10 Vibracija Savršene Pripadnosti
Najlakše je pisati odgovor na pismo koje nije napisano. Većini je to alibi da ne pišu ništa. Ja sam Stranac u tome mnoštvu, pa se ne brojim. (Blago onome koji za sva svoja kolebanja ima opravdanja.) Dakle, pišimo...
Tada nastaje problemčić br. 2. O čemu pisati utihnuloj? Zar pogađati njene korake, i smjerove nevidljivih strujanja koji joj raznose kosu? Zar se baviti primitivnim vidovitostima? Pogađati način sjedenja, položaj tijela, kretnje u razgovoru, odsustvo pogleda, nagib vrata, izgled koljena prebačenog nehajno?
Tragati za prstima na šalici kave? Kušati kradom njenu žličicu sladoleda?
Da sam nevidljiv – uhodio bih Vas... priznajem. Oprostite mi na toj smionosti želja.
Svakako postoje mjesta na koja Vas ne bih pratio. Na nekima bih se obazrivo okrenuo k prozorima. Razumio bih trenutak kada bi Vi radije izabrali samoću. Pretpostavljam da bih. Ja volim o sebi misliti da mogu biti Savršeni Daleki Prijatelj. Da smo zemaljski susjedi, našlo bi se toj mojoj naklonosti dosta prigovora. Bilo bi dana da Vam ne bih poklonio ni cvijet, ni stih, možda tek neku usputnu ljubaznost. Onda bi bilo dana kada bih Vas izbjegavao. (Ja ponekad izbjegavam osobite ljude). Nekada bih Vam čak možda i išao na živce svojim strpljivim praznovjerjima. Dakle, dobro je što susjedi mi nismo! Kad tad bi se morali žaliti na me prijateljicama.
Da sam nečujan – slijedio bih Vas... znadem. Ali, samo ondje gdje ima drveća i sjena i gdje neka veličanstvena voda rukavima beskraja dotiče obale. Ili gdje neki uzani, vijugavi tok prenosi šapat dalekih gora. Ili gdje starica počiva s drvenim čabrom netom izvađenim sa bunara. Ili kad se na Vašem dlanu ukaže desetak kaplji kiše uhvaćenih u jezerce mašte. I napokon, kad se jedna jedina blistava kaplja spusti niz Vaš obraz. Tada bih Vas slijedio s pristojne udaljenosti, pitajući se kada će naići dan da Vam smijem prići i stajati šutke.
Da imam moći orla – nadlijetao bih Vas...slutim. Tada bi Vi bili moja najljepša
zemaljska točka i ja bih se radovao što imam krila i osobit vid. Činio bih krugove, nikada se ne spuštajući podno krovova i krošanja. To je za niža letačka bića. Nekako bi oboje znali da to tako mora biti s nebom i prostranstvima i da je daljina blizina,
a Bliskost nijema sestra Ljubavi.
Da sam besmrtan – mijenjao bih se za Vašu smrtnost... mada Vi ne bi pristali. Vi volite jednakost u dobrima i zlima i nikada za se ne bi prisvojili neku prednost, koja bi od moje sudbe bila otkinuta. Zapravo, Vi mi želite više nego sebi. Vi ste širokogrudna i plemenita. Zato Vas toliko i v. (ups.) poštujem (tako je bolje). Oprezno s riječima. Prepune su kaplji iz gorskog potoka. Tako su svježe ponekad da ne razmišljaju o posljedicama. Kakva milina u carstvu vreline, gdje su čela orošena, a na vratu izviru slane potaje. Možda i niz leđa krenu nizovi toplih struja do čudnovate
Kundalini. Eto, Vi ste moj spas od neizdržive sparine, iskupljenje od nemoći tijela da izvuče vrat iz sunčanih ljestvi. Vi ste moj trag u pijesku po kome trče djeca. Čarobni lopoč u sjeni pognutih starica vrba. Mjesto na kome zavija Velika Rijeka. S Vama ja osjećam tok. Ponekad vjerujem da smo davno jednom njime zajedno nošeni.
