Duhovno putovanje. Umislih da mogu jednostavno
otići onamo. Otputiti se mišlju u Kuću Zla.
Ili je to kuća Moje Najveće Dobrote?
Nevoljko razmišljam u tim vječnim kategorijama.
«Ništa nije onako kakvim se pričinja.»
Misao iz neke priče. Možda se netko samo igra
male noćne more samotnog pjesnika.
Odjenuh najtamnije odijelo svoje nevoljkosti.
Da sam barem Vještac, ne bih koračao
u tolikim neznanjima.
Čarobnjak. Šaman. Da sam barem praunuk Vidovitoga.
Noć. Rijeke. Šume.
Može li se ikamo dospjeti da se njih mimoiđe?
Lupa mi srce. Poda mnom grad i stare građevine.
Ulaz načinjen da jednom u njega uđem.
Ironija sudbine.
Stopala osjete stubište. Nema svjetla.
Ruke ne išću rukohvate. Ne brojim katove.
Najednom zastajem. Čujem vlastito disanje.
Kucam. Nema odgovora. Vrata odškrinuta. Tišina.
Mišljam, sad je moj red da imam hrabrost
Nezvanog Noćnog Gosta.
Ozbiljan sam. Nešto je ondje.
U sebi ponavljam dijelove govora koji se
slagao putem:
«Dođoh Vam očitati bukvicu o anatomiji
ljudske destruktivnosti...»
Dio mene odbacuje taj početak.
Presvečano je. Prepatetično.
Moram li i ovdje ostaviti dojam?
U svega par koraka pogubih riječ.
Kao da je nešto u meni stavilo obziran povez na glas,
misao i pogled, nastavljam začaran.
U meni slogovi djetinje pjesme:
naiđoh k Vama
ne dajte se smesti
rijedak posao činite
želim Vam gledati prste
dok dotičete tipke
i ništite moje pjesme
želim u zidnom odrazu sjena
čuti što šapće Vaše lice
dok mrzite svaku riječ
neću smetati
neću pitati
sjest ću do Vas
i čuditi se
kako postajemo
Beskućnici Duše
Imate dugu kosu.
Predivnu dugu kosu.
Jesam li slutio.
Imate prelijepe oči
ali njihov pogled sada
nije lijep.
Prodoran je.
Imate čudne umjetničke prste
i jedan od njih stavljate na usnu.
Sledih se. To nije zbog mene.
Iza mene sjena muškarca
teško diše.
Vaš sluga promatra me
s teško suspregnutim gnjevom.
Ne vidim čime ga obuzdavate
ni što mu je u rukama.
Nešto tvrdo, hladno, oštro
poput sjekire.
Pitam se je li ovo moje
zadnje zemaljsko vrijeme.
Vjetar u zavjesi tiho
dahnu o surovosti svijeta.
Vjetrovi se krvi ne čude.
Ni trenutku bljeska
u letu oštrice.
Znoj. Iščekivanje.
Kresnu žigica.
Palite svijeću.
Njome cigaretu.
Podižete pogled uz dimove.
Opekoh njime usne.
Nad nama prijeteći strše
stalaktiti tišine.
Suđenje.
U Vašoj su sada vlasti
misli, riječi i kretnje.
Sluga želi da samo kimnete.
Prstima čvrsto steže
glatku drvenu dršku
starinskog ključa za lubanje.
Nijemim.
Gubim svijest.
Sve ste isplanirali.
Odmatam slike koje
će vidjeti mene.
Naći će nas jutrom zagrljene.
Mrtve.
Vaš sluga pobrinut će se
za dragocjene detalje scene.
To je, dakle.
Zato me toliko vuklo ovamo.
Prepoznah tragove.
Detalje.
Moja se Smrt doselila ovdje.
Hoću li Vam dospjeti izgovoriti ime?
Opuštam ruke. Svejedno je.
Po disanju slutim da bi sluzi bilo milije
kad bih pokušao boriti se.
Divne li izlike za udarac više.
Trajat ću do krajnje točkice žara
u kretnji Vaše lijeve ruke.
Čudnovato, kako je lako zaboraviti
sve svoje molitve.
Pobijedili ste.
Jutrom će nas doista naći zagrljene
i netko će iz redarstva dotaknuti
s gađenjem umrljanu bjelinu
pisamca među prstima
Vaše lijeve ruke.
Znam, još samo moj potpis
nedostaje.
Zato je čekanje.
Nismo li zbog toga svi ovdje?
Post je objavljen 05.02.2007. u 07:57 sati.