Riječ od stotinu katedrala
* * *
Kakva neobična i zastrašujuća misao!
Mi zapravo snagom istinskih želja možemo gotovo sve.
Kakva moć, snaga, odgovornost, ljepota bivanja!
Pa gdje je onda problem? Otkud toliko nesretnih.
Ispada da ne znamo živjeti sa svojim snovima,
letjeti za guščjim jatima svojih želja.
Buditi se u svojim žuđenim naručjima.
Šetati gradovima mašta podignutim za nas.
Ispada da mi ljudi ne znamo Živjeti Vlastitu Ljubav.
O, Kakva neobična i zastrašujuća misao!
* * *
Prijateljstvo je nešto u hodu Ranjena Vojnika.
Periferni mir.
Kao kad sunce u šetnji ispuni posve
periferni vid.
Kao kad čitajući knjigu sred mirna kutka
dopiru do nas šapati mora
a ptice se nastane u
periferni sluh.
Kao kad s cvjetne livade najljepših
ljudskih osjećaja
odnekud nikne u nama
periferni miris,
pa onda slutnje
misli, predosjećaji,
sve nešto slikarsko,
dugo nošeno a neispunjeno,
rukom pridržavano a neizgužvano,
riječima risano a neumrljano
jer je iz srca.
Takvo ja Vama želim Prijateljstvo,
ne od moje malenkosti jer ja sam premalo
da izađem jutrom pred Vas kao more
i pođem za goru s Vama kao sunce.
Želim Vam vodu sa 12 izvora,
latice sa 7 uzglavlja
i Prijateljstvo s 4 strane svijeta.
* * *
Neobičan dan.
Nešto u njemu tako nježno
potjeruje nevidljiva zlatna stada
preko ulica i krovova.
Nešto u rijeke pušta
iz preširoke slikarske halje
topla svjetlosna zrnca.
Nešto se stidljivo nježno
nećka šapnuti riječ sa
dvadeset zvonika
i dva drhtaja u grudima.
Nešto polako, polako
korača našim djetinjstvima
i u korijenak prvih šapata
značenja stavlja.
Nešto se ljulja u
kolijevkama načinjenim
od naših dlanova
kad onako razdragano
od svijeta skrivamo
Zvjezdano Dijete
neupamćenih snova.
Nešto iščekuje na prstima
hoće li prozor i slika
i zavjesa u nama
dospjeti staviti u kosu vjetra
riječ sa stotinu katedrala
i dva slogovna otiska
Kiparice Blizina.
* * *
Dotakli ste temeljnu dvojbu Nevjernice Ljubavi.
Svijet ispunjen kao katedrala, s prastarim molitvama,
građanskim stegama, knjižnicama, ispovjedaonicama
i kazališnim nišama, svijet koji se tako vješto
i paklenski pretvara da je sve u redu s pripadanjima,
a svoja je najljepša srca pogubio u vatrama, ispijenim
otrovima i bačenim snovima s mostova rijeka.
Doista, gdje je nama garancija da su iskrenost i vjera
u Svijet Nad Svjetovima dovoljni za ispunjenja.
Jesmo li samo loši trgovci među sanjarima,
neuhranjeni slikari među dvorjanima,
neupućeni stranci među domaćima hedonizma.
Možda su vrčevi prepuni, od oka za sve,
pa samo otimati i grabiti treba.
Možda baš naš novčić nedostaje u fontani snova,
pa nečiji trebamo ukrasti i graditi dvorac na suzama.
Možda je sve mašta, pa sami trebamo stvoriti
Svoju Savršenu Izgubljenu Polovicu s podjednakim
brojem zemaljskih mana, da nam je ne preotmu
kao greškom stečeno Božanstvo.
Možda je neka uvrnuta zagonetka u kojoj se čeka
da samo izgovorimo Zagonetnu Riječ
nekome negdje, pa da niknu kontinenti iz
provalija i prolome se za nas nova divotna mora.
