Smrt Letačeve Kćeri
(Ova je pjesma nastala nehotice kao i tolike čudesne nehotičnosti
krhke ljudske potrebe da se iza nejasna sna pronađe jasnija riječ.
Trebala je biti samo kratak komentar na blogu, jednako tako
kao i što je moj život trebao biti samo kratak drhtaj u beskraju.
Osoba kojoj je napisana i osobe kojima je pročitana i sve osobe
u mirisnim mantijama veličanstvene samoće, u njoj će se
preplesti na tren.)
Sve su Slike fascinantne kada se pokrene naš unutrašnji korak
naša nevidljiva kretnja i naša prva lakoća prostiranja
naš danak prostranstvu i naš začetak nevoljkosti
u poimanju zbilje, u lijeganju pod klasje talasanja
Za nas su nečije ruke mrvile u prah visovite trave
i činile ljekovite pogačice s naputkom
da ih držimo na suhom i hladnom mjestu duše
jer bi se mogle pokvariti i postati opojnosti mlitave
Za nas su nečiji prsti doticali glazbala i predosjećali
najfiniju nijansu sklada i plamsaj harmonije
ali nisu imali istrajnosti slijediti simfonije
nisu imali hrabrosti taknuti ranjivu koru emocije
Za nas su pisali ode i postidjeli se molitve pjevne
na glatkom podu hrama gdje se staričin šapat čuje
bolje od plaha koraka, bolje od mračne nade
gdje se miris udvara tamjanu, a tamjan mirisu vlage
Za nas su rekli da bi mogli radosno umrijeti
da bi bili spremni, da bi se mogli pripraviti
da bi to svakako učinili bez zdvajanja
ali da nekako ne mogu to u ovo prebrzo sada
i da se ne ljutimo i rastužimo i oprostimo
jer ih je takla opravica Vile Oklijevanja
Za nas su nicali grimizni Cvjetovi Smrti
i predivna se poljana ljuljala u peludnoj jezi ljepote
Sve se to činilo i raščinjalo za nas kao prvogrijesi
našom se srećom svijet pravdao pred prazninama
našim se otkucajem u tmini tjerala Avet Ništavila
pod naš je jastuk legla iglica s otrovnim vrškom
i nježno se zabola u perje žrtvenog labuda
u bijelo tkanje prve Letačeve Kćeri
u prahomisao topline