Marija Abaza
dan se komeša s nečime maćehinskim u grudima
ko neka slijepa predolujna mijena
ne čuje se daleka tutnjava konjanika tama
i ja polažem dlanove u krilo starice
iz Donjeg Baćina
i svoje lice u skute njezine tamne
da me obrani i sačuva od zla
utorak ispire posteljinu nezdravih februarskih snova
jablanovim stablom on miješa topke pjene mirisa
što s tamnomodrih visova u nizije odapinju jastva vjetrova
ne čuju se kopita glasnika sjevera
i ja polažem kosu u krilo starice
kraj unskog druma
i svoje zjene u skute njezine crne
da me zakloni i sačuva od zla
daleko je još do sedmog skelarova kruga
i rijeka resko dere drvene oplate klizišta
dok ječe zakovnji i čelične sajle
nitko ne domahuje sa druge obale
i ja polažem sklopljene ruke u krilo starice
iz roda Abaza
i svoje usne u skute njezine
što mirišu na ljekovite trave
da me odnesu na tratine tišine
da me polegnu gdje nisu duše
gdje nisu sjene
gdje nije vrijeme
gdje nema ni vida
ni daha
ni sna