Bijeli.šum

29.12.2019., nedjelja

Pišem jer...

...mi je trebao ispušni ventil i onda mi se svidjelo pa sam se zainatila sama sebi i odlučila ne odustati.

Bijeli šum je zvuk koji neutralizira ostale pozadinske zvukove; ove priče su rezultat mog mentalnog raskrčivanja i opuštanja, njihovo nastajanje postalo je moj bijeli šum kojim neutraliziram kaos u sebi.

Priče nisu uređene, nisu ulaštene, na njima treba puno raditi i imaju puno nedostataka, ali zato ću pisati i dalje. Da pronađem svoj stil i naučim što valja i što ne.

Svi komentari i kritike su dobrodošli.

- 18:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Francuska

Toliko smo se prežderali francuske da sad ležimo izvaljeni na krevetu jedan pokraj drugoga kao dvije nasukane kornjače.

- Ovo je strašno.
- Mhm.
- Ne mogu se ni pomaknuti. Jedva dišem.
- I ja. Ne želim više nikad čuti za francusku. Ni za što francusko.
- Hm… Baš ništa?
- Ništa!
- A francuski poljubac? - naceri se kraj mene. - Dam ti dva odmah sad.
- Dva?
- Mhm. Jedan ovdje… - podigne se i poljubi me sočno, jezik mu je topao i klizav.
- Drugi ovdje… - kaže i zavuče mi ruku u gaćice. - Skinuo bih te i cijelu premazao francuskom i jeo zrno po zrno graška s tebe.

Počnem se smijati tako jako da zarokćem.
- A tako si dobro krenuo sa spikom… - i onda naglo zašutim kad počne pomicati prste.

Ubrzo prestane i izvuče ruku.
- Neeee… - zacendram.
- Nastavim kasnije, časna riječ.
- I bolje ti je!
- Jedina, malena, volim te, sakam te… Jedina, želim da fukam te do zorata… - počne pjevušiti, a ja se počnem opet smijati.
- Kretenu.
- ...samo me... sad ubila… ova francuska… - nastavi s melodijom.

Toliko se smijem da me već boli čeljust, lice mi je crveno i zgužvano, a iz očiju mi počinju curiti suze. Trebalo mi je to nakon ovog kaotičnog dana. Cijeli raspad sistema.

Sve je počelo pitanjem znam li da ljudi čitaju moje priče i što će, pobogu, misliti. Pa jebemumater, koja je svrha priča nego da se čitaju? Jel moj problem ako su neki od njih glupi ko kurac i ne razlikuju stvarnost od mašte? I nije baš da pišem toliko dobro. Odande je sve samo eskaliralo i počele su se izvlačiti neke stare gluposti, samo su se keljile jedna na drugu, gluposti koje su trebale biti već odavno zaboravljene. Bila sam bijesna kao Hulk što će biti nula prema onome što ću vjerojatno napraviti kad si jednom zaista dam oduška, ali zasad vježbam samokontrolu. Ako ne brojimo to da smo se tako svađali da je u jednom trenutku posuđe počelo letjeti po kuhinji. Mislim da nikad neću zaboraviti prizor špageta koje se cijede sa zida u crvenim mrljama umaka. Mljac. Sagnula sam se u zadnji čas da izbjegnem tu zdjelu. Morat ću opet krečiti stan jer se rajčica ne da samo tako oribati pa će me velika masna fleka još neko vrijeme podsjećati na ovaj zabavni dan.

Stjerala sam sve iz stana nakon toga i koliko toliko pospremila nered. Zavjese ću sutra baciti u pranje, ali trenutno izgledaju prelijepo, s krvavim crvenim paradajzastim ukrasima, baš se taj umak raspršio posvuda.

Jedino me tješilo što Krešo stiže podvečer. Otvorila sam mu vrata s ogromnim nožem u rukama. Podigao je svoje u samoobrani i oprezno me pozdravio. Pogledala sam ga zbunjena time što izvodi, sjetila se što držim i nasmijala prvi put danas.
- Radim francusku.

Pogledao mi je preko ramena u hrpe pedantno nasjeckanog povrća i velike zdjele na stolu.
- Bilo je tako zabavno, ha?
- Nemaš pojma.

Uzeo mi je nož iz ruke, odložio ga sa strane pa zavukao ruku u kosu i onda čvrsto ugrizao za donju usnicu.
- Jesi im rekla?
- Što?
- Pa za nas.
- Ne još. Vidiš da i kad pišem o tebi, ne pišem detalje, možeš biti bilo tko.

Na to se nasmijao.
- To je ok, imamo vremena. Ajmo sad dovršiti tu francusku.

I eto nas, nekoliko sati kasnije, pričamo gluposti i cerimo se, nije dan posve propao. Francuska je ispala odlična. Smijemo se dok mu pričam kako je jedna leteća čaša za milimetar promašila prozor i kako su me svi gledali kao neko čudovište kad sam se počela derati na njih, nisu navikli na tu moju stranu. Sad sam se već ispuhala pa mi je sve komično. Sutra ću se ispričati susjedima, sretna sam što nitko nije zvao policiju, samo bi mi to još trebalo.

Kad se konačno prestanem luđački smijati, okrenem glavu prema Kreši koji se smješka kraj mene.
- Malena… - zapjevuši dok mu prsti opet postaju nestašni. - Jel nam ostalo francuske još?

Sutra ću oprati i plahte, valjda će se majoneza isprati s njih.

- 17:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Televisa presenta

Volim svoje rutine. Zbog njih lakše funkcioniram, no svakih toliko osjetim potrebu iskoračiti malo iz njih. Nisam pustolovna pa su to neki bedasti koraci, ali potrebni su mi s vremena na vrijeme. Tako sam se našla s ovom ekipom noćas vani. Nisu moje uobičajeno društvo, zapravo ih najčešće izbjegavam, ali danas sam se osjećala posebno zlobno i pomalo mazohistički. Načula sam da se okupljaju i sama sam im se utrpala bez pitanja.

Obišli smo već nekoliko mjesta, uvijek nekome nešto ne paše ili negdje ima nešto bolje pa forsira da krenemo dalje. Ne znam tko je predložio ovo mjesto, ali sviđa mi se. Svi smo za šankom jer je ostatak birca pun. Svjetla su prigušena, bend tutnji zbog čega razgovaramo derući se jedni drugima u uši, prazne čaše pomiješane su na šanku s polupraznim bocama, svi imamo cigarete među prstima i cugu u rukama. Dobrano smo već pijani, pričamo o glupostima i što dalje to nesuvislije, sve smo slobodniji u ponašanju, prsti su posvuda, teme su sve vulgarnije, a smijeh sve glasniji.

Moram na wc i kormilarim kroz rulju tražeći gdje je, prvi sam put ovdje. Pronađem ga, popiškim se, jedva sam dočekala nakon toliko pive, operem ruke, popravim kosu, pošpricam se dezodoranom, obrišem razmrljanu olovku za oči i nanesem novi sloj ruža. Zagledam se pijano u sebe u ogledalu, u svoje oči koje ne znaju ništa sakriti, misliš da si bolja od njih, pitam svoj odraz.

- Nisi. Još si gora - kažem si iskreno i nasmijem se na to. Dam si ponosno mentalni high five, izađem i prokormilarim natrag.

Stanem kraj njih i počnem ih sve promatrati. Dovela sam do savršenstva umijeće stapanja s okolinom pa me nitko ne doživljava i otvoreno ih gledam bez da me itko pita što je, uopće ne moram biti suptilna. Ova se ševi s mojim bivšim, ali nisu baš toliko diskretni pa misle da ne znam. Zanima me zna li njezin muž ili mu je jednostavno svejedno. Ovaj do nje vara svoju ženu već godinama. Ovaj treći bi vjerojatno varao svoju ženu, ali ga je previše strah. Četvrti mi je inače bio skroz ok, ali u zadnje vrijeme se isto baš nekako povampirio. Dvije žene koje stoje do njega flertaju sa svima, no te tukice samo privlače pažnju i zapravo su mi prilično simpatične.

Zvučim sama sebi kao neka konzervativna baba, ali uvijek me zanimalo kako koordiniraju sve to. Ženu, muža, obaveze, posao, djecu, ljubavnike, ljubavnice, pa dan ima samo dvadeset i četiri sata. Zadivljujuće. Ja ponekad jedva stignem odspavati nekoliko sati, biti na poslu i popiti kavu, a kamoli da u to uklopim takve izvanškolske aktivnosti kao oni.