Animal Instinct. Najljepša pjesma svih vremena. Ne pitajte me zašto. Imam ih nekoliko (najljepših pjesama, mislim). Cranberries su božanska bića. Ili neka vrst svemirskog izaslanstva. Nisu donijeli 10 zapovijedi već 10 vibracija savršene pripadnosti. Ne vole ih demoni. Ja mrzim jeftine, priproste erotske aluzije. Seksualnost u boci, koju svako malo netko otčepljuje i preokreće. Tjelesnost je dar koji bi trebalo zaslužiti. Mislim da je ta uzvišenost uzalud poklonjena zemaljskoj svinjskoj braći. Zamislite, rodiš se i dobiješ sve. Baš sve. Prozore svijeta. Ključeve Svemira. Središta. Vrtloge. Prostranstva. Zanose. Opojnost. Let. I kako to završi? Kako to bijedno većina trati i obezvrjeđuje. Ljubav bi trebalo zabraniti na 10 godina svima koji ne mogu proći ispit vatre, kušnju blizine, žar pripadanja. Otvoriti one noćne trokatnice za kojima narod potajno žudi. Pustiti slobodu trgovanja tijela, a Ljubav sačuvati. Odnijeti je daleko u planine, od svijeta, reklama i svjetala.
Baš sam smiješan. A što sam ja to uzvišenog učinio za Ljubav? Lijepo je čuti čovjeka koji se znade zaklinjati. Koji je siguran. Svijet nije mjesto koje trpi nagle i principijelne promjene. On se radije okiva bršljanima dekadencije. Mješavinom dobra i zla. Anđeoski i sotonski dišu naši gradovi. Noći se cijepaju na polutke mraka i srebra. Mjesec šapće i ubojicama i pjesnicima. Bića patološka i zloćudna, krvojedi i ljudske psine, vukodlaci i štrige, vilenjaci i vile, sjene i oči u mraku; sve se to šulja za nama ne znajući da li da nas prije zaskoče, opčine, umore ili obljube. Bludni čarobnjaci i njihove družice, noću skrnave naše usnulo tijelo. A mi svemu tome nevješto izmičemo i izmučene nas odgurnu valovi gluhog doba pred vrata jutra. Koliko banalnosti samo moramo činiti svakoga dana! Koliko kompromisa i riječnog šljunka! Koliko riječi izgovorenih uzalud, neiskrenih pitanja i lažne usrdnosti. Zavist i zloba su kućni ljubimci naših najpouzdanijih znanica i njihovih Ljubavnika. (Bijedne li podudarnosti s korijenima tog naziva! Većina ih u Riu ne bi zaradila ni za dvopek).
Nestadoše neki stari zanati i obrti. Muškarci vješti prijelazu preko splavi predavanja tijela, mogu se nabrojati na prste. Ženama preostade nešto talenta, zaslugom jedne Boginje koja se nije prestala miješati. Priučeni majstori i majstorski šegrti hodaju naokolo s podignutim keceljama. Brza hrana za gladi tijela. Prebrza strmina. Samo 1 od stotinu s. aktivnih Hrvata (od onih kojima nisu oduzeti neki dijelovi tijela) umije voditi Ljubav čitavu noć. 85 ih zaspi nakon 124 otkucaja srca iza velikog praska. Ostalih 14 eksperimentiraju, izvode nešto, pokušavaju, tragaju i tu i tamo izvedu nešto maštovito i kreativno. Kakva neprosvijećenost, 2000 godina iza starih Grka, Rimljana i Kelta!( Ne mogu vjerovati! Zar ja to Vama pametujem o uzvišenim, tajnim svetkovinama tijela?! ).
Ponekad mislim da Vam o svemu smijem pisati. Mislim, da smo već toliko bliski. Kakva drskost! Oprostite mi na tome. Neću više. Obrišite 20-tak nepriličnih redova. Krasnu sam temu našao. Nema što. Još će ispasti da sam latentni pohotnjak i biće opsjednuto plamenovima jeftine požude. Grozno. Ovo zahtijeva intervenciju Anđela. Ja to još nisam (ponekad mislim da je to za me nesavladiv krojački tečaj duše). Naivno vjerujem, da mogu postati. Dao sam nekoliko manjih ispita. Odupro se
manjem broju savladivih iskušenja. Odricao se nečega čega nitko nije, da vidim mogu li. Nastojao naučiti slijediti stazu mirnoće i strpljenja. (Tu i tamo sam se propisno izgrebao u nekoj vrsti kupinova žbunja. Crni plodovi ostavili su trag na usni.) Smješak. Popio sam dvije velike čaše hladnog limunova soka. Čudan utjecaj! Stvarno čudan.
