Ljubavnica Smrti i Svećenica Sna
O, Isadora, Vi «omotana nitima drevnih svirača»...
Vaša je Pjesma Smrti više nego Oda Crnoj Plesačici
Ta Vi i ne tajite, da Ona dolazi sama jer poznaje put do Vas,
a i vrata su joj stalno odškrinuta jer taj se ključ nitko
ne bi usudio ukrasti.
Koje li ironije! Neće Vas Ona prisvojiti
ni nježno ni iznenadno.
Zar ne shvaćate da Vas je odabrala?
Trebate joj ovakva kao Ljubavnica, kao Svećenica.
Vi ste njena Najljepša Budnica a ona je Bludnica Sna.
I zato se sviknite na tamu i misiju kojom presrećete
jata prestrašenih ljudskih leptira i vraćate nježno majkama
drhtave šišmiše zapletene u predivnoj kosi pastirice.
Tko Vas bude ljubio morat će upoznati okus zemlje,
šum voda i tamu krošanja.
Tko se u Vas bude zaklinjao morat će pisati brzo
da mu se krv ne sasuši na prstima.
Tko se u Vas bude uzdao morat će lijegati sa sjenom
u koju liježe žena koja umre mlada
i uskrsne kao jeka razbijenog vrča na zdencu Mjeseca.
A ugaslo i svenulo u Vama nije doista ništa.
Ledena bezvremenska ljepota nehotično odasjava
Vaše oprave boli izvješene, neosušene, blijede
da ih ni vjetar ni sunce ni ljudska ruka
ne dotaknu prije mraka.
Kružit će jednom čudnovato legenda
da se naga i nijema i slijepa djevojka
čudnovato uspela nad metalne križeve kršćanskog hrama
«tipkajući zadnju sonatu na klaviru dana»...
* * *
Tajanstvena pogodba
Da... i drveće osjeća, strahuje, treperi, živi i umire
samo su drugačija njegova rađanja.
Neobičan je osjećaj zagrliti brezu ili gledati
kako je odnose iza zadnjeg pada.
U našem svijetu postoje ruke koje mogu
razrezati ptičicu, lane i janje i mladog labuda.
Nismo li razvili svu silu pila i sječiva
rezalica, sjeckalica i sklapela?
Pa i samog smo čovjeka pozlijedili i
razrezali na stotine načina.
Gupca su raščetvorili, Krista razapeli
a mnoge znane i neznane žive spalili.
Čemu se uopće čuditi?
Čemu se uopće nadati kad svakog pjesnika
možda vreba njegov daleki brat ubojica?
Kad nježni vrat žene u parku
može zaskočiti kandža silovatelja.
Kad sjena monstruma padne na sjenu Anđela.
Kako bi lijepo i plemenito bilo
proživjeti jedan dan u tijelu drveta,
pa jedan dan u tijelu čovjeka.
Tada bi naša duša na miru spoznala
svu dubinu pod nama i sav beskraj
plavetnila nad nama.
Tada bi drugačije zašumjela tišina
u našim krošnjama
i dobrota u našim rukama.
Kakva bi to bila plemenita i
tajanstvena drvoljudska pogodba...
* * *
Daleki pozdrav
Kad je Mjesec daleko iza oblaka
i kad se ne čuje žubor gorskog potoka
kad se koraci stope s tišinama trava
i kad drvo protrne do k ga dirne naša
ruka drhtava
tad se čudom pomakne plavetni oblak
i Mjesec zasja
i zažubori potok
i oglase se koraci sred zelenog klasja
i protrne duša jer drvo je
prenijelo naš daleki pozdrav
Post je objavljen 23.01.2007. u 11:15 sati.