Kutijica za pažljivo Nanošenje boli. Osjet iznošene kabanice za kišu i vjetrove.
Prenošenje misli s kvarovima i gubitcima. Opsjen vunene čarape sa zakrpama za snove.
Uznošenje bića i hodočašće. Predosjet nečega u rukavu što podiže se u visove.
Podnošenje sebe i pristajanja. Ćutnja nesavršenosti i nezdravosti sjedanja na kamenove.
Ondje iza daljina se svađa s beskrajima, tko je pomicao crte obzorove
i tko je dopustio valovima da sve to donesu pred spušteni pogled Bosonoge.
Napregnuše se željezna rebra u brodovima, bez onih jarkih jecaja kakve u oluji može
činiti jedino plemenito drvo zbito u svodove i utegnuto u lukove, za kletvu i zvukove.
Svodogradilište, snovohranilište i brodosnivalište, snivaju naporedne jazove.
Ljulja se tamno ulje s tijelom Sirene umotane u jedro. U bijele vlasi pamučne.
Drhtave Mijene Svemirske nadnose se nad sjenu psa iz djetinjstva, u praskozorje.
(George Michael na Glazbenom Horoskopu. Pravim se da ne opažam tu pristranost.
Netko mi nedostaje? Jako, jako. Tugaljivo. Hvatam se za šalicu s crnim slamčicama.
Kutijicu s nečistim oplatama i zakovicama. Komadići užarenog gvožđa crvene se
u tami pristavljenog ugljevlja. Treba li reći da se Crni Mačak samo pravio da drijema.)
Peti dan mjesečeve posude sa srpovima. Toliko o vjerodostojnosti trenutka ondje,
gdje je sve relativno, a svekolike se varijacije čvrstine ljeskaju od pretežitosti tekućine.
Jozef K. dobio je ceduljicu, papirić i poskrivce učinjeno pisamce.
Mersault nije čuo pucanj u kapljici znoja.
Knez Miškin se čudio kako da je na njenim grudima tako malo krvi.
Rogožin je znao da je sada svemu kraj.
Ballocszansky je zagrizao u nježno bijelo grlo Ksenije Radajeve.
Nastasja Filipovna je znala. Bobočka je znala. I barunica K.
Sve divne, fatalne, klete Nesretnice dočekaše trenutak sudnji bez uzmicanja.
Posvuda bodež kliznu lako, iz ruke u grudi, iz njedara u dlanove
i ne pozna se pravo tko je koga ponio u Bjesove.
O, Neparno Jutro Srpanjsko...
zar donosiš mi nešto cestom vijugavom
s jablanima koji polagano postaju uznosite imele
i pretvaraju se u vlastitu bolnost
neku slabost u peteljkama
neku biljnost u tragovima
nečiji vapaj u opravi šutnje?
Pravim se da ne razlikujem mislene glasove i zvjerinje tragove.
Pravim se da preblijeda lica stojim ponosit na stijeni
s koje vrijeme i kiša odvaljuju ponore.
Pričinjam se samom sebi kao Demonsko Štene
ljubimac utvara, što se sklanja pod noge Djeve Najcrnje
kad naiđu bljeskovi i gromkim dahom dahnu Grmljavine.
Ali, jao! Kojim se čudesnim obratima Svijet obraća za me!
Ovdje dolaze Ljudi s istinskim pravom nošenja bjeline.
K meni navraćaju oni što se ne sjećaju kako su postali Anđeli.
Ovdje se krijepe Putnici što nepravo izračunaše odstojanja zvijezda.
K meni slijeću dostojni, ranjivi, umni i pozvani, mudri i nepostojani.
Ovdje su divni i vrijedni, krjeposni i milosni i ja se među njima
lakoćom postidim svoje oholosti, svoje malenkosti i svoje stope u trnju.
Post je objavljen 23.01.2007. u 11:15 sati.