Mislena šetnja s junakinjom romana
Zašto najljepše staze mašte obrubljuju
jezerce umjetničkog ludila?
Znam, ljupko je, i svakako izdašno šetati onuda
ali me svaki put prođu grozni trnci nelagode
pri pomisli na one žute secesijske zgradurine.
Bilo bi lakše shvatljivo da sam jednostavno
usnuo nad pogrešnom knjigom,
što nevoljkošću i pukim slučajem
osvanu na zgužvanoj pruzi jastučnice.
Ponekad u najnesigurniji noćni sat
umor preuzme otežale prste
koji parobrodskom kretnjom okreću stranicu
i zastanu na najčudnijem mjestu
sa skrivenim prijelazom u svjetove.
(Mora li sve u vezi s neobičnim ženama
stvarati u nama svjetove?)
Kako bi Ona to nazvala?
Ona kojoj je nemoguće u malom gradu
pronaći savršen rođendanski dar
i koju je nemoguće izvesti na kavu
a da se pri tom ne okrene pola
dokone i krajnje indiskretne provincijske elite
na pomno uređenom ledenjaku vječne dosade.
«Mislena šetnja s junakinjom argentinskog romana».
Tko bi rekao da nisu uopće onako dobro čuvane
te fatalne žene od čije se tajanstvenosti
zamrse i pomute mnoge sudbine,
(državni udari, streljački vodovi, vojne hunte,
radnički lideri, osjetljivi mladići, veleposjednici
i griješni kockarski sinovi, umjetnici u magli,
posvećenici lakomislenosti, vjernici sebičnosti,
hedonisti i natražnjaci,tako se brzo pronađu i sjate
u njezinoj sjeni... da se nešto fatalno naprosto
mora dogoditi i krv mora izbiti, krv osvajača
nepažljivo pomiješana s onom domorodaca)
kako sam utvarao, noseći pobožno knjige
iz sjevernog kutka petrinjske knjižnice
što je mirisao na Montparnasse.
Čudno je kako se može šetati a da se uopće
ne dotiču ruke ni umovi.
(To nije samo pitanje širine pločnika i duše.)
Grad ionako ponekad prejako isprazni ulice
kao mediteranske starice svoje
posude za cvijeće i jutarnje poglede,
a svjetiljke upravo čarobnom čine
varku neke bespolnosti blizine.
(Oh, moram li baš sve secirati
u daru neobjašnjivosti? Poslije ću se
jasno čuditi kad svega nestane.)
Nekako je prejednostavno zaobići Njeno
suptilno zavođenje. Sada je samo prisnost.
Glas kao šapat a pete joj čine
u koraku one tople zastoje,
kao da nešto zlatarsko zakiva u pločnike.
Drugačije savija koljena od drugih žena
dok hoda, a i one ne hodaju ovim dijelom
grada u ovakvo doba,
pa je glupa usporedba.
Nešto me u Njenoj pojavi očito ometa.
Trudim se ne prestati misliti
jer onda ne znam kako bih
podnio dašak noćnog parfema
u njenoj kosi i kako bih sebi objasnio
da nosim na dlanovima kao mjesečar
svježe odrezan uvojak posve nalik
srpu nebeske raži ili nečemu
što je davno mornarima obećavalo more.
Trudim se ne jedriti u šetnji
kao dječak što je netom otkrio
ženstvenost, a sve su moje namjere
uzaludne i sve su moje muke
tako nestalne, jer ona upravo
šmugnu natrag, među stranice priče,
među opakije junake, ezoterične zavodnike,
glumce, mračnjake, profesore i ja
ostadoh koračati još neko vrijeme
gradu reći da nešto razumijem
u načinu na koji se predaje
Nevidljivoj Šetačici Tišine.