Glazba na granici čujnosti. Premalo svjetala. Tišina leluja poput dima između zastora i nevidljivog prostora. Misao na granici nemišljenja. Prekooceansko sidro tijela lagano siječe površinu. Um se udvara zbilji. Otkucava sat. Dodir hrđe i srebra.
Sekunde pod prstima. Zid. Oni što posjekoše modre bršljane nisu ni zagledali njegovu čvrstinu. Noć ugođena i skladna preskočit će građevinu.
Postaja 216 tek je otpočela. Uskraćeni su mi znakovi i glasovi po kojima bih se mogao ravnati. Ne bih li se ipak trebao vratiti? Nipošto. Mislim da je prekasno za to.
Izgovaram Prošlost kao polaganu molitvu. Dotičem je usnama koje tvore simbole šapta. Blag rođendan. Vožnja. Mjesto otvoreno svima. Mjesto skinuto s neba i udjenuto zadnjoj raskrsnici prije niskih šuma. (Netko neće doći).
Šetnja. Ritmika koraka na blagoj nizbrdici. Duša hita k šumama na obzoru.
U zraku nova toplina. Studeni duše gotovo da i nema. Blijedi svitak među oblacima kao ložnica srna korača naporedo sa mnom.
Post je objavljen 23.01.2007. u 11:15 sati.