Isuse, dosta mi je za večeras, ne da mi se više. Nisam neka moralna vertikala, daleko od toga, i to što ne shvaćam poriv da si kompliciraju živote zbog krize srednjih godina ne znači da ću se petljati u njihove odnose. Mislim da ni ne shvaćaju koliko mi se više živo jebe za sve njih, samo sam znatiželjna, zato sam se i pojavila ovdje večeras. Još sam gora, kao što sam priznala malo prije, jer namjerno sam došla jedino zato da vidim kakav je novi nastavak jeftine meksičke sapunice u koju su se pretvorili. No sad već počinjem osjećati tu dvoličnost, i njihovu i svoju, kako puzi po meni kao ljigava paučina i moram doma.

- Ok, ekipa, idem ja - kažem im, ali svi su toliko zadubljeni u svoje razgovore da nitko ne skuži kad dovršim svoje pivo i ostavim praznu bocu na šanku, čak ni kad se proguram između dvoje od njih da ugasim cigaretu u pepeljari.

Krenem prema izlazu, osvrnem se ipak još jednom, jedino on podigne pogled prema meni. Pogledam prema njegovoj preljubnici pa natrag prema njemu, oblikujem usnama fuj, stvarno sam mislila da je pametniji i da ima bolji ukus, pa bio je sa mnom, namignem mu zločesto i odem.

- 17:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nasilje (ni)je rješenje

Isuse, kako mi tutnji u glavi. Polako otvorim oči, pokušam se pomaknuti i odmah mi se toliko počne vrtjeti da imam osjećaj da lebdim na krevetu. Ne mogu se nikako uzemljiti, zatvorim oči, ali i dalje sam u središtu vertiga. Jebemu, što mi je to trebalo?

Kad već mislim da ću se ispovraćati, sve polako popusti. Želudac mi je u grlu, kapci mi stružu po suhim rožnicama. Podignem ruku da protrljam oči i kad mi se šaka nađe u vidnom polju, uočim koliko je razbijena i krvava. Koji?! Kurac?! Podignem i drugu, isto. Natečeni zglavci na prstima, puni crvenih modrica, na dlanovima krvave ogrebotine što izgleda kao da sam stiskala šake toliko da sam samu sebe ozlijedila noktima. Što se dogodilo sinoć?!

Polako se pridignem, sjednem na rub kreveta i zaljuljam se još prilično pijana. Čini se da sam se sjetila izuti prije nego sam se strovalila u krevet, ali na meni je još odjeća od sinoć. Ustanem polako, odbauljam do kupaonice i čim dođem do školjke izbacim cijeli, zeleni, sluzavi, odvratni sadržaj želuca u nju. Prestara sam za ovo.

Sad je sredina prijepodneva, ne sjećam se kad sam se vratila i mislim da nisam spavala više od nekoliko sati. Uvučem se pod tuš i pustim najtopliju vodu koju mogu podnijeti i od koje mi se koža odmah zajapuri. Pregledam se cijela, ali nigdje drugdje nisam ozlijeđena osim tih razbijenih šaka i oči mi se napune suzama čim ih dotakne vruća voda.

Zažmirim dok utrljavam šampon u prljavu kosu. Što se, zaboga, dogodilo sinoć? Vrtim po glavi jučerašnji dan. Ustala sam, otišla na posao, popila hrpu kave kroz dan. Našla se popodne s Krešom za jedan odličan seks nabrzaka što me totalno opustilo nakon svih slomova živaca na poslu. Otišla doma. Našla se s društvom navečer vani. Počeli smo lagano s cugom, ali u jednom trenutku kao da smo se počeli natjecati tko će se brže i jače naliti i iako mi trenutačno nedostaje ostatak večeri, sjećam se da čak nisam ni prednjačila u tom natjecanju. Sjećam se i trash partija na kojem smo završili. Hrpetine boca na stolu. Toliko dima u zraku da se jedva disalo. Plesanja uz odličnu najgoru muziku.

Sjetim se da se i Krešo pojavio u jednom trenutku, uštipnuo me poskrivećki za dupe i namignuo i onda se osvrnuo da provjeri je li nas netko primjetio. Još nitko ne zna za nas, ali srećom svi su bili toliko pijani da nas nisu doživljavali. Odvukao me do mračnog kuta kraj wc-a gdje smo se pohvatali u tami. Prije nego je otišao dogovorili smo se da mu javim kad krenem kući pa se nađemo putem. Ostala sam još malo iza njega da se saberem i ustabilim koljena klecava od njegovih ruku posvuda.

Ok, ali što se dogodilo s mojim rukama, s kim sam se tukla?! Koga sam tukla?!

Nakon tuša osjećam se bolje i kuham kavu. Kad sam se vratila natrag među ekipu nastavila sam piti i plesati s njima. I otišla s njima odande. Mislim. Ne, jesam, sjećam se, Ivana i ja smo se pridržavale dok smo išle preko pješačkog, a neki kreten nam je trubio da požurimo pa smo mu obje pokazale srednji prst. Razišle smo se kod semafora, još sam imala podosta do doma, tada sam i Kreši poslala poruku da se vidimo ipak sutra.

I dalje mi nije jasno što se dogodilo od tog semafora do mene doma.

Hodala sam praznom ulicom kad sam začula neki zvuk, tihe korake, i osvrnula se. Bila je iza mene, kravetina odvratna, koji kurac želi sada usred noći?! Onako pijana i umorna od svega, stala sam, okrenula se prema njoj i upitala je upravo to, posve pristojno.

- Koji kurac hoćeš? Daj odjebi više od mene, molim te.

Trgnula se zabezeknuto, ne znam što je očekivala.
- Gle, nisam planirala da...
- Ne seri. Predstavljaš se svima kao neka uzorna obiteljska žena, a radiš takva jadna sranja.
- Nije bilo tako… - započela je opet.
- Još. Jednom. Odjebi! - procijedila sam kroz stisnute zube dok se bijes počeo koprcati u meni.

Valjda je bila shvatila poruku jer se okrenula i otišla pokunjeno. Nije mi jasno zašto mi je podvalila one papire na poslu zbog kojih sam skoro dobila otkaz i zbog kojih je propao važan projekt. Umjesto otkaza su me degradirali i smanjili plaću, a ne mogu dokazati da nisam ja bila kriva.

Sjednem na kauč i srknem vruću kavu. Što se dogodilo nakon toga? Imala sam još barem desetak minuta hoda do doma. Kako sam razbila ruke? Konačno se sjetim provjeriti mobitel i vidim Krešinu poruku: “Dobro si je sredila, ali preživjet će.”

Jebote, koga?!

Uto mi netko pozvoni na vratima.
- Policija!

Sranje, mislim da sam krenula za njom.

- 17:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Popis

Stojim pred ulazom u crkvu. Najgori sam vjernik ikad, onaj dvolični, jer ne vjerujem u Boga, vjerujem u to da će me baciti u zemlju gdje ću nahraniti crve i gdje će iz mene izrasti cvijeće koje će onda popasti ovce, ali uvijek u prikrajku negdje vreba pomisao što ću ako ga ipak ima, pa ponekad, za svaki slučaj, prevrtim u glavi na brzinu listu svojih grijeha, pogrešaka i postupaka, i prošapćem: sorry.

Napravim to i sad. Počnem prebrojavati u sebi, poredak nevažan. Pobrojim ove recentne; nemam sad dovoljno volje baš za cijeli podugački popis. Dakle. Ubila sam čovjeka, razmišljala o tome da ubijem i sebe, otrovala kolege, pokušala biti promiskuitetna (pffft, ispalo je da mi je lakše ubiti nekoga), demolirala stan (vlastiti!), zapetljala se s kamatarima, lagala, pila i drogirala se, svađala, poljubila drugu ženu (samo jednom!). Ups. Sorry.

Ako ćemo iskreno, taj sorry ionako je posve besmislen i licemjeran jer uopće mi nije žao ni zbog jedne stavke s tog popisa, guštala sam u sve i jednoj stvari. Ali… za svaki slučaj, ako bog postoji, bilo koji, i ako me neki od njih dočeka jednom… Ono… Sorry.

Nisam sad odjednom pronašla vjeru pa da zato idem u crkvu. Volim crkve kao građevine. Prohladne, visokih oslikanih stropova, mračne i prošarane trakama šarene svjetlosti koja prodire kroz oslikane prozore. Volim sav taj kič, titrajuće svijeće, neprimjetne grobnice, skrivene zagonetke i iznenađenja kao što su lubanje uglavinjane u zidove ili zabavni natpisi. Naježim se uvijek od toga kako zvuk odzvanja u njima. Jedino što ne volim u crkvama je onaj vječno zaostali miris pogrebnih ljiljana. Od njega se ježim na loš način.

