Nedjeljna šetnja.
Naiđoh do Vas riješen ne započinjati
o osjećajima. Pažljivo koračam i već sam
gotovo pred Vašim vratima, a onda mi se
na tlo rasuše pisma i slikarske skice,
poletješe bjeline tragova i boje s
teksturama vizija. Znate li kako je teško
na brzinu, na mjestu nepoznatu,
pred očima koje Vas motre s nekog
visokog prozora, skupiti u jednu hrpu,
svu svoju dragocjenu bijedu?
Podigoh se kretnjom čovjeka kome
je toliko mio vlastiti ponos.
I tako, koraknuh dalje i dođoh
i sad kad stojim pred Vama,
samo ću reći: ŽIVJELA LJUBAV!
(Vi ćete jedini razumjeti.)
* * *
Nedjelja pušta svoje poruke u boci
niz tamni potočić što kratko putuje
do mora. Posljednja nedjelja siječnja.
Lijepa je i nema joj prigovora.
Slikari se danas umorni vratiše
s polja kao težaci-pradjedovi
što zapeše između ratova.
A pjesnici su tužni nešto danas,
jer je takav dan, a po njima ionako
ne ravna sunce svoj čarobni sat.
Previše bi bilo tama
da sunce vjeruje pjesnicima.
Dođoh Vas pozdraviti pogledom i šutnjom.
Očima i mirom. Stegnuti čvrsto Vaš ponosit dlan
i reći Vam, da možete snivati snovima ponosa.
Vi ste i pjesnik i glazbenik i slikar i ribar,
Vi ste tvrd kao naši pradjedovi
i mek kao naše pramajke kad
more se zaželi ljudskog na stini srca.
* * *
Sad ću Vam malo otvoriti srce.
Mudrost kojom se najviše ponosim
(Eltone, moraš li baš sad?!) jest
da se znadem miriti s gubicima,
otići dostojanstven i ponosit
i nikada, nikada ne moliti
u pitanjima osjećaja.
Druga moja mudrost je
na vrijeme predvidjeti
razvoj događaja, pa ne doći
na sastanak s pripremljenim
pisamcem otkaza dragosti.
Treća je da ne vjerujem riječima
koje se snažno roje o nekim ponoćima.
Četvrta, da ne puštam sebi maha
da me ne proguta Vodenica Sna.
Ima ih još nekoliko, tih mojih mudrosti
i netko bi neupućen mogao pomisliti
"Divna li i mudra čovjeka", ali jao!
Točnije bi bilo ponekad:
"Čudna li i nedisciplinirana Bolesnika Srca!"
* * *
Već se pobojah da će izostati moj večernji nailazak k Vama.
Ne zato što bi se zbog toga mogla urušiti neka vrijedna
stara zgrada Vašeg Čarobnog Grada. Ne zato jer postoji
mjeto u rijetkim knjigama, gdje piše nešto takvoga.
Pobojah se da ću izgubiti neki slikarski trenutak, kakav
bi poslije prebrisali trkački dojmovi ponedjeljka,
mistična gladovanja utorka, kolebljivosti srijede,
nestrpljenja dana četvorenja puteva, petkovi nehaji
i velebna subotnja sretišta. Čitava su prostranstva
do idućih nedjelja i ja bih najradije vjerovao ovoj ovdje,
trenutak je ipak sada, a ondje neizvjesnost i neka naša lica.
Smijemo li se mi ljudi uopće prejako pouzdavati u sebe?
* * *
Naiđoh, slabo odjeven za vjetar
u Posjeljednjoj Nedjelji Siječnja.
Imam sastanak s Ključarem Cijena.
Znate li onu čudnu vrstu nehaja
kad ne pitate koliko košta?
Eto, takav sam danas.
Ne srećem više ljude u sumrak.
Samo su sjene.
Moj svijet posta mjesto
bez pozdrava.
"Ne vjeruj strancima" šapnu
mi Prijateljeva Majka.
Moja se zagonetno smješkala.
* * *
Novi blog.
Dvije misli. Nova duša ili novi početak
nekoje što se zamorila graditi Grad u Močvarama,
pa se preselila bliže gori.
Dragocjena graditeljska iskustva
tjeraju nas ponekad
bliže nama samima.
Ljudi su nebitni dok ne kriknu: "Prijevara! Izdaja!"
Jer mi ionako ne možemo otići k njima,
a najdalje što dospijemo su njihova predsoblja,
boravci i mjesta s knjigama.
(Spavaonice nisu nikome donijele ništa dobra,
osim prolazne radosti plovidbe, oluje
i brodoloma. Neka mi oprosti 1% posvećenih
znalaca predaje duše i tijela.)
Lijepo je koraknuti iz vlastita kazališta,
pa udahnuti svježi siječanjski zrak.
Hladnoća koja ulijeva nadu.