Možda je san koji snivamo na krivoj strani postelje
pod kojom hladna ponornica dubi jakost kamena
i usput iz dosade po nama nešto čeprka
vodenim vještičjim prstima, jer smo tako
čudan izazov Svim Nemirima Svijeta.
Draga Prijateljice, ja ne znam odgovor,
a nitko nikada neće s nama udružiti kako treba
svoja prva neznanja. I tako lutamo, tragamo
i gubimo pamćenja nekih maštovitih rečenica,
al sve je još nekako dok postoji nada.
* * *
Vrijedi voljeti.
Vrijedi se boljeti do zvijezda u tamnim noćima
makar nam pod prstima u grudima ostala
samo oranica tišina i čičkova cvijeta.
Vrijedi se vinuti nekamo
za vlastitim suzama i dugama
za cakljenjem u oku
za sjajem glasa
i polaganim štropotom koraka.
Vrijedi biti Podanik Sunca
u smiješnim kućnim papučama.
Vrijedi upasti u loše društvo
Pijanca Mjeseca
pa svu noć liti u sebi
čini i mjesečine.
Vrijedi tkati prstima
i moliti u sebi molitvom vjernika srca.
Vrijedi imati ranjave dlanove
lice i koljena, jer takav je put
ljudi što sudbinu svoju
primaju s kamena.
(Poklanjam Vam ovu nedorađenu pjesmu
Dragi Prijatelju, ovako kako je nastala
ovdje, za Vas i sve ljude koji nemaju
boljeg izbora nego biti Ljubav.)
* * *
Ljudi se ponekad kao izumrli vukovi
nađu u pjesmama
a pjesme se kao sjene
preplašenih srna
nađu u ljudima
pa otpočne trka
bijesna iskonska
ne zato što se nužno
neka snažna vrsta
može izdržavati milostinjom lova
ili se neka neiskaziva gipkost i lakoća
može uzvisiti tisugođima izmicanja.
Ljudi i vukovi ponekad nemaju izbora
a srne i pjesme su njihov vječni san,
njihova čudesna neispisana mjesta
u Knjizi Nestvarnih Stvorenja.
* * *
Najbolje se pjesme i njihova najsnažnija mjesta
tako nalik izvorskim žuborima,
napišu u nama posve same
za nekoga
i ne treba nikamo koračati s rašljama
i osluškivati
i tragati
jer najbolje su pjesme
i njihova najsnažnija mjesta
već ondje u nama
za nekoga.
* * *
Odjenuh košulju
s premalo dugmadi
za Kćerku Vjetra.
Zastadoh na mjestu
gdje se među
krošnjama
plamenozelena
ukazala čistina
pa grunuše u me
trazi i bestrazi
snovi i besanja
stijenja i bescjenja
moći i bjesovi
pa me ponesoše uvis
razgrabiše
rastrgoše
na dlanu Njezinu
* * *
Lijepo ste me prekorili,
poučili i koricom maština kruha
pred šalicu djetinjstva doveli,
pa ostavili da slušam
pjesmu sumraka
šapat starih greda
i neku davnu
neispričanu priču
pradjedova.
* * *
Postoje u nama hodnici bez vrata
i vrtovi bez kapija.
Postoje ponoći bez smjerova
i u njima riječi
starije od vremena.
Postoje u nama slike
što danju snivaju
a noću tumaraju
i kao vilinska gudala
slapovima struje.
Postoje svjetovi bez posjedništva
karte bez smjerova
bitke bez ratova
i čitava jedna Povijest Duša
u kojoj smo jedna zlatna vlat
u klasu prevrela žita
i jedna mrzla naprslina
na dlanu vječnog leda.
(Vidite, dođoh Vam ostaviti komentar
na komentar i oslikati što je to divno
u našim slogovnim kalupima,
našim košaricama za pregršt
ljekovitih trava, pa mi se omakla
pjesma. Stoga odustajem.
Maštajte, snivajte, letite
letom koraka i besmrtnim
darom ljudskih snova.)
* * *