Već jako dugo nisam posjetila neku crkvu, ali već dugo mi ni popis nije bio ovako šarolik i zabavan. Na ovu sam nabasala slučajno, u tuđem sam gradu i teško se snalazim, stalno se gubim u ulicama, svako malo završim na neočekivanom mjestu, čak i uz pametne telefone i gps. Pa kad sam se našla pred ulaznim vratima crkve, rekoh, ajde, da vidim što je ova sakrila. Vrata su joj masivna i tamna s metalnim pantovima i velikom kvakom. Toranj visok i ušiljen, krov zelen, veliki okrugli satovi s rimskim brojkama na svakoj strani tornja pokazuju svaki različito vrijeme. Zidovi su hrapavi, prozori visoki, ali neoslikani. Djeluje dosadnjikavo.

Prije nego uhvatim za kvaku, promislim još jednom. Zbilja ne vjerujem zaista u boga. Ili Boga, svejedno. Ipak me danas strah ući, ali pritisnem kvaku, napola očekujući da će me opeći, no ne dogodi se ništa i odgurnem teška vrata. Unutra je hladno i zagušljivo, osjećam plijesan u zraku. Još sam uvijek neuvjerena da neću božjom odmazdom zadobiti neku opeklinu pa preskočim umočiti prste u svetu vodu i uđem dublje unutra. Pričekam da se oglasi netko, ali čini se da je sve prazno.

Klupe su jako stare i oguljene, a tkanina na njima pohabana. Kao da je, osim plijesni, posvuda prst sive, fine, prašine. Osvrnem se oko sebe, ne vidim nikoga, pa na naslonu jedne klupe u prašini ispišem “Gretchen was here” ko neki tinejdžer. Nasmijem se sama sebi i krenem u obilazak. Nazrem tračak ljiljana i okrene mi se želudac, odvratno. Ne nalazim ništa zanimljivo. Ova crkva nije čak ni kičasta, iznutra je dosadna kao i izvana. Uzdahnem razočarano. Ispod nogu osjećam hladan kameni pod, pređem rukom po zidu od čega mi prsti ostanu bijeli, a žbuka se otrusi po podu. Nadam se da ne uništavam neko kulturno dobro makar čisto sumnjam. Oltar koji vidim odavde je isto jednostavan, ali ipak s nekoliko pozlaćenih detalja i debeljuškastih anđela. Aaaaa, tu su i ljiljani, polutruli stoje u vazi.

Gdje su grobnice? Gdje su lubanje? Gdje su sakrivene zagonetke? Dvije ispovijedaonice sa strane zjape prazne, zavirim u njih, isto su prašne, pa kad je netko zadnji put bio ovdje?

Odjednom iza oltara proviri neka ćelava glava, žmirne, i preda mnom je stari svećenik, zgužvan i smeđ poput nekog hodajućeg čvarka. Vrlo koncentrirano me promatra, od vrha glave do stopala, gleda mi tetovaže, gola koljena i kratke rukave, i kao da može u meni vidjeti cijeli moj prije pobrojani popis. Nema zafrkancije s nadnaravnim silama i njihovim predstavnicima.

- Van!
- Molim?
- Vaaaaan! - zadere se.

Toliko me prepadne da automatski krenem prema izlazu, škripi mi pod nogama kao da hodam po nekom pijesku, čak gurnem ruku u svetu vodu prije nego izletim kroz vrata koja su ostala pritvorena i sudarim se s nekim muškarcem. Pogledam ga, začas se oporavim od nenadanog bliskog susreta i maloprijašnjeg tjeranja iz crkve, ma baš je zgodan, djeluje totalno simpa i ne ljuti se što sam ga umalo srušila. Ispričam mu se zbog toga objašnjavajući usput kako me prepao svećenik-čvarak. Pogleda me zbunjeno, totalno je sladak; hello, nova potencijalna stavka na mom popisu.

Idemo poraditi malo na mom promiskuitetu.
Not sorry.

- 17:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Škare

Igra se sa mnom kao lutkom na koncima,
ali ne zna da u džepu imam pripremljene škare.
Naoštrene i velike, uglačane do visokog sjaja.

Kad Mjesec bude ogroman i pun,
kad se konci nerazmrsivo zapletu
i iz tog nereda izvučem svoju posljednju
naivnu ideju o osobi koja ne postoji,
kad zamrzim svoju grižnju savjesti
toliko da počnem voljeti samu sebe,
istrgnut ću ruku iz tog kaosa.

Zavući ću je u džep bez imalo oklijevanja i
prerezati čvor koji mi bruji iznad glave;
pronaći se u prelijepom bijelom šumu.

- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Čekam te!

Majić je moj osobni mali duh. Moja mala personalizirana podsvijest. Valjda ovakve vještice kao što sam ja moraju imati jednog. On je jedini duh kojeg sam srela, a kojeg se ne bojim. Radije bih da me otmu vanzemaljci nego da više moram vidjeti ijednu drugu prikazu osim njega, no tu ne mogu pomoći.

Ponekad je malo crno mače i uhvatim ga kako me promatra iz hodnika dok kuham ili pospremam, a ponekad odrasla crna mačka koja mi preskoči u kutu vidnog polja; njegove mačje manifestacije su mi i najdraže što je neobično jer inače sam totalno dog person. No, najčešće je samo tamna sjenka, različitih oblika i veličina, različite gustoće. Vrlo je brz i uvijek mi se šulja iza leđa ili šmugne negdje bočno, mislim da ga nikad nisam uhvatila ravno ispred sebe. Jako je drag i totalno tih, nikad ga nisam čula da je progovorio osim tada jednom kad je glasno zaiskrio. Bilo je to toliko netipično za njega da sam se i zapitala umišljam li da je to on, ali prepoznajem ja svog Majića. O tome što se dogodilo nakon toga ne želim uopće razmišljati.

Najviše se grozim kad se pokaže u obliku bljeska. I inače mi navješta promjene, ali bljeskovi donose velike preokrete koji mi se nikad ne svide iako se obično pokaže da su vrlo dobri. Svaki im put prethode mnoge suze tako da me njegovi zasljepljujući šamari uvijek prvo prestrave. Jednom smo se u takvom bljesku doslovno sudarili na uglu stubišta, skoro sam pala od siline jer sam zbog njega promašila stepenicu; dodajmo tome i ono iskričavo šištanje jednom, nisam se mogla pomaknuti od panike.

Ne sjećam se ni kad sam ga prvi put primjetila, samo sam odjednom shvatila da me prati tamna sjenka. Kad sam ga postala svjesna, prvo sam pomislila da imam neizlječivi tumor na mozgu zbog kojeg haluciniram, moj vlastiti spiritualni glasnik definitivno nije bio jedna od mogućnosti. Neko vrijeme mislila sam i da sam u nekom Šestom čulu što i nije bila baš mnogo bolja opcija od tumora. Znala bih se ponekad okrenuti oko sebe kad bi protrčao kraj mene da provjerim vidi li ga još netko; bilo je jako dekoncentrirajuće pratiti krajičkom oka crno mače koje skakuće uokolo dok pričam s ljudima ili sam na poslu no s vremenom sam se navikla da ga vidim samo ja. Bilo mi je čudno što ga se ne bojim, a duhovi su pri vrhu mojih fobija, pa sam zaključila da mora da je neki dobar demon u pitanju.

Zanima me vidi li ga i moj pas, ali ako da, očito se odlično slažu jer nikad ne stvaraju probleme. Nadam se da se igraju zajedno dok sam ja na poslu. Ili možda i on ima svog duha, malenog zeca kojeg ja ne vidim. Ili malenog daždevnjaka kojeg nosi na leđima svuda sa sobom.

Shvatila sam i da mi Majić često pokazuje smjer promjena u prostornom smislu. Projurio bi kroz prozorsko staklo pa bih brzo bacila pogled van da vidim što ili tko me čeka. Trčao bi i prema određenom kvartu grada toliko puta da sam morala kupiti stan baš tamo i čini se da mu se sviđa ovdje; što se mene tiče, odlično je odabrao. Moram priznati da malo ponekad promaši što se ljudi tiče, ali i mi i duhovi učimo dok smo živi (ili nismo živi, ali postojimo), i tu se popravio. Tako da mu, u principu, posve vjerujem.

Zato sam se zabrinula kad se neko vrijeme nije pojavljivao. Znao je imati pauze u svojim manifestiranjima, ali nikad tako duge. Toliko sam se navikla na njega da je pomisao da me promjene i ljudi zaskoče bez ikakvih prethodnih upozorenja jednostavno bila zastrašujuća, a nije baš da sam mogla ikome pričati o tome da me moj duh napustio. Dovoljno sam ljudima čudna i bez svojih paranormalnih prijatelja.

