Srce od galipoljskih topova
Dan topao kao korica kruha u džepu Ljubavnih Beskućnika.
Kaput za parkove, kosa za vjetrove, usna za snove.
Šetnja dijagonalom što vodi do metalne replike pjesnika.
Ljestve do oblaka. Paučina do krošanja. Šapat do sumraka.
U grudima pisamce pisano rukopisom potočnih žubora.
Cvjetna tratina iskrenja pred očima, kao blaga vrtoglavica
i neka čudna omaglica pripadanja.
Nespretno raširena karta grada iz djetinjstva Filipa Latinovicsza.
Dlanovi dječaka što se stidio majčina glasa.
Žamor starih fasada. Pločnici što pamte pocupkivanje
austrougarskih dočasnika i mladih konjičkih poručnika.
Prošlost u kosi zadjenuta kao preteškom knjigom
sprešan cvijet tajanstvene dragosti.
Pod rukom škrinjica besmislica, minijaturna sabljica
za otvaranje pisama, zvonce za poslugu Maksimiliana V.,
maketa jedrenjaka za prekoocenska putovanja,
a u potpalublju srce sa zvonima iskovanim od
otopljenih galipoljskih topova.
Ljubav, svjetlost i slatka vrtoglavica.
Ah, divna li dana!