Triptih iz Začarane Doline
Ružan san ili Biblija za Ukletoga
kotrljam naranče u neobičnu snu
mirisne kore s ruke Vincentove
jer prevrnuo se kamion zavojitom cestom
koja neće vidjeti ni Ande ni Tibet
i slomio se kist na platnu od veprovine
ne usuđujem se povlačiti hrđavo sidro
rukom nesigurnom
po mekom dnu
da ne probudim Kćerku Hobotnice
i Boga Mora u zagrljaju Besmrtnice
susrećem staricu na lošem glasu
koju ne valja susretati
(ovdje kažu da je to rđav znak
prekriže se krišom i brzo odu u kraj)
Štefanija R. za koju kažu
da čitav Očenaš može promrmljati
naopako i svetogrdno
sotonski i gomoljasto moćno
nečastivo i svenagrdno
ledomisleno i bezbožno
nečisto i sjenomolećivo
sa sablasnog kraja sela glogovog
na krajeve svijeta u štapu kvrgavom
staklima blistavih nebeskih posuda
žilice osjetne prerezuje i noktima
đavlovoj miljenici podrezuje
bradu i papke od priraslina
i smješka se kao da je luda
i učas se stvori ovdje a niotkuda
kao da je posvuda i odasvuda
u dosluhu s šaptajima i glasovima
zastaje kraj ograde gospodina župnika
da baci kletvu na prelijepu srebrnu vektru
dok nogu ne podigne demonski mješanac
na zlatna slova slagareva sloga
u sitnopisu Biblije za Ukletoga
koliko je na svijetu loših znamenja
koliko krivom rukom odignutih kamenja
noćas je stao ručni sat
jer nožni ne nosim iz predrasuda
i poče plakati mljekarov sinak Mjesečar
jer netko je ukrao kutiju s prvim pismima
s plavetnim natpisom Alpina
dotim je prestala pisati olovka
a računalo je usporilo do brzine ježa
prestavljenog dugim žutim svjetlima
pregorjela je kuhinjska sijalica
i zadnja se lomna u kutijici šibica
s crvenkastom krhotinom sumpora
pred blijedom svijećom tako zanećkala
da je i vjetru i propuhu volju pokvarila
veliki pas nije disao jer mu se periferni
živčani sklad uneskladio sa strahovima
mjesec goru nije ni poticao ni doticao
stopalo nije krvlju ni pisalo ni odisalo
jer trnje nije nimalo ni boljelo ni opsjelo
jer oštro tkanje nije ni ogoljelo ni obuzelo
u tkivu nije ni prispjelo ni dospjelo
do peteljki osjeta i vitičastih lijeha
iz kojih putuje drhtaj pucketanja mijena
u suha korita iza presahlih zvijezda
i onda sunovrat prenagla buđenja
i putem jer ta mi putanja čudnovata
i nije nego prebrzi neugodan pad
vrtoglavom prečicom ponestajanja
pokušavam u letu prepoznati glazbu
jer ljepše se praviti da je padanje let
s ljetne terase u zemaljskom odmaralištu
svinjskog arheološkog instituta u šumarku
s animalnim mirisima i septičkim primislima
s vjerskom predanošću i priglupom odanošću
(treba li reći kako uzalud)
* * *
Razgovor s Vilom
«Izvjesno je da će Vaša slika biti oštrija...»
Vaš mi se šapat pričinja i sjena priviđa
pokraj zaraslih stuba doma mlinareva
dok konji pasu mlaki vrisak mladih trava
Vi se dosađujete na srebrnastom izvoru
i ispijate bistru vodu pogađalicu sjaja
s mog dlana što krotko i vidno podrhtava
dok razgovaram s jekama i puštam ih da
još odjekuju, kao sječiva Vaše rječitosti
i prediva Vaše preženstvene snovitosti
razgovaram s Vama griješnim lakoćama
i vidim da to mogu u čulnim svemoćima
jedino bez razuma, bez uma, bez predrasuda
bez kovčega konkluzija i spoznajnih revizija
zborim a kao da u krajnostima treperim i gorim
kao da izgaram goriva tminska prvomišljena
da me vrate zbiljska višnjim svjetovima
jer znadem onim krajičkom uma: Vi ste iluzija
opsjena skupinice mrtvih mornara učinjena
da hridi još jednom razbiju lađu s bijelim platnima
da tek ste magla koja će začarati Svjetioničara
* * *
Šapat u podne pred nebeskom zjenom otvorenog groba
S najvećim ponosom i s plamsajem dobre tuge u grudima
pred srpanjskim vjetrom i mladom sjenom Sunčevom
kad je svjetlost najviša i najsjajnija, a tama najdalja
pred znanima i neznanima, pred Bogom i pred ljudima
opraštamo se ovdje od Marijana Špiranca, Čovjeka i Prijatelja
Oca, Djeda i Muža, onoga koji otkrio je tajnu plemenitosti
i protkao ju riječju i djelom svih svojih godina
znajući da o Ljubavi ne vrijedi zboriti
nego je iznova i iznova davati i davati bez oklijevanja.
