Huk Male Sablasti
Jutro u zrakama što pod Mjesečevim kapljama traže zagubljeni san. U odsjaju što razlijeva blagost Istoka usnuloj tmini brjegova. Jutro pokrenutih lađa sa srebrnim iverjem u pramcima. Zora naga u jedrima. Škripa od podizanja teškog gvožđa učinjenog da se ne zagubi mjesto. Kretnja čovjeka plava oka kojemu je dano da upravlja pogled i plovilo, jedno u beskraj, drugo u ponore.
Jednom davno bijaše ples ognja u tmini i ponoć samotnih pitanja. Pogađanje misli i bespomoćno nizanje riječi. Igra molitve i blizine. Prosjak s violinom ispred
velebnog hrama. I stvorenje dragocjeno kao posljednji zlatnik zamijenjen za hljeb.
Netko je potakao vatru i ušao u šapat njenih sjena na stijeni. Razgorješe se pucketanja
kao da su u njoj suhe rame Tišine ovlaš bačene da pregore u komešanju plamsaja.
Zamršena jednostavnost rumenih pogačica žeravice podizala je uvis uzduh, toplinu i mišljevinu, tu piljevinu predosjećaja.
Automobil u daljini svojim je svjetlima prenosio udlage stvarnosti zapadnim zidom. Nešto u meni priziva Pamćenje Zime. Pomicao se zagrijan parket i proizvodio zvuke, čas jezive i sablasne, čas bajkovite i umiljate. Ruke puštene strmini na bedrima, dlanovi široki, rastvoreni kao da nisu oslonac zanoćalim prstima. Lice pred naletima topline, zakočeno blagostima i baletnim otponcima sjena. Zatvorene oči vidješe izvorišta žara. Zamršeno i varljivo govorila je vatra svojim jezikom iza ishodišta i poništenja. Topli valovi stadoše doticati noge koje već zaboraviše svoju posljednju umornu kretnju iza preduge šetnje.
Razgovor. Onaj vječni pokušaj da se misao uputi na misao, kad šutnja ima okus poljupca. Bezmjerna slanja i puštanja smjerovima, za koje znamo otprilike da nošeni haljinama vjetrova vode upravo onamo gdje je naša Najveća Strepnja.
Najviše stezanje grla. Najbolnija napregnutost u grudima koje mogu preživjeti svaki
gubitak osim jednoga. Dolovi zbora. Nizovi priča. Visovi nijemih brojalica. Strmine s kojih se zausti prejak upit za kojim struje silne lavine. Božansko brašno za pisanje po dlanovima svijeta.
Kočija do postaje br. 192. Odmorni konji. Bijesni šesteropreg. Tamna silueta
kočijaša. Pokušavam upamtiti put. Djetinjast i naivan pokušaj. Nema tog puta koji će više ikada voditi ovamo. Upitah kočijaša poznaje li Zinaidu M. Nema odgovora.
Zabranjeno je propitivati Slugu Crne Plesačice. Možda je nijem. Ili je neki njezin
hromi bratić, slijepo i pakleno odan Savršenoj Djevi Iščeznuća. Ili ni tamo ne vrijede
imena, osim kao brojčani kod sazvučja. Za nama ostaju seoca i šumarci. Kako li samo
taj stvor izbjegava poljane i gradišta? Možda se konji ravnaju po zlatnim sjemenkama
dalekih svjetova u noći prepunog Mjeseca.
Hoće li me savladati prerani San? Priželjkujem slabost od koje će klonuti prijeteće halje tamnih smreka kraj puta. Od koje će pritajen huk krilate male sablasti
skrite u krošnji, barem načas prestati bajati svoj ponavljajući slog prokletstva.