Vjetar u Gradu Bijela Imena
Vjetar u gradu bijela imena. Bahata rasipna snaga sjevera.
Silina zimina daha u naletima. Leprša napregnuta
veljačina tenda. Zapadna cesta. Predivna žuta vojarnica.
Zlokobno bijela vizura tornja, crkve Svete Mučenice
što opominje putnika da stiže u središta.
Sličica čekanja. Puštanje vremena prstima
u male uljne posudice s plamičcima.
Pažljivost nerasipanja zrnaca u bijeg mirisnog plamena.
Varljiv večernji sat samoćom nalik ponoćnima.
Časomice, pust pločnik.
Sablasna tišina i plava bluza Nevidljivog Smetlara
što mete jeke koraka.
Uklanja tragove i poništava mjesta do starih fasada
gdje strogu gospođu uza zid stjeraše tri bezobzirna
osnovca na brdskim biciklima.
Vožnja na stražnjim kotačima.
Gesta propinjanja sred bitaka.
Nehajna lakomislenost slobode i strah od mirnog bitisanja.
Nestvarnost prolaznika.
Pogrbljena službenica s tijelom muškarca
i prepuna vrećica jabuka.
Hoće li pući? Hoće li se rasuti
u ona čudna neželjena kotrljanja
niz male strmine glatkih gazišta?
Poslovotkinja dućana PPK iznosi kartone strganih kutija
i na zid ih naslanja. Vjetar ih učas opazi i raznosi kao igračke
nevaljala sjevernog sječaka. Ona se vraća i preslaguje.
Ah, kakva naivna nakana! Ni sekunda nije potrajala
a već se razletješe uvis i postrance. Ona se predomišlja
i vuče ih prema automobilu u kome nestrpljivo čeka
sjena visokog muškarca. Petlja prstima po vratima prtljažnika.
On bijesno izlazi i demonstrira apsurdnu lakoću otvaranja.
Nekom stoičkom pokornošću ona gura nesretne kartone
u prostranu tamu gdje otmičari u filmovima polažu
sputana ljudska tijela. Kartonima se ne da unutra.
Zapinju, odupiru se, žele van. Znam, žele još vjetra.
Tri je nekako nagurala, ali četvrti se ne da i ne da.
Njenom sudbinskom muškarcu pucaju zadnje niti strpljenja.
Snažno nešto gestikulira unutra kao da će iščupati volan.
Gesta nepoštivanja tako česta iza 20 zajedničkih zima.
Zastidjeh se na tren svog roda ratnika, očeva i trudbenika.
Ona se još vraća po kutiju s namirnicama na čijem vrhu
stoji okrugli kalup tijesta za tortu. Nekom će rođendan.
Posljednji karton bješe odnijet u slatkastu polutamu haustora.
Simpatična li solomonskog rješenja.
Na tren je požalila što ih nije sve onamo otprve odnijela.
Kao da je s njome požalio i nestašni veljačin vjetar.
On se teško odriče svojih neprispodobivih namjera.
Odlaze. Bijes u kotačima utiskuje u cestu dva masna traga.
Ovaj dan je popio nečije zadnje mjerice podnošenja.
Na tren ostajem sam. Čujem onu staru sporost disanja.
Dvoje mladih ulaze u haustor. Nekako osjetim
da ondje nije njihov stan. Prizemna misao, kao
prenisko obrezana živica. Dio mene zna što se dešava
za vratima. Glad poljubaca i dodira. To znade trajati satima.
A onda se zastidjeh svog sveznadara o sitnicama dana.
Izlaze petljajući nešto oko bicikla. On se uspinje,
a zatim i ona. Prvi zaveslaji u bedrima pomalo
nesigurni, odnose ih uz krivudanja.
Kakva divna zamka topline. Kakva bliskost putovanja.
Tako sam ponosan na njih i onaj čudni Ljubavni prkos
naletima vjetra. Vjetar ne voli gubiti, pa ih propušta.
Pravi se da su oni neka čudnovata greška percepcija.
I vjetrovi imaju priviđenja.