Pomrijet će na njoj nezdrave misli
i mala otrovna bića.
Eno ga, u daljini, Travanj već lista
Knjigu Novih Alergija.
Svibanj stavlja nešto pod tračnice
na neka mjesta gdje voli
zatvoriti oči naš Strojovođa Sna!
A Lipanj usisava sjećanja s neravnog
tepiha mora. Doći će bića željna
nečega čega nema s onu stranu Velebita.
I tako. Trebalo bi nekoje od nas
tužiti zbog zanemarivanja
sebe samih.
Zar smo baš svi pogubili uputstva
o pravilnom uzimanju
Sirupa Protiv Samoće?
* * *
Eh, kakva bi pusta zemaljska sirotinja pjesnici bili,
da nije "uzvišene patnje", (kako je Vi nazvaste).
Da nije bezmjerna ushita i one neobične radosti,
koja nas počesto odvede pred zastore tama
pa ostavi čekati u neznanjima, trebamo li biti
strpljivi, ili jednostavno koraknuti.
Najgori dio u stvarima srca je onaj
kad trebamo sami prosuditi
činiti ili ne činiti?
Kriknuti ili zanijemiti?
Pisati ili pregristi srce?
Ja eto činim neočekivane izbore,
kad god sumrak svoje postelje rasprostre
u Divotnoj Zemlji Nesanice.
* * *
Teško je umaknuti činima nestvarnosti.
Naši su dvorci dopola uronjeni u jezera
a s gornjih strana zarobljeni šumom.
Postoji cesta vijugava, sve strmija,
kao puteljak, pa most i opkopi,
gdje naša straža u drijemežu
satima nikoga ne propušta.
Postoji vrijeme prije najezdi i bitaka,
kad će sve zalihe razuma nestati u jedan dan.
Postoji vrijeme hrabrosti, odlučnosti
i volje da se pohrli k poganskoj vojsci
napadača i ondje negdje u bajkovitoj ravni
čudesni ples sa Smrću zapodjene.
Teško je umaknuti sjećanjima budućnosti.
* * *
Jednom davno, bijahu u Začaranoj Dolini
grofovski dvorac i pavlinski samostan.
Kad padoše Pakrac, Čazma i Kostajnica
krenuše ovamo ratnici istoka s krivim sabljama,
ljubavnim tajnama i turbanima.
Krenuše jer ih nije imalo ništa zemaljskoga
više za ičim zaustaviti.
Vijećaše jedne noći u oba dolinska zdanja.
U dvorcu odlučiše: OSTATI.
U samostanu: OTIĆI.
Narod se podijelio.
Dio je s Pavlinima demontirao samostan
i krenuo u daleku seobu.
Ni jedna greda nije ondje preostala
da ne posluži kao uporište osvajačima.
Oni što ostadoše, izginuše do jednoga.
Dvorac bješe srušen, spaljen i zatrt
za sva vremena.
Otiđoše naskoro ratnici istoka,
sa svojim izdržljivim konjima, ljubavnim tajnama
turbanima i krivim sabljama.
Novi se ljudi doseliše u Dolini
i u njoj zatekoše dvoje tragove nestanka.
U nekoj čudnoj nevidljivosti o ponoćima,
podignu se kao velebne sjene
nad dolinu i Dvorac i Samostan.
Oni što umiju pričati s mrtvima
bez dara zemaljskog ludila
mogu osluhnuti priče junaštva i razuma.
A dvojbe ostadoše. Ostati ili otići?
Ukloniti se ili se boriti?
Minuti ili preminuti?
Trajati, o kako trajati!
* * *
Nedjeljni sumrak već je davno uklonio
svoje skele i mostove za slikare tama.
Kako je samo nahrupila ovamo
sva čudesna Carevina Tmina
i sve se preodjenu, svako drvo,
građevina i čovjek i travka.
Nevoljko se moja duša uspinje s kolonama
što idu k Ponoći slaviti misne svetkovine Sna.
Dotaknuh se nehotice i vidjeh, da ima nešto u grudima
što onamo ne pripada. Zastidjeh se.
Da odbacim to nešto svijetlo nepripadajuće ovamo,
da odbacim krišom i neprimjetno
ili da se okrenem ipak i vratim natrag
u sunčana jutra gdje krugovi toplih duga
opajaju čitav krajobraz?
Kako je teško koračati i nositi u sebi kolebanja.
Čekam neki sretan znak, prigodu, trenutak.
A onda, iz čista mira, okrenuh se! Potrčah!
Začuh viku i negodovanja. "Bjegunac!"
"Dostignite ga i izgazite konjima,
a onda bacite psima!" Zar je moguće
da tako okrutno može zazvučati
nekada mio ženski glas?
Prihvaćam sudbu. Trčim za život.
Nestajem. Neka topla bol pogađa
mi rame, kao odapeta strijela.