Još ću Vam malo pisati. Zašto se ja tako teško odvajam od Vas? Mora da je neki Sigmundov sindrom. Sunce mi tuče točno u leđa i sada osjetim miris kaplji
pomiješanim sa onim gela za tuširanje (baš Vam neću odati kojeg!). Opuštam se na naslon. Da je stolica malo viša, mahao bih nogama kao dječarac. Volio bih da ste ovdje sada. Makar u svome nevidljivom šutljivom obliku. Da mi zaklonite Sunce.
Znate li Vi da možete zakloniti čitavo Sunce. U mome svijetu Vi možete sve. Kad se umorite biti žena, možete kod mene biti Boginja, ako Vam se dade stolovati u sjaju mog oka ili duboko u grudima. Znate li kako bih Vas pažljivo nosio. Drugi neka Vas ljuljaju i ljube, ja bih Vas samo nosio i štitio i ponekad zaplakao zbog Vas.
Smijem li pisati još malo? (Kao da sam pitao i za prethodni dio. Svašta!)
Vidio sam Vam smješak! Jesam! Jesam! Predivan je. Eto, sad imam i djelić sreće kome se nisam nadao. Što neznatnija sitnica – ljepša sreća. Drugi neka se bave kipovima u hramu. Vi ste moja sreća. Jeste! Kad Vam to dosadi biti, napišite.
Ili pošaljite pisamce po nekoj crnoj zlovoljnoj ptici kreštava glasa. Ponoći sam jedne tužne, proučav'o slab i snužden neobične drevne knjige što prastari nauk skriše... kad ono, Vaša poruka: Otiđite molim lijepo, iz moga života Vi djetinjasti čovječe... (Šmrc...)
(Baš sam glup što stalno započinjem nove odlomke, pa se primijeti da nisam prestao! Ta imate Vi i pametnijeg posla od mojih smušenih pisama.) Pokušat ću
neprimjetno skrenuti s teme cap...cap...cap.. tako... (ton engleskog butlera) Lijepa li
sumraka podno Kalnika, Gospo... (Baš je zgodno biti ovako ukočen. Da ne zvuči perverzno, volio bih jedan dan biti Vaš otmjeni sluga.) Kad postane hladno, donio bih Vam nešto toplo i bijelo da se zagrnete. Nehotice bih dotaknuo Vaša ramena i naklonio se.
Protezanje je majka nelagode. (Znao sam da ne smijem spomenuti ramena. ) Tako mi i treba. Ovo neće biti moje najduže pismo, ali definitivno jedno od luđih.
Koje je bilo najluđe? Možda oborim rekord. Nadam se da Vas neću glasno nasmijati, pa da Vas ondje pitaju : Što Vi to lijepoga čitate?
Kod mene puštaju Ožujsku glazbenu točionicu... počinjem nepravedno mrziti pivo. Dečki s besprijekornim trbušnjacima na telki glume pivopije. Kakva besramna podvala. Samo za taj osjećaj... U mojoj školi kolege pivopije i štovatelji kulta bavarskih krigli, imaju pozamašan nadomjestak za taj mironovski stas. (Kad smo već kod Mirona, on mora da je negdje gadno pogriješio u proporcijama. Bacač diska mi djeluje grozno neproporcionalno. Osmotrite ga malo.) Morat ću po treću čašu hladnog limunova soka. (Pogled naniže... zlu ne trebalo, napravit ću prije toga dvadesetak trbušnjaka... da barem malčice više nalikujem bacaču zaobljene naprave.) Uzdah. Znate li koliko sam samo lijepih planova imao za ovo ljeto? Za tijelo i duh. Čak sam se vratio i vježbama yoge. Onda jedna knjiga po danu. 10 km trčanja i šetnje. Pišem i kratke šahovske «Priče iz Brodarice». Kosim visoke trave iza sablasne stare škole. Obilazim učenike. Skupljam potpore za nova natjecanja. I tako.
Moja najljepša aktivnost je pisati Vama. (Na tren sam dvojio između toga i šetnje).
A naiđu dani kad se ponečeg ipak moram odreći. I tada zaspim tužan. Naročito ako Vam nisam pisao. Tada najviše. Nadam se da to osjetite.
Pozdrav leptirova slijetanja. Cvjetovi misle da je to poljubac.
( Baš su naivni ti cvjetovi.)
Dolazi predivni plašt mirisne noći srpanjske.
Volio bih, na tren (meni je sve na tren, pa se oduži)
pustiti da nas prekrije, ondje gdje se najjače osjeća Daljina.
Koraknuti s Vama preko rubova neba, preko obzorja,
zvjezdanih pojilišta i nevidljivih linija što odapinju čudesne
dijagonale svijeta.