Ponekad ljudi iščekuju riječ koja će sve promijeniti. Tragaju za njom, pokušavaju joj naslutiti početak, sresti je nasumce i primiti njen spasonosni učinak.
Nekad su to tajnovita priznanja, nekad šokantne objave, pa teški zavjeti ili presude.
Riječi mogu tako lijepo pojednostaviti naš svijet i iznova sve još više zamrsiti. Zato im ne vjerujem sada. Zato ih koristim oprezno kao viseći most na Andama , sluteći njihova opasna i istrošena mjesta.
Kako onda mi koji smo Miljenici Daljina uopće možemo razgovarati? Zar pukim osjetima i predosjećajima? I kako sve to prevesti na glas razuma? A telepatiji očito dorasli nismo. Mnogo čemu mi dorasli nismo. Ni sebi samima.
Koračam metar, dva iza svojih posljednjih odluka. Jake su i vrsne te moje odluke. Kao dvije tegleće mazge u doba američke zlatne groznice. Pravo bogatstvo. Vrijede čitav grumen, jer sve je sada na njima. A opet, dođe mi da ih kriomice napustim jer mi se odviše nepriličnim čini koračati za njima ili se drmusati na njihovim kolima. Kakav to čovjek može napustiti svoje posljednje odluke, križance plemenitog konja i tvrdoglavog magarca?
Lijepa je i potmula svirka noći. Kao da orkestar čine duhovi, a instrumenti su u krošnjama, tavanicama i sjenama. Sjajni Raspolovljeni visoko se uzdigao i rasuo podosta magnetnih srebrnina. O, kako mu se samo raduju šume.
Vozio sam kasno i opazih vatru u šumi. Pravu pravcatu. Ostaviše je šumski radnici valjda u svojoj subotnjoj žurbi. Ne znam zašto sam odmah uz nju pristao i stajao neko vrijeme kao opčinjen. Mnogo je žara bilo u toj vatri, a plamenovi i iskrice
podizaše se uvis, čas silinom vjetra, čas nečime prejakim duboko unutra. Stajao sam i gledao u tu vatru, slušao njenu pjesmu i divio se Šumskim Sjenama što joj se dođoše pokloniti. Nisam bio sam. O nikako. Samo sam bio jedino ljudsko biće zatečeno na tom čudnovatom koncertu plamsaja. I nisu mi naudili. Čak mi ni razum nisu dirali, taj moj najkrhkiji dio Posljednjeg Smrtnika među Vilama. Mogao sam tako dočekati zoru, ali su drugi čekali mene. Oni koji ne razumiju Mjesec i Vatru, postadoše nestrpljivi. Osjetih to.
Jureća kočija s postaje br. 240 bjesomučno se približavala. Opet moradoh uskakati. A u njoj mračno i hladno mjesto predviđeno za me i bijela uzana pruga
Kraljevića Srebra, tog znatiželjnika što ljubi male prozore i stidljiva okna. Jesam li bio pripravan? Jesam li se mogao nekako izvući? Nisam. Svejedno je.
Post je objavljen 23.01.2007. u 11:15 sati.