Raskoš i Krhotine
Raskoš i Krhotine
Spojilo nas je nespojivo: Vaš korak u smrt
i moj da pokušam očuvati život. Beskrajnu Slobodu i
bezuvjetno pripadanje. Daljinu i Blizinu.
Već 12 dvanaestica mi prkosimo zakonima
ovog doba. Sebi i drugima.
Mi dohvaćamo nedohvativo.
A jedno je gotovo savršeno: nikada jedno drugom
nismo izrekli laž, iako je na trenutke vraški boljelo
zboriti istinom. To je naš najveći kapital i
nenadmašna vrijednosnica srca.
Koliko im je trebalo da shvate da smo zajedno?
Ne manje od 45 svitanja, a već bijaše očito.
Koliko će im još trebati da uvide da smo jedno?
* * *
Vječno ista zagonetka u jednadžbi srca i ponosa:
kako dati sve a preklinjati gdje nitko ne čuje?
Kako moliti za svijet, a u trenu prezreti sve
vlati i hridi blizine? Doista, teško je.
Neizvodivo. Neracionalno i posve suludo,
vjerovati da će nešto izmijeniti naša
do bolnosti prejaka pjesnička riječ.
Želim Vam topao trag do postelje
i san koji će ostati neotvoren pod Vašim
jastukom, jer svi su Vaši snovi sada On.
* * *
Pozdrav u noć najdužeg imena.
Ponedjeljnica.
Bludnica tama.
Zatornica plahih osjećaja.
Krivokletnica sjećanja.
Vampirica daha.
Kradljivica energija.
Pozdrav u noć đavoljeg vimena.
* * *
Smijemo li mi uopće nešto smatrati u svojoj rijetkoj nakani
da idemo krivom stranom ulice, krivim dijelom grada, na
svoja krivo tempirana raskrižja, s posve jasnim nakanama,
da se mimoiđemo sa svojim srećama, da zaobiđemo
i prekoračimo šapat sretnih stuba pred hramom ponosa?
Smijemo li se dotaknuti na mjestu gdje su nas učili
da veliku štetu ne pričinjaju u krivim riječima nauljeni bodeži?
Smijemo li vjerovati pa posumnjati, kao što i svi drugi s
vremenom priznaju da nisu dobro vidjeli, da nisu oni
ispisali čudesne misli odanosti, pa ih žive sa stabla
odgrizli i na krvavoj peteljci budućnost zibali?
Smijemo li mi biti ili ne biti isti, kurvinski prođerdani
i židovski sustegnuti, ušparani s ušteđevinom snova
i prokockanom bajkom jednom ukazane miline?
Smijemo li mi ogledala svoja o ponoći razbiti i
njihovom krhotinom žile prerezati, pa pustiti
sirene hitne pomoći da se utrkuju s kočijama naše smrti,
znajući da nećemo dobro ni zamrijeti ni oživjeti?
* * *
Plakati.
Suze znaju puteve u ponore.
Staze koje zalijevaju čemprese
i one starinske grobove.
Suze znaju tajnu kako umiru ptice
i kako će jednom presušiti more.
Suze znaju ono što mi ne znamo.
Kao što psi osjete vučju kretnju
u planini, tako i one predosjete
Prvu Smrt Ljubavi.
* * *
Želim Vam pravo na novi početak,
bez bolnih osvrtanja,
bez nada u starinskim haljinama,
bez snova na stazama
što vode do Demoničina Dvora.
Želim Vam lijepa nova čuđenja.
* * *
Pozdrav sa šetnice ponedjeljkove tamne družice.
Upitao si me jesu li ono uživanja ili patnje.
Kako odgovoriti. Ono "nešto" među nama,
što nazivlju raznim snažnim imenima,
nije ni Ljubavni roman, ni film o dvoje
neshvatljivih samotnika, ni novela o samoproždiranju
dvoje umjetnika, ni neka obična priča iz susjedstva.
Što god bilo, znam da Joj nikad neću okrenuti leđa,
pala ili poletjela, odbacila me ili prigrlila, uzvisila
ili uništila. Ona je moja sudbina.
* * *
Bol je put u bezbolnost
u osjetnu besputnost
u neljudsku smirenost
predanost
da će tišine
učiniti najbolje umiranje
našim vrelim mjestima
a tame da će
znati uhvatiti naše ruke
gvozdenim kliještima
da si u bunilu
ne iščupamo grkljan
* * *