Danas ću pisati šapatom ruke i pokretom jutarnje duge
Nevidljivim mastilom mislenim jer ne želim crniti
Ne volim saditi tamne vitice straha i bršljanove sumnje
Ne žudim ubirati bobice s grma čije zaboravih kušnje
Kojem su svecu utvarale predosjećaje božanske oluje
Danas ću hladan proći najave sparne nebeske vatre
Koja će natjerati samotne starice da ne razlikuju prozore
Od slika prirodnih postavljenih na pogrešnoj strani zida
I neću se tažiti spasonosnim količinama tekućine blage
Jer Sunce bi moglo u inat strogoj Majci izaći na mene
Danas ću o Ljubavi zboriti kao da je samo nedostajanje
Kao da dlanovi i jagodice nemaju tkaninu za smjerove
Kao da su oblaci bjeličasti zaposjeli jutarnje jastučnice
A snovi neupamćeni durljivo pošli niz šetnju potočnice
Što zanosna uz sav drhtaj proticanja neće učiniti slapove
Danas je sadašnjost o kojoj sam učio na satovima filozofije
Trenutak između prošlosti i budućnosti kojeg zapravo nema
Udubina, posjekotina, usjek i pukotina neke čudne emocije
Udlaga od kamenova za zglob iskrenut u noćnim kanjonima
Kušnja postojanosti i strpljenja kad čekanje ne može biti bezočnije
Danas ću moliti jednu jedinu molitvu Ženi Majci i Djetetu Sinu
Jer Očevi i Duhovi prestrogo i nehajno odmahuju na patnju pojedinca
Morao bih boljeti svu bol čovječansku i tugu ljudsku i ranu božansku
Pa da se nešto sveto tektonsko prene i pomakne i propusti nadajuću zraku
Tim koljenima izranjenim i noktima kletim da će razderati prepreku kamenu
Post je objavljen 23.01.2007. u 11:15 sati.