran povez na glas,
misao i pogled, nastavljam začaran.
U meni slogovi djetinje pjesme:
naiđoh k Vama
ne dajte se smesti
rijedak posao činite
želim Vam gledati prste
dok dotičete tipke
i ništite moje pjesme
želim u zidnom odrazu sjena
čuti što šapće Vaše lice
dok mrzite svaku riječ
neću smetati
neću pitati
sjest ću do Vas
i čuditi se
kako postajemo
Beskućnici Duše
Imate dugu kosu.
Predivnu dugu kosu.
Jesam li slutio.
Imate prelijepe oči
ali njihov pogled sada
nije lijep.
Prodoran je.
Imate čudne umjetničke prste
i jedan od njih stavljate na usnu.
Sledih se. To nije zbog mene.
Iza mene sjena muškarca
teško diše.
Vaš sluga promatra me
s teško suspregnutim gnjevom.
Ne vidim čime ga obuzdavate
ni što mu je u rukama.
Nešto tvrdo, hladno, oštro
poput sjekire.
Pitam se je li ovo moje
zadnje zemaljsko vrijeme.
Vjetar u zavjesi tiho
dahnu o surovosti svijeta.
Vjetrovi se krvi ne čude.
Ni trenutku bljeska
u letu oštrice.
Znoj. Iščekivanje.
Kresnu žigica.
Palite svijeću.
Njome cigaretu.
Podižete pogled uz dimove.
Opekoh njime usne.
Nad nama prijeteći strše
stalaktiti tišine.
Suđenje.
U Vašoj su sada vlasti
misli, riječi i kretnje.
Sluga želi da samo kimnete.
Prstima čvrsto steže
glatku drvenu dršku
starinskog ključa za lubanje.
Nijemim.
Gubim svijest.
Sve ste isplanirali.
Odmatam slike koje
će vidjeti mene.
Naći će nas jutrom zagrljene.
Mrtve.
Vaš sluga pobrinut će se
za dragocjene detalje scene.
To je, dakle.
Zato me toliko vuklo ovamo.
Prepoznah tragove.
Detalje.
Moja se Smrt doselila ovdje.
Hoću li Vam dospjeti izgovoriti ime?
Opuštam ruke. Svejedno je.
Po disanju slutim da bi sluzi bilo milije
kad bih pokušao boriti se.
Divne li izlike za udarac više.
Trajat ću do krajnje točkice žara
u kretnji Vaše lijeve ruke.
Čudnovato, kako je lako zaboraviti
sve svoje molitve.
Pobijedili ste.
Jutrom će nas doista naći zagrljene
i netko će iz redarstva dotaknuti
s gađenjem umrljanu bjelinu
pisamca među prstima
Vaše lijeve ruke.
Znam, još samo moj potpis
nedostaje.
Zato je čekanje.
Nismo li zbog toga svi ovdje?
Dvije pjesme
NEVIDLJIVA PLETIVA
Nevidljiva pletiva među Ljubavnicima-Strancima.
Kao mislena prepiska Kapetana Potopljenih Brodova.
Samo zvijezde znaju da ništa nije pošlo krivo,
samo su izračuni odstojanja i blizina od
nepostojanih varijabli, samo su naša dodirna
obzorišta čudno postavljena, pa se bližimo i bližimo,
a zapravo uzmičemo i uzmičemo.
Neke se najljepše varke uzimanja i davanja
ne daju urediti, osim u onim građanskim ukočenostima
i predivnoj kulturi pretvaranja da Gospodin Savršeni
Muškarac besprijekorno posjeduje Gospođu Savršene
Puti i glazbenog ukusa. Protokoli, ceremonijali, rituali
i ta naša fina, uglađena sretanja. Lijepo sročene riječi,
iskazi dosjetke i krepki recitali, ponekad ostave
iza sebe trag dimnjačareva dlana na bijeloj plohi zvonca,
na kome doduše piše naše ime, kao što za vratima
stoji naša obuća i u ormarima besprijekorna toaleata,
ali nešto je negdje u načinu na koje naše oči dalje
od nas sve što zausti da se najbližim osjeća, nešto je
paklenski zlurado u tom načinu da nikog istinski
sebi ne puštamo, da nikog posve u sebi ne nosimo,
jer je vraški zahtjevno, nepraktično i posve uzaludno.
Zato je tako čudno u nama zamisliti Ljubav.
* * *
ČAROBNA STAZA
Čarobna staza smrti, ljubavi, mašte, prokletstva, ponosa
i plemenitosti. Kao da zborite naizust molitvu čudne propasti.
Kao da riječima želite krovove nositi i drveće čupati,
pa njega od korijenja u svojoj kosi stvoriti.