Sjedila bih na kauču u tišini i pokušala ga prizvati mislima. Pa bih ga pokušala prizvati na glas; ponavljala bih tiho, zatvorenih očiju: Majić, Majo, Maji, gdje si? Dođi! Nedostaješ mi, Majiću, vrati se… Nije pomoglo. Osvrnula bih se neočekivano pokušavajući ga iznenaditi za slučaj da me samo zafrkava, ali vidjela bih samo obične, prazne sjene. Palo mi je na pamet i da kupim mačju hranu i tako ga pokušam namamiti natrag, čini se da je u duši ipak mačić, ostavila sam otvorenu konzervu na vrhu ormara tako da pas ne može do nje, ali samo je cijeli stan danima vonjao po ribi. A Majić se i dalje nije vraćao.

Postajala sam tjeskobna. Naravno, uvijek sam mogla pronaći novog duha ili čak stvoriti novog imaginarnog prijatelja, ali željela sam svog Majića. Osjećala sam se izgubljeno bez njega. Nisam znala čime sam ga povrijedila, je li mu se dogodilo nešto, možda sam stvarno imala tumor koji se sad povukao pa sa sobom odnio i njega? Možda me naučio sve što je trebao, možda je moj život postao takav kakav treba biti? Ili, najgore od svega, možda sam mu dosadila. Tjeskoba se povremeno pretvarala u paniku koje sam se pokušavala riješiti zaokupljajući se poslovnim obvezama, gubeći se među ljudima, ali stvarno mi je užasno nedostajao.

Znala bi me usred dana zaokupiti misao gdje je nestalo moje crno mače? Je li sve u redu s njim? Je li sve u redu sa mnom? Čovjek bi pomislio da ću odahnuti što ne viđam duha neprestano, a ne da će me zbog toga uhvatiti panika.

I onda sam jedan dan dobila osjećaj da me netko promatra. Osvrtala sam se i tražila, ali nisam ga mogla vidjeti. No, Majić se vraćao, bila sam sigurna! Tog mi se dana nije pokazao, znala sam da se trudi iz petnih žila, slijedio me posvuda, nevidljiv, kao da je udaljen samo dimenziju od mene i ne može odškrinuti tu zavjesu koja nas razdvaja dovoljno da se provuče ovamo. Mislila sam na njega i tiho ga nagovarala da pokuša još jednom, samo još jednom.

To njegovo provlačenje traje već neko vrijeme i uspio je zasad samo napola. Vratio se kao sivi prozirni oblačak, uhvatila sam ga nedavno u odrazu u balkonskim vratima, na sekundu, ali kad sam se okrenula, više ga nije bilo. Kao da ga je dio ostao negdje. Ne može mi ni reći što mu se dogodilo jer ne govori, niti znam je li ga i pas prepoznao u tom obliku.

Još uvijek čekam da ga uhvatim kako skače s rasvjetnih stupova dok sam u šetnji ili se provlači među nogama ljudi prateći me na poslovnim sastancima, prihvatila bih i glasno iskrenje i sulude bljeskove, samo da on bude ok, ali mirnija sam kad znam da se toliko trudi da mi se posve vrati.

Majiću, samo budi uporan, čekam te!

- 17:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dva dana prije punog Mjeseca

Osjećam kako pun Mjesec bleji u mene kroz rastvorene žaluzine. Ustanem iz kreveta, pogledam ga ravno u facu i kažem:
- Morala sam. Nisam zato loša osoba. Nisam!

Zatvorim žaluzine da bude mrkli mrak i odmarširam natrag u krevet. Pokrijem se preko glave jer ga i u tami osjećam kako pilji, čak i kroz zabarikadiran prozor. Uzdahnem duboko. Svrbe me ruke, osjećam još uvijek crvenilo pod noktima, makar sam ih dobro oribala nekoliko puta ovih dana.

Odustanem od pokušaja spavanja i ponovno ustanem. Bosa pređem po hladnim pločicama, odem do dnevne sobe, ali ne želim gledati na policu. Nekako mi je prerano, još nisam posve spremna za taj prizor. Prošla su tek dva dana i cijelo vrijeme uspješno izbjegavam pogledati tamo. Zato sjednem u fotelju, podvijem noge pod sebe, smjestim se poput ptice u gnijezdu, okrenuta leđima prema polici, a licem prema prozoru. Širom je rastvoren i sjedim na mjesečini koja osvjetljava pola prostorije. Žulja me pomisao na to što se nalazi iza mene, škaklja me u nosnicama, ali se ne okrećem. Ne još.

Sve sam bila isplanirala. Detaljno. Trebali su mi sati i sati da pokrijem sve rupe u planu, da predvidim svaku moguću poteškoću i kako je riješiti. Crtala sam grafikone i radila popise, prikupila nekoliko oštrih skalpela, velike najlone, vreće za smeće, široku pik traku, pilu, odjeću, pratila što radi danima prije, proučavala rute. Totalno disciplinirani kontrol frik. Sve, doslovno sve, sam predvidjela, osim toga kako ću se osjećati nakon svega. Tu je bio zajeb. No, što je, tu je. Moram priznati da mi i nije žao, a s vremenom ću se riješiti i tog fantomskog svrbeža pod noktima, to je samo malena grižnja savjesti.

Razmišljala sam i o tome da bih mogla prije možda vježbati na nekoj životinji. Svaka stanica u meni pobunila se protiv toga nakon toliko godina vegetarijanstva, a, uostalom, rastrančirati pile i rastrančirati čovjeka nije baš posve isto, i to ne zbog razlike u veličini. Umjesto toga, čitala sam članke na netu i pregledavala udžbenike iz anatomije. Gledala dokumentarce o serijskim ubojicama.

Povremeno me mučila i sumnja hoću li uopće moći izvesti to što sam naumila. Ne fizički, to je sve stvar dobre pripreme i trenutka iznenađenja, bila sam uvjerena da ga mogu svladati i pokazalo se da sam posve u pravu, nego zbog svih tih emocija od kojih se nikako nisam mogla iščistiti. Nekako sam se mrvicu potajno nadala da će možda u meni prevladati zdrav razum, ali bila sam izgubljen slučaj.

Samo sam željela barem jedan dio njega, da ga imam zauvijek. Mislim, bilo mi je jasno da će prije ili kasnije otkriti gdje je i tko ga je ubio i da to moje “zauvijek” ima rok trajanja, ali previše sam već bila zaglibila u svojoj ideji da ga posjedujem barem na neki način.

Bila sam vrlo uredna i pažljiva i časna riječ da mu nisam naudila više nego što sam morala. Zarezala sam samo tamo gdje sam morala, brzo i oštro, nisam ga željela bespotrebno mučiti, makar moram priznati i da mi se dobrano posrećilo jer teorija i praksa vrlo često znaju biti posve različite stvari. Ipak, sve je potrajalo nekoliko sati. Prije nego sam ga ostavila tamo, a srce mi se rastezalo od tuge što ga ostavljam samog, pobrinula sam se da bude čist i da mu bude udobno, zagrlila sam ga čvrsto, pomilovala po bradi, tko zna koliko će vremena proći prije nego netko nabasa na njega.

Na kraju mi je od svega, zapravo, najteže bilo odabrati što ću zadržati. Definitivno nisam željela ništa od njegovih stvari, to mi ne treba. Razmišljala sam o srcu, ali podijelio ga je već tolikima. Nije stvar u količini ni lakoći kojom ga je pružao već u kvaliteti toga što je radio. Površno.

Nisam mogla odlučiti do zadnjeg, već sam sve pripremila, vrijeme je curilo, kao i krv, i tada sam se sjetila što mi je bilo najdraže kod njega. A onda je dalje sve bilo lako.

Ustala sam iz fotelje i okrenula se prema polici na kojoj se, osvjetljena mjesečinom, nalazila velika staklenka na kojoj sam crvenim markerom ipak nacrtala lijepo srce, a u kojoj sam spremila njegov mozak. Koliko god mračan, napastan i zao bio, nepregledan i kaotičan, uvijek sam najviše voljela njegov um.

- 17:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Vešmašina i umijeće zena

Tražila sam mjesto u stanu gdje je najmirnije, gdje me neće ništa ometati, i završila u kupaonici. Stakla i pločice su još zamagljeni jer sam dugim tušem pokušala sastrugati današnji dan sa sebe što je potrajalo dok god je bilo vruće vode u bojleru. U zraku još titra miris mog maslaca za tijelo i sve je u toj kupaonici nekako zagrijano pa mi je samo u potkošulji i donjem dijelu pidžame, bosoj, posve ugodno.

