Zborište Iščeznuća
Zborište iščeznuća.
Staza koja vodi iznutra do malenog mirovališta.
Puteljak s klupicom i mislima.
Omorike u čempresima.
Zrnca pješčanog mora.
Imena, brojevi, znakovlja.
Ikonografija prestajanja.
Nebo u modrim kamenčićima.
Dan Danieladan.
Ne postoji srijeda.
Ni onaj s gladima.
Ni dan koji će raščetvoriti anđela.
Postoji nada stara 160 vremenskih krugova.
Krici ugljanskog galeba.
Huk medvedgradskih sova.
Jeka bilogorske ptice mrzlih značenja.
Samo će pjesme doći na pogreb pjesmama.
Trudim se koračati među njima
ne upirući pogled u njihove naslove
ne kriveći podsvijest
ni tamno istaknuta mjesta i stihove.
Trudim se u svom tom žamoru
umjetnosti duše zadržati
Vaš topao dlan i sebe
na prijevaru
mjesto Vas
dati tamnim kočijama
što vode u Bezdan.
Samo će Ljubav staviti prst na usnu grobara
i odnijeti svoju jedinu dragocjenost bivanja
gdje nema lopata, svježe zemlje ni vjekova
i kamena što vjeruje varci uklesanih slogova.
Samo Ljubav može poništiti
smrtnost osmrtnica
rajsnedle s crnim trokutićima
u kori starih lipa
zaustaviti procesiju
ušutkati propovjednika
i vratiti crkveni sat
na bat drhtaja
na zvonjavu trajanja
na doba pripadanja.
Samo Ljubav.