Jutro s plamičkom svijeće i naramkom pitanja
za ispit vatre
koliko dugo mogu držati dlan nad vrškom svjetla
i govoriti u sebi jedno ime
za kušnju sjena
koliko silno mogu drhtati iza zatvorenih vjeđa
i vidjeti u sebi jedno lice
za korak s one strane
koliko jasno mogu glasom duše zboriti sa ocem
kojeg više nema
za mjeru dlanova
koliko puno mogu primiti sjemenki plamenog plesa
u svoje otvorene ruke
za dubinu daha
koliko moćno mogu u sebi držati šutnje svijeta
da me ne prođe kletva sjevera
za sjećanje vjetra
koliko snažno mogu u sebi zanjihati krošnje jela
s kojih je strepila sova uoči mog rođenja
za misao ludila
koliko nijemo mogu čeznuti liznut i zatočen
u malen drhtav plamen
za mekoću srca
koliko daleko mogu koraknuti od zavičaja i majke
a da se ne osvrnem i gorko zaplačem
za mir u duši
koliko bijedno moram u sebi umrijeti da bih shvatio
da Ljubav cijenu nema
za miris mjesečine
koliko strasno trebam prođi ispod punog mjeseca
da udahnem vječnost tekućeg srebra
za zrnce izbavljenja
koliko beskrajno moram u sebi nabrajati
da ostane misao jedina jedna