Svejedno trčim, odnosim sama sebe
kroz šiblje i močvare.
Trčim jer ću samo tako ranjen i išiban
izbiti pred svjetla. Tad smijem pasti.
Tek tada smijem pasti ja.
* * *
Pozdrav u odjeći koja nije praznična.
Zaželjeh se šume, njenih strmina, proplanaka
i suhih korita potoka.
Zaželjeh se iščezle zlatosti i prejasna žubora.
Zaželjeh se onog čudesnog sloga tišina
što prebiva u tajanstvima drveća.
Nešto od toga ostavljam Vama na dar.
* * *
Naiđoh izmoliti za Vas jednu od molitvi na Jeziku Duše,
jednu od onih u miru sa sitnicama dana i u neznanju
sa tamnim džepovima gdje svoje mrzle ruke
časomice grije Gospođa Sudbina.
Vjerujte u sebe... tako ta molitva počinje.
Ondje gdje Vaša najprva misao izvire, u vlastita čuda vjerujte.
Slijedite nešto u sebi što najpouzdanije predosjeća
razliku između važnosti nevažnosti jave i sna.
Dotaknite svoju bol i pažljivo je odnesite
na rijeke i potoke. Nek je odžubore dalje.
Budite svjetiljka svojim prijateljima.
Radost svojim dragima.
Sebi budite more i plovidba.
Čuvajte ponos.
Blago sudite prijateljima kad podlegnu
malim slabostima. Sebi najstrože.
Budite dostojna i dostojanstvena,
pred onim što se u daljinama rodio za Vas.
* * *
Nerazbor voljenja.
Prostranstvo sna.
Netko negdje u kutku Svemira
zbog Vaše pjesme već nemirno sniva
jer jedini ne zna tajnu u sretnoj pogrešci
svog rođenja.
Pripravili ste mu čaj.
Lijek protiv prehlade glasa.
Mast protiv unutrašnje boli lica.
Oblog za vatre u grudima.
Vi toliko činite za njega od svojih dlanova.
A On samo nadoći mora.
Samo se probiti kroz tisuće puteva
i 7 bespuća do Nedirnute Vas.
Toliko toga očekuje ga i Vaša mašta
i nestrpljenja stvaraju nove pripravke
za radost sretanja.
O, On ima roditelje, ali Vi ste stvorili ga
jer prevelika je nevjerica ondje kod Stvoritelja.
Mnoga su ga velebna djela razočarala
i Vi ga, upravo Vi, fascinirate svojim
Ljubavnim slikama.
Pomaknut će on kontinente
i spojiti Nove i Stare Zelande,
razmaknuti gudure i mora
za Vaš premaleni san.
Jer što su vlati čežnje
naspram divotnosti zvijezda?
Svaku noć Vi liježete čista i mirisna za Njega.
Svakog se praskozorja budite neoskrvnuta
lošim mislima. O, kakav će najljepši On jednom
od Vas primiti dar, ako se probije kroz bespuća.
Vjerujte! Molite za Njega, jer Vaša je molitva
čista duša. Nitko nikada neće biti majka
svojoj djeci, kao Vi Njegovim sinovima.
Nitko nikada nije umio zboriti s kćerima,
kao što ćete Vi s Njegovim Miljenicama.
Ustrajte. Sanjajte. Čekajte.
Eto Vam proročanstva!
Postoji negdje u daljinama Vaša istinska sreća
i ne pristajte ni na što manje od nje.
Bježite od polovičnih predaja, kao od kuge
novoga doba, jer Vaša je sudbina Ljubav.
* * *
Predivno.
Ovdje bi se i samo divotno okruglo zlato
što umorne vreline svoje samotnoj gori poklanja,
moglo doći odmoriti.
Ovdje je tako čarobna koprena tišina,
blagost mora, jednostavnost planinskih koliba,
toplina drveta i sigurnost kamena.
Ovdje stoluje vrijedna ženska duša,
Čuvarica Snivanja i miljenica Mjeseca.
Ovdje stanuje Ljubav.
* * *
Od nas su odavna podigli ruke
Liječnici Ljubavnog Ludila
u skrovitom alpskom sanatoriju,
od nas su smreke pogubile
osjet snjegova
a lavine su čitava seoca
nedirnuta prenosila
s onu stranu sna.
Od nas su činile napitke
Čuvarice Šamanova Sina
u visokim pećinama.
Od nas su naša tijela
miljama otplovljavala
i sama se od sebe
pred jutra vraćala
jer se nikada mi nismo znali
nasititi davanja.
Od nas su činili natpise
na divnim zastavama
i glasno izvikivali Ljubav,
pa bježali i sa stidom
uklanjali lica.
Od nas su učili iskrenosti
i biti jedno u dvojnostima,
pa ipak, od nas je vijugava staza
kojoj vodi Samoća.
Post je objavljen 28.01.2007. u 19:15 sati.