/Nedjeljom u Začaranoj Dolini
gošća pjesnikinja
IRENA KRIŠTOVIĆ,
iskrena, svježe izranjena
u opravi ispranih snova/
Teška dvojba za nedjeljno jutro.
Biti nečiji tko je još nečiji.
Paklenska dioba snova i slapova.
Obična kap dubi u nama kamen
kao loša slutnja.
Voda je tako savršena
a kamenje je za kurac!
Boli me o ponoćima
misao pred san nečije djece
kao mračna prijetnja.
Za njih sam...
Otimačica.
Tajanstvena kurva.
Ukleta žena.
Ljubav zastaje uz sotonski izlog
gdje ne piše cijena.
Nikad ne piše cijena
kad se plaća u Escobarima tkiva.
Kad se dodirujemo
pretvaramo se
da ne može koštati
dvostruko nego propast.
Kad se odmičemo
zamišljamo da će se samo od sebe
nešto vratiti u ležišta
i nikom ništa.
A ponekad treba otrgnuti nešto u sebi
ponekad nekoga
jednostavno
s korijenjem iščupati
iz drugih svjetova,
pa gledati kako raste, cvate,
kako propada, vene i obnavlja se,
piti s njime krugove,
otrovne snove, svjetlucavu glad,
pa proklinjati svijet i sebe
jer nešto negdje nije,
uopće nije
u transverzali bajke.
Teška dvojba za nedjeljno jutro
i najradije ne bih ni ustajala
na Njegove pozive odgovarala
pomela s krevete sms-mrvice
virtualnih jebača
i poetske pahulje
zaljubljene budale.
Kao krepana mačka
odvukla bih se do ogledala
i ružem po dijagonali zavrištala
Bludnica, otimačica, kurva!
Post je objavljen 11.02.2007. u 13:41 sati.