Kao da mislima želite nebu i tamama gospodariti
pa ga kao sluškinja u košari niz rijeku odnijeti,
niz rijeku strasti i svoje veličanstvene boli.
Kao da osjećajima možete za njega zemlju pomicati,
klance razmicati i ponorima mahovinu samoće nositi,
da se u crno plava pretvori, da iz Vas progovori
glasom Vječne Ljubavi.
* * *
Otvoreno je nebo nad Začaranom Dolinom.
Neki to koriste pa ga zasipaju stotinama
copy-paste komentara. Žele zasuti,
poništiti i posve izbijeliti moj trag.
Ja nemam puno izbora. Taj silni trud
poništim jednim klikom miša i obrišem cijeli
post i sve nanose. Jasno, tako me ne mogu
komentirati prijatelji. One koji su mi dragi
molim za strpljenje. Proći će hladna fronta.
One koji imaju pristup uredništvu bloga,
molim da upozore na ovakvu pojavu.
HVALA ŠTO STE OVDJE.
Srce od galipoljskih topova
Dan topao kao korica kruha u džepu Ljubavnih Beskućnika.
Kaput za parkove, kosa za vjetrove, usna za snove.
Šetnja dijagonalom što vodi do metalne replike pjesnika.
Ljestve do oblaka. Paučina do krošanja. Šapat do sumraka.
U grudima pisamce pisano rukopisom potočnih žubora.
Cvjetna tratina iskrenja pred očima, kao blaga vrtoglavica
i neka čudna omaglica pripadanja.
Nespretno raširena karta grada iz djetinjstva Filipa Latinovicsza.
Dlanovi dječaka što se stidio majčina glasa.
Žamor starih fasada. Pločnici što pamte pocupkivanje
austrougarskih dočasnika i mladih konjičkih poručnika.
Prošlost u kosi zadjenuta kao preteškom knjigom
sprešan cvijet tajanstvene dragosti.
Pod rukom škrinjica besmislica, minijaturna sabljica
za otvaranje pisama, zvonce za poslugu Maksimiliana V.,
maketa jedrenjaka za prekoocenska putovanja,
a u potpalublju srce sa zvonima iskovanim od
otopljenih galipoljskih topova.
Ljubav, svjetlost i slatka vrtoglavica.
Ah, divna li dana!
Vjetar u Gradu Bijela Imena
Vjetar u gradu bijela imena. Bahata rasipna snaga sjevera.
Silina zimina daha u naletima. Leprša napregnuta
veljačina tenda. Zapadna cesta. Predivna žuta vojarnica.
Zlokobno bijela vizura tornja, crkve Svete Mučenice
što opominje putnika da stiže u središta.
Sličica čekanja. Puštanje vremena prstima
u male uljne posudice s plamičcima.
Pažljivost nerasipanja zrnaca u bijeg mirisnog plamena.
Varljiv večernji sat samoćom nalik ponoćnima.
Časomice, pust pločnik.
Sablasna tišina i plava bluza Nevidljivog Smetlara
što mete jeke koraka.
Uklanja tragove i poništava mjesta do starih fasada
gdje strogu gospođu uza zid stjeraše tri bezobzirna
osnovca na brdskim biciklima.
Vožnja na stražnjim kotačima.
Gesta propinjanja sred bitaka.
Nehajna lakomislenost slobode i strah od mirnog bitisanja.
Nestvarnost prolaznika.
Pogrbljena službenica s tijelom muškarca
i prepuna vrećica jabuka.
Hoće li pući? Hoće li se rasuti
u ona čudna neželjena kotrljanja
niz male strmine glatkih gazišta?
Poslovotkinja dućana PPK iznosi kartone strganih kutija
i na zid ih naslanja. Vjetar ih učas opazi i raznosi kao igračke
nevaljala sjevernog sječaka. Ona se vraća i preslaguje.
Ah, kakva naivna nakana! Ni sekunda nije potrajala
a već se razletješe uvis i postrance. Ona se predomišlja
i vuče ih prema automobilu u kome nestrpljivo čeka
sjena visokog muškarca. Petlja prstima po vratima prtljažnika.
On bijesno izlazi i demonstrira apsurdnu lakoću otvaranja.
Nekom stoičkom pokornošću ona gura nesretne kartone
u prostranu tamu gdje otmičari u filmovima polažu
sputana ljudska tijela. Kartonima se ne da unutra.
Zapinju, odupiru se, žele van. Znam, žele još vjetra.
Tri je nekako nagurala, ali četvrti se ne da i ne da.
Njenom sudbinskom muškarcu pucaju zadnje niti strpljenja.
Snažno nešto gestikulira unutra kao da će iščupati volan.