Bio je glas iza glasa jedne veličanstvene volje za životom.
Mir iza mira jedne skromnosti koja je sjala istinskom krasotom.
Bol iza bola jedne čestitosti koja se uzvisila čistoćom.
Blagost iza blagosti koja je bližnje činila bližima,
a daleke braćom u krilu preširoka svijeta.
Mudrost iza mudrosti koja je bila jednostavnost riječima
i toplota srcima i hrid nedaćama i pouzdanje uzdrhtalima.
Glazba iza glazbe u vodenici koju pokreće iskrena duša.
Život iza života koji je spomenik dobrote i pravednosti.
Povjerenje u Ljubav i pouzdanje Svjetla.
Rođen u doba kad su se lomili lemeši stoljeća
na plećima, dlanovima i čelu malog čovjeka.
Odrastao uz svjetlo petrolejke i toplu sjenu majčina lica
i glasa očeva.
Vjerovao u znanje, u snagu pera, u misao dobra
u bijela jedra čovječnosti.
Podigao je dvorac pripadanja i zidine vjernosti ženi što ga je silno voljela,
podigao kćeri vrijedne i plemenite.
Rastvorio širom srce za svakoga i strpljivost za najmanjega.
Ovdje danas u dan vjetra, dan ponosa i slane boli na licima
mi ispraćamo Čovjeka kome se vrijedi pokloniti
i taknuti tlo čelom i dlanovima, zatvorenih vjeđa.
Mi podižemo ruke u molitvi i duše u gordosti
za veličinu ljudsku i krhku sjenu božansku
za životni put u koji stane bol triju puteva
za plahu plemenitost sa blaženih usjeva
za djetinjstvo jablana u Začaranoj Dolini Bilogorskog Brestovca
za marnu mladost vježbenika i vrijedno pero službenika
kad su samo malobrojni umjeli pisati u slovima zakona
kad su samo najbolji sinovi svog naroda snivali slobodu
kad su pravdu krojili brkati žandari i sluge tuđeg poretka
za zrelost žita u zaljuljanim plodinama i silama života
za starost umnika i skromnost erudita u osvit sumraka
za vječnost putnika i mjeru beskraja u zalazu daljina
koji je vjerovao u Boga a nije se vjerio s lažnim mantijama
koji se molio kako se mole najveći a trpio nijemo kako trpe najjači
koji je davao kad se najviše davati trebalo
a uzimao najzadnji kad su se svi nauzimali i nasitili uzimanja
Marijan Špiranec znao je zagrijati dušu čovjeka glasom i mislima,
umio se nasmijati nečime iz djetinjstva u očima što ne umire nikada.
Umio se radovati glazbom i glazbovati radom u pjesmi proticanja.
Bio je strog prema sebi a blag prema drugima,
krut prema svakoj sebičnosti a mek prema toploj iskrenosti
Za njega je život bio harmonija i melodija između truda i odricanja,
odgovornost protkana lakoćom mašte i strpljenja kakvog nigdje nema
profinjenost učinjena da bude za ovoga vijeka i za sve vjekove.
Neki će se među nama vratiti ovamo kad svi odu i kad utihnu zvona.
Neki će među nama na puteve poći s kojih se nikada neće osvrtati.
Neki će od nas ponijeti cvijet, suzu i molitvu ondje gdje su visine
za Velikog, Velikog Čovjeka za Najvećeg među Skromnima
Neka odavde pođe duša Marijana Špiranca u svete nebeske visove
čista od svjetlosti i blaga od pravednosti i neka zasjaju njome lica Anđela.