Na pod postavim suhi ručnik i sjednem na njega. Vešmašina je još relativno nova pa čujem samo tiho zujanje okretanja bubnja, ali ipak stavim slušalice u uši. Na repeatu je samo jedna pjesma, vrti se u beskonačnost, sporo, rastegnuto, umirujuće. Ugasila sam svjetlo, ali displej s vešmašine je dovoljan da razaznam odjeću koja se kotrlja u njoj. Zatvorila sam i vrata tako da sam zakukuljena u toplom kupaoničkom brlogu.

Razmišljam o tome kad je sve s nama pošlo krivo, ali ne mogu odrediti točan trenutak, ni razlog. Nisam praznovjerna, neprestano u sobi ostavljam otvorene kišobrane da se suše i ne pljujem kad mi crna mačka pretrči put ili kad rasipam sol, bez frke ostavljam torbu na podu, i dalje koristim napuknuta ogledala, ali ponekad imam osjećaj kao da netko negdje namjerno bocka neku voodoo lutkicu s mojim likom.

Užasno sam nemirna u zadnje vrijeme, ne mogu se smjestiti udobno na jednom mjestu, koljena mi vječno krckaju, rastresena sam, sve me jednostavno… iritira do bola. I sad još ta božićna veselja koja slijede… Nepoznate prolaznike na ulici koji mi se nepozvani smješkaju najradije bih stjerala u pičku materinu. Kantom vode zalila upaljene adventske svijeće i počupala sve iglice i ukrase na vijencima. Maštam o tome da kliještima skršim svaku pojedinu jebenu božićnu lampicu ovješenu na granama i pročeljima. One šarene titrajuće pogotovo. Ubijaju me u pojam svojim forsiranjem kvazisretne razgaljenosti. Budi sretan. Budi sretan. Budi sretan! Pa daj više budi sretan, gle, blagdani su i mora ti biti toplo oko srca. Pffft… Jednostavno odbijam sve to.

Postajem opet živčana samo od razmišljanja o tome. Usredotočim se na vešmašinu, na glazbu u ušima, na tamu oko sebe, na ritmično koprcanje odjeće u bubnju.

Onda me preplavi tuga.
Nedostaje mi. Tako jako. Tako često.
Ponekad, pak, poželim da ga mogu omotati tim šugavim božićnim lampicama. Budi sretan.

Sjedim ovdje u mraku već barem dva sata i onaj glupavi optimist se polako budi u meni. Bit će sve ok. Bit će… bit će… bit će… mantram gledajući koncentrirano u taj magični stroj ispred sebe. Bit će sve ok.

Kad se vešmašina konačno ubaci u centrifugu zurim u mahnito valjanje odjeće u tihozujećem bubnju posve hipnotizirana, puštam da mi misli rade čudne kolutove naprijed i natrag, u nekom sam posve zen stanju i sve je u svijetu u redu, i u mojoj glavi je sve u redu, uništila sam sve mentalne lampice, nadomak sam rješenja, osjećam kako me lagano škaklja prosvjetljenje o tome kako popraviti stvari i kako mi se na usnama formira smješak, i tada osjetim kako se ručnik na kojem sjedim natapa vodom, dupe mi je posve mokro, zaboravila sam da je glupi sifon začepljen i sad voda koju vešmašina izbacuje probija kroz njegovu rešetku i sve moje ideje o boljem i jednostavnijem sutra rastaču se zajedno s njom po mračnoj kupaonici.

Ustanem frustrirano, mokra pidžama mi se lijepi po nogama, umijeće zena i razrješenja očito će morati pričekati novu turu prljavog veša.

- 17:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Mala noćna muzika

Soba je puna gustog dima od kojeg je čak i pas pomalo dezorijentiran. Poslagani smo po kauču već umorni od nekoliko sati pričanja, tračanja i raspravljanja, a stolić je pun prljavih čaša, limenki i polupraznih zdjela. Iz pepeljare se razlijevaju opušci. Razmrvljeni čips i kokice rasuti su po podu, prazne limenke poslagane su i po prozorskoj dasci. Svjetla su pogašena, osim jedne sobne lampe i sitnih ljubičastih lampica koje su ovješene na zidu.

- Što to svira? - oglasi se Tibor sa suprotnog kraja kauča.
- Julio Iglesias.
- A?
- Odjebi, sviđa mi se!
- Ahahahaha, kad me netko pita što sam radila u petak, reći ću da sam slušala Julija Iglesiasa! Dodat ću da smo bili totalno napušeni da imam opravdanje - nasmije se Melita.
- Što fali Juliju?!
- Apsolutno ništa! - doda Tibor i počne izvoditi zamišljenu koreografiju rukama opisujući figure u zraku dok Julio pjeva o uzaludnoj ljubavi. Za nekoliko trenutaka i Melita i ja podižemo ruke i pridružujemo se tom kvaziplesanju zatvorenih očiju. Možda smo malo pretjerali u količini popušenih jointova.

Iz fantazije Julijevih ljubavnih serenada istrgne me Melitin prigušeni glas, sve je prigušeno u ovo doba noći, čak je i vani takva magla da ako bacim pogled kroz prozor, zgrade izgledaju kao umotane u bijelu šećernu vatu kroz koju prosijava ulična rasvjeta.

- Popušimo još jednu pa idemo?
- Ma budite tu koliko hoćete, može i prespavati ako želite - odgovorim.

Tibor malo razgrne stvari sa stola i počne frkati još jedan joint. Buka padajućih limenki razbudi psa koji podigne glavu, a i mi se počnemo pomalo rasanjivati. Odjednom se zagleda oštro ispred sebe i zareži. Svi se zagledamo u istom smjeru, ali tamo nema ničega. Onda zalaje i krenem je stišavati.

- Astra, prestani! Susjedi će popizditi jer se dereš u tri ujutro!
- Misliš li da psi vide duhove? Ili neku drugu dimenziju koju mi ne vidimo? - upita tiho Melita nakon što povuče dim i proslijedi joint.
- Mislim da vide. E, moja frendica je imala duha u svom stanu!
- Kako znaš?!
- Pa ispričala mi je. Palio im je i gasio svjetla.

Astra na to zareži iz dna grla i svi se opet okrenemo prema njoj.

- Možda je Julio tu s nama - naceri se Tibor iako zna da je Julio još uvijek posve prisutan na ovome svijetu.
- Znate za onu legendu za pse s različitom bojom očiju? - upitam ih.
- Ne.
- Psi koji imaju plavo i smeđe oko, vide dvije dimenzije. Smeđim okom vide ovu zemaljsku, a plavim onu duhovnu.
- Daj prestani s tim duhovima! - zavapi Melita. - Moram još doći doma sama!

Svi se trgnemo kad Astra ustane i opet se zagleda u istu točku, grlo joj posve tiho vibrira, a dlaka na ramenima joj se naelektrizirano našušuri.

- Ja idem doma! - kaže Melita i ustane.
- Ma daj, pa ostanite prespavati, tri ujutro je, kamo ćeš sada?
- Nema šanse!
- Idem i ja - Tibor ustane. - Odbaciš me autom?
- Mhm - promrmlja Melita ovijajući šal oko vrata.

Oboje se krenu spremati skupljajući stvari po stanu, kažem im da ne trebaju pomoći s pospremanjem, već ću to sutra ujutro, dok Astra i dalje koncentrirano gleda prema kutu sobe.

- Daj - kažem Meliti - ona samo vidi svoj odraz u prozoru i ne kuži da je to ona.
- Mhm - promrmlja još jednom neuvjereno.
- Puca te malo panika od trave, nema duhova ovdje. Uostalom, Astra ima oba oka jednake boje!

Još jednom odbiju ponudu da prespavaju i ipak krenu doma, izgrlimo se mamurno prije odlaska, zatvorim tiho vrata za njima i vratim se u dnevnu sobu.

- Jesam ti rekla da ne zajebavaš Astru dok su mi frendovi ovdje!!! - zasikćem.

Kroz zid sobe proviri glava pa torzo i onda ruke podignute u predaji, ostatak tijela se ne vidi, tko zna u kojoj je dimenziji ostalo, i onda nacereno ustima oblikuje:
- Sorry!

- 17:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Riječne igračke

Ne znam gdje sam jer se u tom mraku ne mogu orijentirati, toliko sam duboko da ne razaznajem ništa osim blage naznake svjetla negdje daleko iznad sebe. Sva osjetila su mi se isključila, ne čujem ništa, savršena tišina. Znam da je voda užasno hladna, ali gotovo je uopće ne osjećam. Mutna je i tamnozelena, imam osjećaj da ronim već satima, danima, a da se uopće ne pomičem s mjesta. Samo rukama nečujno režem kroz gotovo želatinoznu tekućinu oko sebe zaleđena u istoj mrtvoj točki.