Gesta nepoštivanja tako česta iza 20 zajedničkih zima.
Zastidjeh se na tren svog roda ratnika, očeva i trudbenika.
Ona se još vraća po kutiju s namirnicama na čijem vrhu
stoji okrugli kalup tijesta za tortu. Nekom će rođendan.
Posljednji karton bješe odnijet u slatkastu polutamu haustora.
Simpatična li solomonskog rješenja.
Na tren je požalila što ih nije sve onamo otprve odnijela.
Kao da je s njome požalio i nestašni veljačin vjetar.
On se teško odriče svojih neprispodobivih namjera.
Odlaze. Bijes u kotačima utiskuje u cestu dva masna traga.
Ovaj dan je popio nečije zadnje mjerice podnošenja.
Na tren ostajem sam. Čujem onu staru sporost disanja.
Dvoje mladih ulaze u haustor. Nekako osjetim
da ondje nije njihov stan. Prizemna misao, kao
prenisko obrezana živica. Dio mene zna što se dešava
za vratima. Glad poljubaca i dodira. To znade trajati satima.
A onda se zastidjeh svog sveznadara o sitnicama dana.
Izlaze petljajući nešto oko bicikla. On se uspinje,
a zatim i ona. Prvi zaveslaji u bedrima pomalo
nesigurni, odnose ih uz krivudanja.
Kakva divna zamka topline. Kakva bliskost putovanja.
Tako sam ponosan na njih i onaj čudni Ljubavni prkos
naletima vjetra. Vjetar ne voli gubiti, pa ih propušta.
Pravi se da su oni neka čudnovata greška percepcija.
I vjetrovi imaju priviđenja.
Naša Najveća Tajna
Odškrinuta vrata neiskazivih davnina trenutka.
Nevidljiva Starica pali bezbrojne svijećnjake
drvcem tajanstvenih živica usnula grada,
pa se uklanja mjedenom mirisu tamjana.
Šapat u hramu nježnog djevičanstva.
Otkriće svete treperave ženstvenosti.
Nijedna ovamo nije naišla umakavši strepnjama.
Što to stanuje u velebnim zdanjima?
Prsti se prepletoše s nemirnim mislima.
Odnekud zaleprša šuštaj haljine svećenika tijela.
U njoj on ispovijeda tajnu prastarog obreda.
Blago sa poleglim sjenama njiše se Kadionica Puti.
Molitva drhtaja što nastaju kretnjom klasja
od nekog Unutrašnjeg Vjetra s južnih padina.
Tamne klupe podrhtavanja tla u kralježnici
od teškog drveta za uspon do nebesa
pod kojima pjevaju prljave izbe ponora.
Lakirani rukohvat, lavirani osjećaj.
Ovdje se mora naučiti letjeti duša.
Posvuda kipovi strasti s čudnim izrazima lica.
Prizori kamenovanja bludnica na freskama.
Prikazanja svetog i uzvišenog majčinstva.
Koliko protivnosti i komešanja.
Polagano kaplje Čulna Škropionica.
Nešto zastruji kroz prorez za novčić milodara.
Mrmlja mramor pod stopalima što pjesmom hoda
poznaje kretnju nevjernika.
Gluha odjekujuća tišina plete se sama kao paučina.
Uspon na Planinu Disanja bez malih putokaza.
Blokada bijelog bescjenja dok svijet se raskriva.
Predodžbe priviđenja u zakovicama zglobova.
Brana od bezumna udjeljenja pod nagim rebrima.
Božanska jeka pripadanja i svjetla u prsima.
Naša jedina neprocjenjiva tajna.
Ljubavni uvjet potpuna davanja.
Kodovi u našim lomnicama.
Voli pa podaj.
Zaštitna nit istinskog spajanja.
Ljubi pa blistaj.
Zlatost primicanja.
Takni pa poznaj blaženstva.
Godišnja doba nježnog doticanja.
Krugovi savršenstva.
Otisci prepunih vrčeva
na alabasternim trbusima.
Silina koja želi nositi snagom bujica.
Korita tuđih rijeka u zavičajnim dolinama.
Ramena osvajača.
Ruke stranca.
Dlanovi proročanstva.
Prsti ukazanja.
Jagodice prizivanja.
Nokti egzorcista.
Živa kaplja krvi
na Oltaru Stvaranja.
Zvonici u grudima.
Bakrena melodija.
Nebeska elegija.
Zapletena užad.
Zamršena kosa.
Zakleta nijemost krika.
Zagledanost u beskraj.
Golotinja uranjanja.
Nagost iskradanja.
Okus osvrtanja.
Naša jedina tajna.
Samo Ljubav smije
grliti Ljubav.