Nesanica
Veliki pas zasjekao je svojim glasnicama meku pokožicu noći. Zavijao je tako kao da mu je nešto neizmjerno turobno zagrizlo u ponosno ropsko srce. Probudih se netom prije 2 i više ne mogoh usnuti. Njegov glas bijaše dubok, ustrajan i prodoran. S vremenom je pokrenuo i ostale. Noćni koncert za Predosjećaje i zaborav oglasio se u svoj svojoj silini. Da sve bude tajanstvenije i sablasnije pobrinuo se i ćuk što prebiva na smrekama podno stare škole. S njegovom se dionicom ništa nije moglo mjeriti. Niti povremeni
plamsaji Tišine, učinjeni da još pojačaju dojam. Kao u vrhunskoj jazz-improvizaciji sve se podudaralo i dopunjavalo. Psi, sjene, Prošlost, noćna ptica, tišina i moje disanje.
Nesanicu mnogi nazivlju bolešću nespokojna doba. Ne znam jesu li pri tom više mislili na imaginarnu srednju dob čijem se vrhuncu približavam, ili na nesretno novo doba prebrzog života, stresa i nezdravih navika. Civilizacija se odvojila od Prirode i još ju samo briga za resurse (voda, zrak, energija) veže uza nj. Mnogo je toga licemjernog u ekologiji. I štošta plemenitog, dodajem. Čovjek-pojedinac u meni se udaljio od svoje prave prirode, zastranio od prvotne naravi. Možda je u tom svežnju ključeva onaj od nesanice. Ili je nesanica samo bila zvonjava Unutrašnjeg glasnika, predugo zatomljenog i zanemarivanog? U tom kontekstu psi i Sin Sumraka dođoše samo kao sretna podudarnost. Nesvjesno u nama počesto sujetno brine za
formu percepcije. Valjda je ljepše osjećati se neobično, poetično i uzvišeno.
To je onaj dio koji ne priznaje vjerodostojnost mrtvozornika, sklapa kontakte i samovoljna poznanstva u Svijetu Sjena i mnogima se već dopao među zagrobnima. Kad zbrojim prelijepe vizije čiste svjetlosti i san o putovanju besmrtna duha u varijacijama svih religija vrijednih spomena, dopuštam da je postojanje takvog samovoljnog Unutrašnjeg glasnika možda i sasvim dobro. Jer, da je sve na nama samima, s duhom bi često bilo kao i sa zubima. Pokvaren zadah, narušena ljepota, bolni ugrizi, polagani raspad, crnilo i onda zamjenski sklop. Zato mnogi koračaju s lijepim umjetnim zubalom koje bi više pristajalo nekoj antropoidnoj lutki. I tako, neka glasnika tamo gdje već jest.
Nikad nisam bio siguran koji su pravi predjeli duše. Je li ona u glavi, zaptivena tekućinama mozga, u srcu što ga besramno izrabiše sve vrste pjesničkih šegrta i priučenih majstora, u plućima ili u očima? Gdje sam ja?
Jasno vidim svoje ruke, čak i zastadoh da njima dotaknem lice, a onda iza zatvorena oka osjećam neku vrst špilje s otvorom za svjetlost, pa dublje prema kralježnici neki središnji osjećaj ravnoteže Svemira. Jest, tu negdje ja prebivam. Čak i u stopalima koja se povremeno oglase zbog naglog priliva hladnog zraka na golu kožu. Ruka se vraća licu i osjeća bradu staru 3 dana.
Nije to pitanje nemara. Jedna banalna sentimentalnost veže me za tu bradu.
Ili je njena sudbinska podudarnost sa danom objave i nježnim prstima što ju ovlaš takoše. Eto nas u romanu toka svijesti, zamršenoj lektiri koju nitko rado ne čita (Joycea iskreno voli svega par ljudi na stotinu godina, a razumije ga možda tek polovica tok broja).
Samoanaliza u osami, bez svjetala, bez uporišnih točaka, sa glazbom iskonskih pjevača vodi samo u lijepo umjetničko ludilo. Katkad i u ono čisto kliničko, koje se nitko i ne trudi ozbiljno liječiti. Stresoh se na tu pomisao.
U cjenkanju sa sudbinskim željama spreman sam štošta izgubiti, samo ne zdrav razum. A čemu sam se onda toliko divio Nietzscheu? I Pou. I Baudelaireu. Van Goghu (toplije mi zvuči ono Vincentu ). Svima koji taknuše veliki tamni porub stvarnosti i ne umriješe netom od toga? Kako sam ja samo nepogrešivo birao svoje velike uzore.( Proust će mi oprostiti što ga dodajem naknadno.)
Čovjek sa skalpelom i maskom preko lica rekao bi da je štošta od toga već bilo ugrađeno u mene. Astrolog bi dometnuo da je ponešto skrivila i puka konstelacija planeta. Vidovita Ciganka da sam na nešto nabasao u ranom djetinjstvu. Je li itko ikad igdje poželio mene baš ovakvog? Bojim se da bez onih spasonosnih optimističnih, afirmativnih i vedroduhovnih korekcija ne bi baš nitko. Dobro je da sam ugradio sva ta svjetla. A od svih njih mi se još najviše sviđa smisao za humor. On mi doslovno godi i žao mi je što ga ne mogu slobodnije rabiti. Na svoj i na račun svijeta. Jedino u učionici on može pravo zasjati, jer je isti takav na dječjim licima i treperavim srcima. Barem sam pogodio zanimanje. Točnije, dio zanimanja. (Toliko je toga među školskim zidovima o čemu moram šutjeti, a duboko se stidim. Ponekad mislim da je škola perfidna tamnica u kojoj djecu u uzništvu drže (bolje da ne izgovorim tu frazu) određeni u školu zalutali ljudi (tako je prihvatljivije). Ne želim sada zastraniti s nabrajanjem primjera. Čast dobrim pojedincima.
Zbog njih još u njoj ima nešto svjetla.)
Gorko. Iako se zarekoh da neće, Veliki Koncert je uspio djelomice u svojem naumu. Pomaknuo me k dijelu postelje za pesimizam. Ima jedno mjesto na jastuku koje je najbolje izbjeći, ali se nakon mnogo okretanja naleti baš na njega. Okrećem jastuk na drugu stranu. Kao u nekom pješčanom satu trebat će vremena dok ista zrnca opet pronađu put do mene. Došao je i San. Isprva kao da se nećka zaploviti mojom nemirnom površinom. Razumijem ga. San je nježan, delikatan i hirovit, kao neki dragi izgubljeni lik. Zagrliti ga pa nestati – veliko je blaženstvo. Velikog psa i gluhu pticu progutao je bezdan gibljive daljine. Zavrtjeh se k blagim tminama, začaran i zavrtložen dragim licem kojem nikako u noći ne mogoh dozvati jasni izraz. Onaj izraz. (Na tren ipak mogu) Predivan kraj.
( Neka Vas ne brinu ove faze mog pretjeranog pisanja, jer ja pomno osluškujem sve što mi Vi želite (a ne uspijete reći). Vjerujte, gotovo ništa nije u pisanju i izgovaranju, artikulaciji i pridavanju, koliko u lijepim neobičnim mislima. A upravo je njih kod Vas jedno obilje i sretan sam kada me kadšto takne njegova istinska prijateljska milina. Tko je gdje i kako stajao u sudbinskom trenu života mi jednostavno nećemo stići saznati. Nije ni važno. Ljudima poput nas ne mogu čarobnu nit
blizine zamrsiti nikakve zemne stvari. Ona je rastegnuta do bezmjernih vlati beskraja kao nježni poljubac neshvatljive sreće.)