Nos mi je ispunjen vodom, prodire mi u grlo, stresem glavom pokušavajući se razbuditi, možda samo sanjam, kosa mi zaleluja preko očiju, rukavi su mi se omotali oko podlaktica, negdje sam izgubila cipele, probudi se, probudi se, probudi se…

Jutros dok sam kuhala kavu i spremala se otplatiti ostatak duga kamatarima, nisam znala da će mi ovako završiti dan. Nisam znala ni da neću imati dovoljno jer ovo je trebala biti zadnja rata. Niti da ću trčeći svom snagom bježati od njih i da ću u panici doći na ideju da me u vodi neće naći.

Zažmirim čvrsto, zagrgljam beščujno, odjednom osjetim neki dodir, silovito se trgnem, odbijam još uvijek postati smrznuto truplo, i nazrem u mračnoj vodi nečiju ruku. Otvorim usta u bezglasnom vrisku kad vidim golo tijelo kako se uvija beživotno blizu mene poput ljudske morske trave. Tko zna koliko je već ovdje dolje.

Potražim očima ono svjetlo iznad sebe, otisnem se nogama prema njemu, uopće mu se ne približavajući. Lice mi okrzne nečija duga kosa, ne znam kako još išta mogu osjećati u toj gustoj ledenoj vodi. Neka dugokosa žena, savršeno očuvana, treperi uz mene. Vječnost kasnije gotovo se sudarim s još jednom ženom za koju pomislim da je možda lutka, ali se izvija u vodenim strujanjima poput jegulje.

Okružena sam hladnoćom konzerviranim truplima koja su se pretvorila u gipke, gumene igračke kojima se riječni tokovi igraju kao vidre svojim kamenčićima kotrljajući ih posvuda. Smeđokosi muškarac otvorenih očiju, tinejdžerka ljubičastih pramenova, isto bosa, još jedna žena, opet muškarac, ima ih na desetke. Jezivi su i predivni istovremeno.

Nikako ne mogu doseći to svjetlo koje ganjam, ispunjena sam staklastom vodom, ruke posve odbijaju suradnju, ne osjećam ni ostatak sebe više, ne treba mi zrak, nadam se da će se netko pobrinuti za mog psa i zalijevati moje biljke, ipak, još me jedna pomisao nekako razdraga prije nego se odlučim prepustiti ljudskom jatu oko sebe: kad sam letjela prema vodi, nisam mislila da će me ovako prijateljskom dobrodošlicom dočekati svi oni koji su s mosta skočili prije mene.

U tom trenutku, kad sam se već gotovo sretno pomirila s tim da ću se pridružiti jatu riječnih lutaka, netko me izvuče iz vode zgrabivši me za kosu i baci me, kao friško ulovljenu ribu, na dno čamca.

Neee!!! Mislila sam da sam uspjela!

- 17:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sadako želi sladoled

Ne podnosim kad su mi prsti nezaposleni. Šaram po papiru dok razgovaram na mobitel, frčem kosu dok razmišljam, prebirem po zdjeli s kokicama dok čitam knjigu, tupkam prstima po stolu dok pregledavam mailove. S druge strane, mogu satima ležati na kauču i buljiti u strop ne radeći ništa, no to je za neku drugu priču.

Čak i dok hodam, moram nešto raditi rukama. Šake zaguram u džepove tako da se ne vidi kako stalno nešto prebrojavam ili proširujem rupu u podstavi kroz koju mi onda često ispadaju kovanice. No, otkad sam naučila raditi origami ždralove i brodiće, moji su džepovi uvijek puni papirića. Stari računi, omoti od bombona, stare bilješke, srebrnkaste folije, različiti letci, etikete s odjeće, sve što se može ikako oblikovati. Toliko mi je to presavijanje papira ušlo u naviku da je svaki komadić papirnatog otpada potencijalni brod ili ptica i automatski ih, ne razmišljajući, skupljam za kasnije.

Iako prezirem ljeto i znojenje iz dna duše, u napadaju mazohizma, krenem taj dan pješice u grad. Navučem tenisice, nabacim ruksak, stavim slušalice u uši, sunčane na nos i izađem u pakao. Ne mogu više biti zatvorena u stanu, pogledala sam sve filmove, pročitala sve knjige, ekipa je sva na moru negdje, grad je pust, što zbog temperatura, što zbog godišnjih; idem se malo pogubiti sama sa sobom u društvu.

Hodajući uprženim pločnikom, imam osjećaj da će mi se rastopiti potplati jeftinih tenisica. Posegnem u džep. Izvadim prvi papirić, omot od Kiki bombona. Napravim sićušni brodić i ostavim ga usput na nekom zidiću ne želeći ga baciti u smeće. Muzika mi trešti u ušima, a u perivoju sunce treperi kroz lišće, ide mi sve to na onu stvar, ali inatim se sama sebi i odbijam ići doma.

Sljedeći papir je šareni letak o koncertu ovaj vikend. Pročitam ga još jednom, zapamtim kad koncert počinje i onda napravim ždrala. Njega piknem u ukrasnu živicu, ipak je ptičurina u pitanju. Stanem nakratko i napravim ih još nekoliko, toliko sam se ispraksirala da mi je za jednog potrebna možda minuta. Krenem dalje ostavljajući papirnati čopor da ukrašava grm.

Sjetim se one japanske legende o tisuću papirnatih ždralova koji će ti ispuniti želju pa nastavim presavijati papiriće, ostavljajući ih po grmlju, granama, na klupicama, i dalje inatljivo hodajući dalje. Osjećam se ko neka poludjela Sadako koja krstari gradom i sije ptice uokolo.

Naizmjence postavljam uokolo brodiće i ždralove, sve dok ne ispraznim džepove. Puno je to origamija, mislim da sam probauljala svakim djelićem pustih ulica, cijelo vrijeme isključena od svijeta svojim slušalicama i glazbom, sama sa svojim mislima koje sam pustila da dođu i odu, ne koncentrirajući se na njihov smisao. Možda sam malo skrenula od ovih temperatura.

Da napravim tisuću ždralova, što bih uopće poželjela... Sladoled. Toliko mi je odvratno vruće da mi je ruksak stopljen s majicom na leđima, ruke su mi crvene od sunca jer sam, ofkors, zaboravila nanijeti kremu za sunčanje prije nego sam izašla i zajapurena sam ko rajčica. Želim jebeni sladoled. Macho s tri vrste čokolade! Razdragam se od same pomisli na tu divotu, to mi je možda najbolja ideja danas, i krenem prema kiosku ispred kojeg stoji plava škrinja.

Ne znam koliko već dugo sladoled koji odaberem stoji uopće u toj škrinji, valjda neću dobiti salmonelu od njega ili pokvariti želudac, ali u tom mi je trenutku totalno svejedno. Poljubila bih tetu na kiosku od sreće dok držim Macho u ruci. Rasparam omot i čista ljubav i radost mi zasvjetlucaju u očima od pogleda na svu tu čokoladu.

U trenutku kad zubima skršim hrskavi prvi sloj, osjetim kako me netko potapšao po leđima. Osvrnem se, a ispred mene stoji neka bakica ondulirane zelene kose, na kvrgavim stopalima anatomske sandale, obučena je posve u crno, bez ijedne znojne mrlje na sebi, kao da je neka vještica, i u ruci drži nešto.

- Draga, zbilja nije lijepo od tebe što ostavljaš tako smeće posvuda - kaže i pruži mi plastičnu vrećicu. - Pokupila sam ih za tobom.

Vrećica je puna papirnatih brodića i ptičica. Isuse, koliko ta žena već hoda za mnom?!

- U moje vrijeme djeca su bila pristojnija, ne kao vi danas.

Pogleda me još jednom mrko ispod obrva, stvarno je vještica, i odmahujući glavom polako krene dalje ostavivši me s punom vrećicom mojih papirnatih želja u jednoj ruci i sladoledom koji se počinje polako topiti u drugoj.

- 17:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Svi vole slatko

Cesta je grozna. Em nije očišćena kako treba, em cijelo vrijeme sipi onaj suhi prhki snijeg, pa mi auto stalno proklizava. Vraćam se sa šugavog božićnog domjenka, noć je i ništa ne vidim pa vozim jako polako. Izgledam smiješno. Izula sam cipele i navukla bakse na noge, navukla kapu na glavi sve do obrva, zakopčala zimsku jaknu do grla, a ispod imam samo tanke najlonke i jednu od ukupno tri haljine koje posjedujem. Vozim već neko vrijeme, ali čini se da je grijanje zakazalo jer se smrzavam. Glupa krntija od auta.

