Bjegunica
drveni mostić put trošnih mlinova
na jednom od stotinu riječnih zavoja
pod njime bljesnu štuka
gipka, okrutna, vijugava ta
zlatna zamka u zavjesi mokrina
trenutak u sitnim strahovima vreba
nad njome još tminom umivena
zadušnica jablana, jasena i joha
zibanj u zijevu praskozorja
zavjerila se rijeci slika zaspalog luga
zelenkast kamen grli mrzlim grudima
zvonka zvjezdana voda u žuborima
i mrka vodenična sjena
iskošena zlobna
preduga žalovita
nečijom kletvom podignuta
hod bojažljiv
oprezan
nevoljka mjera pomicanja
kao šapat žedan nestizanja
u zdanje napregnutih paučina
gdje čabrovi grimiznog zrnja
i vrčevi pšeničnog blaga
i ćupovi raženog zlata
sjedaju u badnjeve tišina
pod burad mjesečina
u ovo neiskreno iskradanje tama
gdje ženskoj kosi osta ispredanje dana
hrli već prekasno bjegunica
i vjetrom se blaži spavaćica
bijegom razdrljena
blijeda
raspuštena
nedopuštena
kao krivnja
jedna za drugom
teška bagremova
lopatica moranja
pritišće joj grudi
kao mora
prijevara
uvukla se u postelju
svog dobrog muškarca
s tijelom medvjeda
s disanjem ognja
o kad bi bar
usnila
zaboravila
zanijemila
a mirišu joj dlanovi i stopala
po skutu plemićeva sina
i bedra po konjskim slabinama
i kosa po grančicama
prohujalim kraj lica
miriše joj nešto u grudima
po nadimanju u postelji od sijena
po navještaju zrelom kao prezrela trešnja
po začeću zabranjenom kao kobna zebnja
po kolijevci grijeha
po zipci stida
po studeni jaza
u koji se mislima pustila
i nestala
umorena
snima