Iza pustinje sna vjetar je poravnavao lelujavi trag
i svaki put se vraćao jer mu se činilo da kao u inat
nedostaje nešto iz paučinaste košarice vremena
jer svu noć su duhovi tame kotrljali sjenu prstena
i tažili se bjelasastom tekućinom iz vatrinog vimena
i prisjećali se iza putobijesa svog najprvijeg imena
i prstima nešto kleto bajkovito zakapali pod prag
Iza pučine sna vjetar je lomio pustu vjeru brodova
i jedrima tkanim u pramaljeća brisao lica djevica
razlijevajući plava crnila u lijevke hudih kamenova
udijevajući crna plavila ko daleke niti u ušice obzora
bacajući slike sa zidova u ponore djevojačkih soba
probavajući pričesne opravice đavlovih miljenica
i kao majka koja zna što traži prekapao po dnevnicima
Iza pukotine sna vjetar se igrao riječima i zavjetima
pa se obećavao krošnjama smreka u neizvedivim naletima
pa se udvarao jablanima što strpljivo poje u redovima
pa se zavraćao staricama i obmanjivao ih savjetima
pa onda slomljenim posustalim pjesnicima skrivao lijeka
i stražarima što s jednom puškom čuvaju pola beskraja
donosio strahove svježe iz nemirnih zelenkastih dubina
da se na kraju sam u sebe zagledao u zjeni gorskog jezera
Iza pustoši sna vjetar je pisao pisma lišćem i grančicama
ali nitko među sanjačima nije znao čitati vitice drhtaja
nitko među onima što su uzalud u nemirima tražili sna
nitko među zvijerima krvožednim u zasjedi kraj pojila
nitko među progonjenima što strepe do strašnoga svanuća
nitko među mrtvima raspršenim u podzemne rudnike zla
nitko kleto, neiskazivo, sudbinski doista doista naš
zar nitko nije dospio u prvim pomislima predosjetiti Ljubav
Post je objavljen 23.01.2007. u 11:15 sati.