Ne poznaju nas.
Ni kad nas žele, ni kad nas imaju.
Ne osjete. Ponekad u buri
neshvaćanja sasvim nam blizu priđu.
Gode nam, kao nešto u oluji drveću,
ali taj trenutak siline prođe.
I oni prođu.
Ne dotaknu nas ondje.
Ponekad u nama probude čitavu
provinciju i davno odmetnute želje.
Posve nas lijepo odškrinu,
ali onda ne znaju pomisliti
što je u tami.
Ne naslute nam oči
sviknute na samoću.
Ponekad nas požele kako se ni sami
poželjeti ne znamo.
Žele nas podignuti i nositi.
Uvijek čine nešto s prstima
licem i grudima.
Kosa je pametnija od njih.
I dlanovi im bolje idu sami.
Ponekad nas žele samo zarobiti
da bi nas u sebe puštali
kao nevrijeme među
palme i šešire.
Ponekad žele strepiti naše strahove,
ali im preteško znanje kapke prevagne
i riječi krive, pažljivo izgovorene.
Ponekad ih volimo,
jer je takvo voljenje
Post je objavljen 26.01.2007. u 19:57 sati.