Plavetna sivila zaogrnuše prizore u nestajanju dana. Zeleni se mir kupa u tamnilu. Šumske se staze zavlače u rukave moćnih krošanja. Koraci čujni. Razgovaraju sami sa sobom ritmovima škropota. Koliko je samo pomaknutih kamenčića i nepovratno zagubljenih ležišta. Suho je. Zrak sa okusom šumskih strmina. U trnjacima s ruba mirišu kupinove jagodice. Ovuda obnoć lutaju divlje svinje. Nešto južnije uz pregrađen potok je njihovo pojilo. Tragovi posvuda. Jaki mirisi.
Treba kilometrima pješačiti da se dođe ovamo. Sada kad je teška rampa spuštena i zaključana, nema gradskih šetača. Odustali su i uporni berači gljiva. Poneki s dijagnozom raka pluća zna prošetati ovuda, sada sve rjeđe. S druge strane domankuškog brda čuju se koze i zvono na predvodniku stada. Mali pastir dovikuje se sa šumama. Njegov glas se lelujavo širi na sve strane. To je igra hrabrosti i samoće. Kako ovoj postojbini drveća nedostaje zvukova. I neobičnih dječaka sa stadima. I pastirica.
Ja hodam čudnom vrstom hoda i zaobilazim poneku svoju nezgrapno postavljenu misao. Godi mi dolazak One koja sve prekriva. Njen dodir je plah i odmjeren. Pa način na koji ispunjava prostranstvo duše. Lakoću u gibnju usporenih koraka, dok vjetar se zaigrao sidrima visokih bukava. Poneka ptica zadužena za tjeskobu oglasi se pokatkad. Odmah je hladnije oko srca.
Daleko na zapadu, velika se toplina sakrila u začarana klupka za košaricom tmine. Tamo negdje su putevi koji vode k Vama. Daleko i vijugavo protežu se njihovi tepisi od glatkih slojeva asfalta. Tko zna koliko bih prevalio do jutra, kada bih smogao hrabrosti za duga pješačenja. Zašto me ova noć toliko nutka koracima? Zar ne zna da sam ja čovjek svijeta od zavjeta i zvjerka iz roda ukletih zvjeradi Prirode? Nema odgovora. Ona je hirovita i začas se okreće trstiku kraj malog ribnjaka. Pa nekoj zvijezdi prerano odaslanoj slobodnim padovima. Nepouzdana je ona sugovornica. A i čemu da joj govorim o Vama? Tko bi to uopće mogao shvatiti? A Ljubav i nije načinjena da bi se zbog nje tražila utjeha. Niti je svijet stvoren da bih ja poželio nestajati. Niti su bjesovi nemira izvježbani slijediti mirise i tragove zamagljena oka što se ne obazire na lepet tajanstva. Sve je u naopakim slučajnostima uređeno ka erozijama vrhunskog sklada. Znadem to, dok koračajući natrag ne razumijem sam sebe.
Dio mene bi uložio uzaludan logički prigovor. To je onaj dio koji pedantno sprema postelju, vodi računa o jutarnjoj higijeni i svega se laća s uvjerenjem dobrih sljedbenika. On može satima stajati u crkvi, slušajući nevješte propovjedi čovjeka s lošom probavom. Ili sa smješkom slušati beskrajne priče zaboravnih starica, iako je to možda treće ili četvrto slušanje. Dio mene je svetac. Srećom, Bog se pobrinuo da ne bude sam. Bilo bi prejednostavno, preveličajno vinuti se u nebesa bez okusa nevaljale pomisli i grijeha prekomjerne sebičnosti stvorenja. Izbjegavam prijepor. Postavljam slike tamo gdje su prevelike protivnosti u riječima svijeta. A iza slika i nemisli, pod nakovnjem bića, i slutnjom besmrtnosti, Vi i samo
Post je objavljen 23.01.2007. u 11:15 sati.