(Netko je noćas marljivo obišao usnuli Nebeski Grad i na sva vrata metnuo
moj lik, sa sličicom kakve se stavljaju na bočice otrova. Tako sam izgubio
mnoge Prijatelje. Srećom, nekoji su preostali. Njima ovdje zahvaljujem.
U stanju kakvom sam sada, ne dopuštam sebi ništa pisati, da nehotice
koga ne povrijedim. Ne želim vraćati istim mjerama. Zato Vam poklanjam
jednu svoju staru priču o Smrti. Smrt mi je sada najmilija misao.)
Besmrtna
Dobra su Čovjeka prenijeli s onu stranu svijeta.
Odmjereni bubnjevi. Ženski glasovi u daljini. Nerazumljivi. Vijugaju uski putevi od svjetova do svjetova. Prekriveni hramovi. Utihnuli gongovi. Dječak probija stazu kroz snijeg do svete rijeke. Ako se umije u njoj izliječit će bolest. Nikoga se putem ne smije sresti. Čovjek odjeven u narančasto, besprijekorno obrijane glave gleda ga žmireći. On može nešto s dlanovima što drži svodove. Isparavaju se dimovi oživjele Proteklosti. Šutnjom mumljaju pjesme stijena. Iz srca Planine u zavežljaj s dragocjenostima privezan oko vrata. Disanje iz dubina. Uzimanje ispod granica. Svijest bez okretaja. Tok vena. Svemir Svemira. Ljudski nokat. Duša puštena visinama neće zalutati. Vodič sustiže kočiju. Smrt će namjerno zastati koliko bude trebanja.
Veličanstvena Svjetlosna Sablast podiže se nad dolove s nastambama i pruća
kraj puteva. Zvone beskrajna ishodišna zrnca u predaji sjaja. Giba se prostor i zamišljena nebesa. Oblaci koji nikada nisu krenuli ovamo razmiču se haljama Nedostižne. Komešaju se jastučnice usnulih zvijezda. Vid Nevida. Um Sveuma.
Huk Prahuka. Savršena mislena grobnica za ubijenu Ljubovinu. Pismo s kapljicom tekućine i blijedim forenzičkim tragom. Riječ pokidane niti i presječenih vezova.
Dolinom Šutnje putuju božanska sidra i polagano kruže nad usnama smrtnika.
Njihov okus je prvobitni osjet metala u kolijevci. Njihov odzvuk je klatno nevjerice
da smo sada ovdje. O lice udaraju pitanja. I snijeg je u obući, najlakši koji može biti,
trag samoće u dubokim bilogorskim čizmama. Ono slabašno nestalno otkucavanje
u grudnoj špilji, pa zastajanje, istraga. Podiže se luč koja lice obasjava iznutra.
Treperava šibica osumporena snima, kani se zagledati još jednom i nadnijeti nad
blage otvore pritvorene vjeđama. U tkivu struje košuljice anđeoskih zmija. Miješaju se otrovine s ljekovinama. Tekućine s prahovinama. Kovine s nakovnjima. Zvjerad sa
Bogovima. U tkivu s pukotinama i galaksijama vibrira neiskazivo Ja. Djelić prvobitnog zvona zadužen da udara o savršeno izliveno vreteno na rubu Ništavila.
Uspinje se nad svoje grudi bjelinom pregorena šuma. Krošnje se prigiblju strminama i razmahuju sapu Sjevera. Rastvaraju se klanci. Brazgotine presahlih potoka. Zarušavaju proplanci i sletna mjesta nedirnuta. Na njima Šumski Čovjek sačekuje svoje mrzle i vječnim ledom okovane. Tko noćas zapali svijeću bit će vrijedan velikog tajnog puta. Tko noćas smakne poveze s lica i lagano nadnese tkaninu nad vatru, osjetit će dimnu propast odbačenih krabuljica. Tko nožem razdere krinku i prinese ruke grudima, prepoznat će prste do kojih se ne dospijeva vjerujući živima. Tko zasiječe noktima meku uzdrhtalost površina, prijeći će onamo iza svjetala i iza plesova. Iza pucketanja i iza tišina. Tko noćas zadrži disanje u vonju sprženog voska, imat će karte raspregnutih obzora u nosnicama. Tko noćas primi na sebe drevnu kletvu mora, razumjet će pjesmu Vodiča u narančastom.
Dobra su Čovjeka prenijeli s onu stranu svijeta.
(Oprostite mi ako sam odviše legao s Tamama. Možda nisam imao odviše izbora. Ili bijah Izabran. (Bio bi lijep taj osjećaj. Biti Odabran. Jedinstven. A ipak sam nesavršen.) Sjene se najradije zavlače k svojim predanim žrtvama. To bi moglo objasniti ovaj moj mali dar.)
Post je objavljen 23.01.2007. u 11:15 sati.