Mjeseca punog uljanica
Taknuli smo uljanicu punog Mjeseca
(pogledom jasno, jer još ne izučismo tajnu leta)
Taknuli smo je dlanovima pažljivo zaobljenim
mislima pomnim pogačicama od utrobe do zjenica
kad se topao zrak uvlačio u dišuća njedra noći
po mirisna vjedra vizirnih svježina i stremenja
po nabrekla jedra u gvozdenim nakovnjima snatrenja
Taknuli smo istodobno jarka narančasta srebrenja
bez kletvi plamenih i svemoćnih znamenja
bez suza zabrojnih i onogrobnih zavjeta
bez čini neraskidivih i drevna znakovlja
bez sudbe vještičje, bez praskozorja
Taknuli smo uljanicu punog Mjeseca
i polegli je na jastuk bjelasastih uzdaha
na kog je lice stavila gluha Nesanica
pustili smo ranu da krvari u zdjelu od oblaka
za kojim se podizala sva naša java nejavljena
i zastirao se u sjetnu letu sav san nesanjani
Taknuli smo uljanicu punog Mjeseca
i drhtali, drhturili, treperili i strujali trncima
dok su se golema kerubinska stada grohotom sjurila
kroz lijevak bez glasa u grimiznu poljanicu grla
pa dalje u kanjone bića gdje zadršće kralježnica
i jeknu Pramajka u beskrajima skrita
Taknuli smo uljanicu punog Mjeseca
i nauljili lica, vratove, grudi i bedra
raskrojili nadlanice, visoravni i ramena
pa smo mi ovakvi još nerođeni Ljubav vodili
pa smo se ondje tek neumrli u Ljubavi rodili
da smo ruke zvjezdane na izvorima orosili
da smo se maštama vretenastim obeznanili
i stopalima pustim fenjerima obesputili
i bršljanom vrutka zapleteni onemoćali
strujama brzim virovitim odstrujali
i ponestali u kamenooke sedrene dubine
iznemogli u zelenosjene jezerske tišine
pustivši jeku u čarobnousne unske visine
gdje Mjeseca punog uljanicu smo taknuli