Spuštam se nizbrdo po uskoj cesti, drveće raste uz sam rub kolnika i ovješene grane pune snijega zaklanjaju nadolazeće zavoje. Napravim početničku pogrešku kad zakočim u krivom trenutku i auto se odjednom vrti, pokušavam izravnati volan, ali ipak napravi okret od 180 stupnjeva. I još se ugasi! Krasno. Okrenem ključ, nešto zakrči u motoru, ali se ne pokrene. Udarim šakom po volanu. Pas mater! U svjetlima vidim dva zeca kako pretrčavaju cestu, što je ovo, jebeni Disneyland?! Probam još jednom. Auto se strese, ali se opet ne upali. Pričekam malo ne želeći zaliti svjećice forsirajući ovu hrpu željeza da se pokrene.

Cijeli dan je od početka krenuo naopako. Probudila sam se s glavoboljom pa sam za doručak ubacila u sebe dvije tablete i zalila ih kavom. Cijelo vrijeme sam razmišljala kako izbjeći taj domjenak, ali nisam smislila neku valjanu izliku tako da sam se pomirila s tim da ću morati biti društvena večeras. Dok sam prala suđe u ruci mi je pukla staklena čaša koja se rasula po sudoperu, ali barem se nisam porezala. Haljina koja je bila prvi izbor za večeras imala je na sebi mrlju za koju sam zaboravila da je tamo, a najlonke koje sam pažljivo navlačila na noge su gotovo odmah dobile crtu. Za cipele sam znala unaprijed da će me nažuljati, ali nisam očekivala da ću se opeći peglom za kosu po uhu dok sam radila frizuru. Šminkati sam se morala isto dva puta jer sam u prvom pokušaju kihnula dok sam nanosila tuš na oči. Da mi se lak za nokte otkrhnuo sam skužila kad sam već izlazila, a kopča na ogrlici mi je izvukla očice na finom šalu koji sam ovila oko vrata tako da je sad i na njemu zjapila rupa. I unatoč svim tim znakovima upozorenja koje mi je Svemir slao, odlučila sam ići na domjenak.

Da stvar bude bolja, s obzirom da smo zakasnili s prijavama za rezervaciju prostora, preostala nam je samo neka rupa od restorana u kojoj smo dodatno morali plaćati svu cugu, a ono što je najavljeno kao živa muzika bila je neka ofucana žena koja je kreštala u mikrofon u pratnji lika na klavijaturama. Ne želim se uopće prisjećati stanja wc-a, a bome ni toga da konobarica koja se našla tamo u istom trenutku kad i ja nije oprala ruke kad je izlazila. Vegetarijanskih opcija nije bilo pa sam cijelu večer kljucala priloge nadajući se da su kroketi prženi u čistom ulju i da kuhana mrkvica nije izvađena iz goveđe juhe koju su posluživali ostalima.

Svi su bili dobrano pijani pa nikoga nije smetalo ni što pola lampi treperi toliko da sam samo čekala da se netko sruši uslijed epileptičnog napadaja, ni to što je, prije nego smo stigli, neka očito klimakterična žena podesila klimu na petnaestak stupnjeva, a nitko nije mogao otkriti gdje se pojačava. Osim nas, tamo je bila i neka ekipa iz jednog knjigovodstvenog servisa, ali oni su bili kao i hrana u restoranu: sivi i mlohavi.

Jedino što je valjalo bio je slatki stol pun raznovrsnih kolača pa su si tu svi dali oduška nakon rijetke juhe, žilavog mesa i raskuhanog povrća. Čak sam i ja probrala nekoliko finih komada. Izbjegavala sam slatko cijeli mjesec pa sam se razveselila kad sam nekoliko dana prije u predloženom meniju koji nam je stigao mejlom vidjela kakva će biti ponuda deserata.

Unatoč zašećerenom kraju večere, imala sam osjećaj da ova noć traje beskonačno. Dok su se svi isplesali na kraju već šerafeći žarulje, dok su poplaćali gomile cuge koju su popili, dok smo se svi razišli, već mi je bilo svega dosta i od pretvaranja da se zabavljam, počela me opet boljeti glava. No, za ostvarenje viših ciljeva… Na kraju krajeva, ništa nije preteško.

Navukla sam kapu još malo jače na čelo i puhnula u hladne prste. Ajmo probati još jednom, možda uspije. Na brzaka tiho zamolim auto da se smiluje, stisnem kvačilo, okrenem ključ, motor zakašlje, dodam malko gasa i, aleluja, proradi! Krenem polako u smjeru iz kojeg sam došla tražeći neko mjesto gdje se mogu okrenuti i onda nastaviti put doma.

U ponedjeljak će svi pričati kako im je bilo super, nedajbože da priznamo da je cijela večer bila totalno sranje. Okrenem auto na nekom ugibalištu pazeći kako i koliko kočim, krenem doma, i dok promatram kako brisači sa stakla odgrću snijeg koji uporno pada i dok ciljam cestu u toj mračnoj bjelini, razmišljam o tome kako svi pričaju da sam posve pukla, što uopće nije istina. Nadam se samo da nitko neće skužiti da sam na slatki stol ja podvalila one kolače s hrpom laksativa.

- 17:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PornHub forever

Ležim na kauču u flekavoj majici i rastegnutoj trenirci, žulja me zgužvana deka ispod mene, ali prelijena sam se pomaknuti. Možda bih mogla biti produktivna, tek je sredina poslijepodneva. Svrnem pogled na prljave prozore, sjetim se hrpe veša u drugoj sobi, padne mi čak na pamet i da operem podove, ali jednostavno mi se ne da. Uzdahnem. Treba mi neki hobi.

Teretana? Zagrcnem se od smijeha, dodam to na mentalni popis novogodišnjih odluka za 2020. koje ću vjerojatno neostvarene prenijeti i u sljedeću godinu. Kad sam već kod vježbanja i tjelesnih aktivnosti, pomislim na PornHub. Fali mi seks, predugo je prošlo od prave stvari, a i taj zadnji put je bilo onako… mlako. Ipak nisam trenutačno baš raspoložena, dok nađem nešto zanimljivo na netu proći će me volja, a najdraže videe sam pogledala toliko puta da ih znam napamet i već su malo dosadni pa odustanem od PornHuba za sada.

Umjesto toga počnem se spremati za van, pustim si muziku i baš si dam truda sa sređivanjem. U napadaju kreativnosti i eksperimentiranja nakovrčam kosu, još je prilično kratka pa kad krenem skakati po sobi pjevajući malko prilagođeni tekst da ja nisam Julija, a on nije Romeo izgledam kao poludjeli maslačak. Crveni ruž i jarko crveni nokti. Crne niske čizme, bez pete, crne uske hlače, crna tunika posuta kristalićima, umjereni dekolte, goli vrat. Najs. - Žena mora biti tigrica! - odzvanja mi u negdje u podsvijesti.

Pogledam se u ogledalu, s jednog boka pa s drugog, složim iz zezancije duck face i namignem sama sebi. Tek se tada sjetim da nemam pojma što se događa u gradu pa odlučim krenuti nasumce u centar. Nemam u planu neko pijančevanje, ali ako mi se posreći večeras, tko zna kad ću se vraćati doma pa zato uzmem i ključeve od auta. Baš sam dobre volje, namignem si još jednom, nacerim se i na izlasku pokupim torbu.

Parkiram dosta daleko od prvog birca u koji sam se zaputila. Pokaže se da sam dobro odabrala odakle krenuti jer odmah tamo naletim na neki rock koncert što mi sasvim odgovara. Glasno je pa zapravo ne moram pričati ni sa kim osim ako baš poželim, glazba je brza i bend odlično svira, gužva je i ljudi su zanimljivi. Na putu do šanka skužim odmah nekoliko zgodnih likova i zapamtim gdje stoje tako da se slučajno mogu osmucati o njih kad ću se probijati prema pozornici.

Konobar mi donese pivo i krenem se laktariti u gomili dok se guram prema bendu. Ovdje je stvarno puno ljudi i niz leđa mi već nakon nekoliko minuta puzi potočić znoja. Glazba je zapravo toliko dobra da na neko vrijeme zaboravim na okolinu i to čime želim završiti ovu večer pa se s bocom u ruci totalno rasplešem; koga briga kako izgledam, meni je super. Ne da mi je super nego mi je toliko super da u svojoj euforiji odjednom slučajno pivom tvrdo udarim nekoga. Okrenem se šokirano dok mi se zapjenjena tekućina slijeva niz šaku i lakat, a dečko do mene drži ruku na čelu, među prstima mu već probija krv.

