Rani vlak za Sarajevo
Smješak. Nešto u sumraku taknu mi lice
treperavim darom sjenovitih haljina tišine.
Cesta je već posakrivala svoje daleke šetače.
Misli mi pobjegoše. Ruke zastadoše
nad malim uglatim polugicama značenja
u pravilnim nizovima ispred mene.
Uniđoh u hodnik gdje misli sretanja
na zidu ostadoše. Uzimam ih redom i otpisujem.
Počeo sam mehanički odgovarati na komentare.
Tako to naiđe s pisanjem, kad duša
nastavi nabrajati sama za sebe.
Ovdje sam bio jutros, a samo sam slijedio
linkove, kao dječak što se prugom vraća
kući iz škole. Suton je zabrzao disanje.
Napisat ću nešto lijepo ne brojeći
drvene pragove što mirišu na
pregorjelo ulje.
Moćna je željeznica i pitam se
kad bih dovoljno jako želio
da li bih pješačeći svu noć
niz ove pružne beskraje
pod Vaše prozore izbio
i Vaše divno lice
jutrom ugledao.
Ah, kaže mi Unutrašnji Skeptik
da bih tako samo uranio na sastanak
s ranim vlakom za Sarajevo,
da se strojovođa ne bi ni snašao,
a mene već ne bi bilo.
Radije ću Vas tražiti Željeznicom Snova,
Tračnicama Pjesama po tragu zvijezda,
po daru neshvatljive sreće pripadanja.
A nešto nedostaje.
Možda malčice.
Malenkost dragosti od koje će duša
iza ponoćnog zibnja podizati velebne dvorce.
Znam. Nešto će nečujno iz Vaše ruke
tekar kad zaspem
usuti u peharčić smješka
predivnu mjericu sreće.