Savršen Trenutak Blizine
Drhtaj tišine. Korak uz blage uspone.
Zar je već nadošlo vrijeme vraćanja
uz vijugave putne stube?
Valjda je sve u redu sa satovima,
ako nešto vara, to mora biti osjećaj.
Neobično je vidjeti kako pred sumrak nisko lete
pretovarene modre teglenice
Nebeske Rijeke.
Ne osvrćem se.
Sad bi me samo jedan glas
mogao nagnati na osvrtanje.
Sad bi me samo jedno rame
moglo privoliti da sjednem
na plaho betonsko hvatište daljine
i pustim da kroza me sve teče.
Da samo otječe brzinom Njene sjene.
Danas smo oboje susprezali suze.
Čudnovato je kako mi za sebe
uvijek imamo neko preteško pitanje.
Srećom, u Vama je još mjesto
za svete odgovore.
Smiješim se. Ta ja dalje samo vjerujem.
Noć je najbolja oranica za prijepore te vrste.
Netko je u zvijezde skrio sjemenke sreće.
Nešto samo naše.
Nastavljam koračati.
Kako god polako odmičem
ne mogu skriti od sebe pomicanje.
Nešto je divno u meni.
Kao toplo predivo ispunjava me.
Nešto iskazivo jedino kroz trnce
kosu mi dotiče i spušta se
niz kralježnicu po moje prste.
Nešto u nutrini želi da osjetim
najfinije tkanje skriveno u porube oblačne.
Kao najtiša svijeća u meni plamti Riječ,
pucketa i miriše na zagrljene duše.
Koračam zatvorenih očiju i puštam
da vodi me preko Nebeske Skele,
čudesnih obala mašte, još dalje
gdje Riječ postaje Svijet.
Vi ste ondje gdje
kao savršen trenutak blizine
prebiva nježno VOLIM TE.