Naše peto županijsko finale, iza velike smjene generacije.
Prvi put pođoh na njega bez onih kovitlaca treme, strepnje
i prevelike želje. Povedoh i dvije male četvrtašice. To treneri
nazivlju skupljanjem iskustva za neke buduće bitke.
Ovo nije njihovo vrijeme jer neke su protivnice naspram njih
tako velike. Ivana i Martina, te mala Ivana i Matea, pobijedile
su glatko sve protivnice. Petu godinu za redom naša ekipa
slavi. A bilo je tako bajkovito, u malom ŠRC-u s imenom
ptice, nasred bilogorske šume. Na tren se zastidjeh svog
manjka treme i strepnje. Svoje skromnosti i želje da
se neprimjetno iskradem iz svijeta natjecanja i putovanja.
Svoje namjere da se sakrijem u svijet poezije, a svoj
trenerski san prepustim nekom željnom slave.
Uskomešalo se tog vjetrovitog dana u meni sve.
Svi su već bili otišli, a naš je školski kombi kasnio.
Ostadosmo sami na igrališnom proplanku nasred šume.
Ali trenutak osta zabilježen. Trenutak lica. Trenutak
misli i srca. Trenutak istine da su vrijedne sve te male
borbe, traganja i pobjede. Trenutak ponosa, da će vjetrovi
i lišće ionako prekriti sve silne nebitnosti naše ljudske priče.
Dan poslije. Novo jutro izazova. Dječaci pođoše po svoju mjeru
športske istine. Od stare pobjedničke generacije, ovdje je jedino
Josip, kao hrast među mladim bagrenjem. Matija, Vedran, Ivan i Marjan
tek su potencijal koji obećava. Odigrali su 32 partije. 31 pobjeda, 1 poraz.
Sudbina je htjela da upravo najstariji psihološki poklekne.
7 pobjeda 4:0 i jedna s 3:1, samo su dio petogodišnje zastrašujuće
statistike. 104 partije, 101 pobjeda 2 poraza i jedan remi.
Netko bi rekao da tražimo savršenstvo. Ali nije.
Naša tajna je predanost. Ponedjeljci, utorci i petci
nanizani u preko tisuću dana treniranja i bezbrojne milje
putovanja. Dva srebrna državna pehara i stotinu manjih,
nešto članaka u novinama i tapšanja na lokalnim domjencima
su svi znaci naše slave. Surov je športski svijet.
Ne da ti stati i uživati u plodovima male sreće.
U četvrtak i petak idemo na Poludržavno natjecanje.
Od 12 jakih ekipa dalje idu samo dvije. Surovo, da
ne može biti surovije. Vrh je pretijesan da primi sve
koji su ga zaslužili upornošću i znojem.
Mene nema na pobjedničkim fotografijama,
a tamo gdje sam zabilježen stojim blijed i posve
skrušen, jer to nisu moje bitke. Ja želim umaći zamci
oholosti, pa puštam druge preda se, znajući da je
ono što istinski vrijedi stanuje u grudima mojih
malih prvaka. Ja sam samo njihov Skelar do zvijezda.
Kad se oni vinu gore, ja ću natrag po druge i tako
dok ne posustanem. To je moj izbor i moj način
da ispunim pukotine svoje ljudske samoće.
Netko od njih će jednom tu misao zvjezdane skele
prenijeti dalje, daleko, daleko naprijed, kad ja ne budem
ni sjećanje. Ostat će fotografije i na njima jedan
tih i nevidljiv osmijeh s neuslikane strane.
putovanja.
Post je objavljen 23.01.2007. u 11:15 sati.