Hodnik Njene Umjetnosti
Pognut hod.
Ne znam u kom sam ga od ratova zadobio.
U kojoj od zasjeda.
Koračam hodnikom sa zubljama Vaše Umjetnosti.
Mirišu uljanice i svila sa zidova.
Mirišu još sjene Vašeg tijela koje je prošlo ovuda.
Trenutak.
Noćas Vam se nije dalo slikati.
Ni pisma otpisivati.
Krajobraze tamne kroz odškrinutu
zavjesu motriti.
Legli ste naga u postelju, posve čudna oblika
kao u vrtnji, plesu ili plovidbi.
Raskrili ste zvjezdano meso i mjesečevu put
u želju da se poluhladan zrak
na Vama tišine nasiti.
Mogu Vas vidjeti, ali samo koračam dalje
dugim hodnikom Vaše Umjetnosti.
Puštam Vas da umirete jednom od svojih smrti,
da lelujate jednom od svojih besramnosti,
da nagim bedrima raskrivate hramove
što ih podigoše vjernici iskrene naivnosti.
Na jednom mjestu klonula su svjetla
i ja im zastajem daha podati.
Od mog daha, nešto u uljima zaiskri.
Znam. To je od šutnje i susprezanja moći.
Negdje unutra, Vaše se disanje s vjetrom
udružilo u neku fugu u d-molu.
Osjeti se pojačavanje.
U hodniku Vaše Umjetnosti
nešto u zraku taknu mi ovratnik
i ja pobrzah da me u onoj mirisnoj
polutami ne obuzme posve
taj snažni opojni nalet
praženstvene siline.
Nikad mu ne znam umaći.
Pognut hod.
U meni stanuju grčevi.
Struje i riječni brzaci.
Sjajna svila i slaba svjetla
neće mi noćas pomoći.
Moćan je Hodnik Vaše Umjetnosti.