Pristajanje
Jutarnja postaja.
Brodovi sna počesto nas odnesu daleko
u modra pomicanja
i mi samo po slutnjama i mirisima,
a nešto i tamnim obrisima
iščekujemo znana kopna.
Onima neznanima samo smo obećanje
i teško će ikad shvatiti lica u paprati
s čudnim ratničkim slikarijama
čemu smo baš morali koraknuti
u njihov taj svijet.
Začini, mirodije, zlato ili roblje?
Opasnost, avantura, otkrića ili bijeg?
Nešto čega nema ondje
otkud nas čežnje potjeraše
na polaske.
(Na Glazbenom Horoskopu "Gold"
Spandau Ballet, instrumental.
Duša tako lako dodaje riječi.
Neke riječi u nas se nasele same
i onda vjekovima prate napjev
sklada, tišine i nečeg što
mu ne znamo ni ime.
Riječi kao smetnja plovidbe
i malo praznovjerje
da se jednostavno ne potone.)
Pristaju brodovi što zabludješe
širokim morima u našim grudima
i posada se okorjela u našim bedrima
već nasitila tajanstva u buradima ruma,
pa s bljeskom u očima traži za se
nešto među domorotkinjama.
Baš je neobično s koliko prirodne
ljubaznosti nastupaju te čudne
egzotične stanovnice
i s koliko naivne iskrenosti
pružaju osmijehe i ruke.
A blijedi kapetan, što se
u kabinu zatvarao pišući dnevnike
zebnje i strepnje za posadu i zalihe,
što se čitavog puta bojao mora,
oluje, pobune i samog sebe,
odahnuo je napokon držeći
na grudima pisamce koje ipak,
o ipak, neće čitati Sirene.
Divan je taj Novi Sanjani Svijet,
i da li bi bio grijeh obustaviti
putovanje, misije i povratke?
Blijedi kapetan, odbaci hitro
svetogrdnu misao znajući
da nije u nama ono što odlučuje.
Nije u nama ruka što drži platna
i tkanja i škare sudbine.
Gotovo ništa u nama nije.
Samo beskrajno pomicanje,
borba stizanja i nestizanja
i pristajanje.