Ponos je biti Vi.
Hramovi su duše da ruše
u njih sumrake svoje puste
neke samotne starice.
Vaše je rađati se u trenutku, u inicijalu duše,
u tragu zidarske žlice gdje zazidaše
kiparevo mrtvo dijete.
Vaše je živjeti prošlost i umirati od nje.
Mnoge će piti iz Vaše ruke, šaku mjesečine,
ljubit će mjesta na Vašim grudima
gdje niknu rijedak kamen, pa ipak,
bit ćete i za njih nespokojno more.
Vaše je davati sebe i umirati bez Nje.
* * *
Mislim da Vama rijeke ne daju pisati.
I riječni nanosi jer toliko toga u njima
kroz Vas plovi.
Mislim da Vama nebo ne da pisati
i divni oblaci što čudesnu tugu
natisnuše u Vaše grudi.
Mislim da Vama Njegove ruke
ne daju pisati jer ih još toliko
osjećate u sebi.
Mislim da Vama srce ne da pisati
jer želi potrčati, dostići, ničice pasti
pa s njime krenuti
u bolnoj molitvi.
Mislim da Vama duša ne da pisati
jer ne mogu silne bjeline
toliko primiti
koliko u Vama može boljeti.
Mislim da Vama Ljubav ne da pisati
jer sada Vi možete jedino voljeti,
jedino bdjeti i sna nemati
i čudnovate uzorke tkati
i jutra svoja prstima osjećati.
* * *
Smješak.
Moram se prisiliti da pišem kratko
da ne bukne opet naša komunikacija.
Još se sjećam pisma kojim sam se
opraštao od Vas.
Moram se prisiliti da nemam posebnih misli za Vas
i samo da prolazim kao dječak ulicom svjetlosnih radnji
ništa ne zagledajući, ništa ne kupujući,
jer ništa u Vašem Divnom Svijetu
nije u izlogu sadašnjosti.
* * *
Vi nećete otići jer niste osjećaji koje mogu odnijeti vjetrovi.
Vi nikada nećete prestati boljeti mjesto u duši
gdje ste s njime satima na kiši stajali,
na kiši misli koje se nisu mogle prevesti
u dvije riječi, niti u rečenicu vječnosti.
Nikada Vi nećete od Njega otići,
jer ima tome 33 stoljeća
koliko takvoj treba boli
da može minuti
da pusti proći.
Post je objavljen 10.02.2007. u 23:11 sati.