Ozaljgradskoj Slikarici
opet sam Vas sanjao jer snovima nema pomoći
ko sličicu nježne lelujave slabosti u kosi
pa pogled iz postelje s komešanjem nagosti
što ju povukoše u bjegove čudne dragosti
najbjelji bijeli konji treperave bezbolnosti
opet sam Vas sanjao i snivao jer neke slikarice
kad zavole pjesnike često običavaju u san doći
dok dan se nabacuje kamičcima kao sinčić
biskupske sluškinje u trenu zanesenosti
na površinu duše koja već snatri krajnosti
gledajući mreškanja, draškanja i prpošenja
tajanstvene vodene presavršenosti
i sve slabije krugove zadrhtalosti
a negdje u dubinama gdje srce taji plahosti
začimlju se vatre i šumarske cjepanice
kao vrutci vrućine i neke stanične prevrelosti
ispunjaju drumove i carska putišta tjelesnosti
trnaca kralježnice i poštanskih kočija osjetnih
pod vratne uspone i čudne svodove opojnosti
grudne prijevoje nad tijeskom svetkovine
i viseće mostove nad glinom pupkovine
opet sam Vas sanjao dok dan se rađao
u muci zlatokose zlehude ponoći
dan s četvorenjem u imenu
i mrzlim novčićem na dnu
spustio je svoje osunčano lice
u naše krugosjaje
kao nejake ručice
pa u nas pustio zanose i beskraje
što nježno s jezerskim korijenjem
čupaju plemenite jablanove
presađuju prstohlepne bršljane
i premještaju začarane dvorce
vidljive jedino u skutu vodene bajke
ondje gdje koraka ni sjene već stoljećima nije
i samo su staze i prolazi i zgarišta tišine
labirinti mašte lakohvati tlapnje mjesečarske
gdje su obećane kretnje i natkretnje u oblačke
i pogled niz jeke jezovite ozaljgradske
i strepnje da ćete stići ranije, puno ranije
i osmjehnut se prije mene, puno prije mene
jer Vi ste već stogođima ondje