Ljudi oko nas se odmaknu, a ja se konačno trgnem i priđem mu ispričavajući se dok me tupo gleda. - Oprosti, oprosti, oprosti, nije bilo namjerno, jesi ok?! - vičem pokušavajući nadglasati muziku. Ne odgovara odmah, trepne, spusti ruku, a ja se stresem gledajući veliku posjekotinu iz koje curi krv i oko koje se već stvara modrica. Osvrnem se oko sebe, svi se prave da ne vide što se događa, baš su pizde. Uhvatim ga za podlakticu i krenem vući van odande.

- Ajde, vozim te na hitnu, trebaju ti šavovi! Ne brini, nisam popila ni gutljaj pive još tako da mogu voziti. Jesi tu s nekim, treba nekome javiti da odlaziš? Jel ti se svidio bend barem? Stvarno oprosti, zanijela me muzika, meni je bend bio baš super! Slušaš li ih inače? Jel te jako boli? Ajme, baš izgleda gadno. Jel ti zlo? - brbljam nervozno dok ga i dalje vučem za sobom kroz vrata birca, preko ulice do parkinga i auta.

- Stani! - konačno progovori. - Stani na sekundu! I prestani pričati!

Zaustavim se i zašutim istog trena. Izgleda baš grozno tako raščupane kose, s tom užasnom posjekotinom na čelu, sa sasušenom krvlju po licu. Udahne duboko i kaže:
- Ok, sad me vozi na hitnu.

Vozim još gore nego inače, od čiste panike koju svim silama pokušavam suzbiti, ne želim da mi lik umre u autu, ne znam koliko sam ga jako tresnula. A ako preživi, za što držim fige, što ako me tuži za nanošenje tjelesnih ozljeda?! Kvragu, još nisam ni blizu otplatila kredit. Zaplijenit će mi stan! Auto! Kako ću platiti odštetu?! Koliko košta bubreg na crnom tržištu?!

Na parkingu se uspijem iz petog puta sparkirati bočno dok on strpljivo sjedi uz mene i čeka. Nismo putem progovorili ni riječi. Izađemo iz auta i krenemo zajedno prema ulazu na hitnu gdje nas dočeka neka čangrizava sestra koja samo baci pogled na nas i kaže da sjednemo i čekamo dok nas ne pozove. Očito nije dovoljno hitan slučaj da ga odmah prime iako ne vidim nikoga drugoga u čekaonici.

I tako sjedimo i dalje šutke, malo sam mirnija sada kad smo ovdje. Valjda neće umrijeti baš sad uz svo to medicinsko osoblje. Ubrzo ipak dođe po njega dežurni liječnik i on ode s njim, ni ne osvrnuvši se. Dok ga nema, na wc-u operem razliveno pivo s ruku, obrišem razmazanu šminku ispod očiju, a ruža već odavno nema jer sam grizla usnice pokušavajući ne pričati i koncentrirajući se na vožnju.

Kad se vratim u čekaonicu već je tamo. Na čelu mu je zaljepljena gaza, lice očišćeno i široko se naceri kad me ugleda.
- Što?
- Pitali su me želim li prijaviti obiteljsko nasilje.
- Molim?!
- Ajde, voziš me doma.

Drago mi je da mu se vratio dar govora jer ispadne da živi na posve drugom dijelu grada i mora mi govoriti kamo da skrenem i kuda da idem. Ima dubok i ugodan glas i kad stanem pred njegovom zgradom istovremeno mi je žao što ćemo se razići i lakne mi jer dosta mi je više ove večeri.

- Na kojem si katu?
- Trećem.
- Želiš da te pratim gore?
- Ma ne, ok sam, samo me boli glava, imaš dobar udarac.
- Dvije godine boksa. Daj mi svoj broj tako da sutra mogu provjeriti kako si.
- Jel ovo početak neke ljubavne priče?
- Ne seri, ozbiljna sam!
- Daj mi svoj mobitel da ti upišem broj.

Jedva se dovučem stepenicama do svog stana. Sva sreća da nisam nosila visoke pete, mislim da bih vrištala da se moram penjati do zadnjeg kata u njima. Kad se svalim na kauč odlučim da ću se još neko vrijeme držati PornHuba. Možda još uvijek imaju onu akciju da za svakih sto odgledanih videa posade jedno stablo, volim biti ekološki nastrojena, a nakon noćas, mislim da nijedan seks nije vrijedan ovoliko muke, straha i doslovce krvi te potencijalne tužbe.

Sutra kad se naspavam, napisat ću priču o ovome. Možda ubacim i kakve vanzemaljce u nju, možda odlučim u njoj skočiti s balkona ili pomognem u otmici psa; ionako je noć bila totalno bizarna, a ljudi su prilično lakovjerni.

- 17:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Viroze i ostali paraziti

Pozlije mi u sekundi. U jednom trenu hodam ulicom, u drugom trenu panično tražim neki zaklon. Otrčim do grmlja, sagnem se u naletu mučnine i počnem povraćati. Uspravim se, osvrnem i sretnem zgađene poglede ljudi koji me promatraju s obližnjih terasa kafića. Želudac mi se još jednom prazno bolno zgrči dok tenisicom pokušavam zagrnuti bljuzgu koju sam upravo izbacila iz sebe. Potražim maramice u ruksaku, sva sreća da naiđem usput i na žvakaće, obrišem usta koliko mogu, provjerim kutom oka jel netko blizu mene i još jednom ispljunem slinu. Odvratno.

Tijekom dana ne osjećam se puno bolje. Sjedim na poslu, želudac mi je stalno u grlu, pijuckam čaj, ali mi je i dalje muka. Do navečer popusti pa pojedem čak nekoliko rižinih krekera. Umorna sam za popizditi i zaspim čim se nakon vrućeg tuša složim u krevet. Općenito se osjećam iscrpljeno u zadnje vrijeme, imunitet mi se posve srozao.

Drugo jutro započne slično, ali uspijem svo povraćanje obaviti doma pa odlučim ipak otići na posao. Koža kao da mi ima zelenkasti odsjaj što izgleda fenomenalno u kombinaciji s tamnim podočnjacima, ispucanim kapilarama u očima i kosom s kojom ne mogu ništa osim skupiti je u rep koji se stalno raspada. Izgledam sama sebi kao jebeni vanzemaljac. Ne da mi se ni našminkati danas, ako se osjećam kao klaun, ne trebam i izgledati tako. Sva sreća da je na poslu dosta ležerno jer nemam snage navući na sebe išta kompliciranije od traperica i gornjeg dijela trenirke, i da sam sama u svojoj smjeni pa neću zaraziti nikoga.

Tamo se odvučem do radnog stola razmišljajući kako bi mi bilo pametnije da sam ostala doma. Mrzim biti bolesna. Cendrava sam, zahtjevna sam, umorna sam, neudobno mi je, gora sam od svih bolesnih muškaraca zajedno kad ih uhvati man flu. Padne mi na pamet onaj kreten koji mi se ne javlja već danima, i bolje, tko ga šljivi, samo bih rado da me netko mrvicu tetoši dok sam loše. No, girl power i sve to, odlučim pregrmiti ovaj dan.

Nekoliko puta me u poslu, na koji se ionako jedva koncentriram, prekine potreba za povraćanjem, svaki put mi se prvo usta napune slinom prije toga i automatski krećem prema wc-u. Ponekad čak stignem na vrijeme do njega. Bjutiful.

Uspijem tako preživjeti nekoliko dana, ali stvarno se osjećam sve gore. Čak ni ne pušim zbog iziritiranog želuca. Vučem se ko magla, slinavo i polako. Mislim da je vrijeme i da odem liječniku. Još sam u krevetu, neotuširana i neopranih zuba jer sam se sinoć osjećala toliko loše da sam ušla u stan, izula se i legla u krevet u prljavoj odjeći. Nisam čak ni skinula čarape. Potražim mobitel i javim da ne stižem na posao, već će se nekako snaći.

Ležim nasred kreveta i pokušam se nagovoriti da se pokrenem. Moj liječnik je pet minuta pješice od moje zgrade, moći ću to svladati bez pol frke, samo da ustanem konačno. Začujem zvuk poruke, podignem mobitel i vidim na vrhu ekrana: “Hej!” Ma stvarno, tko ga jebe, sad se sjetio javiti. Maknem notifikaciju o poruci bez da je pročitam, ako će mi se dati, bavit ću se njime kasnije.

I uspijem konačno dopuziti do ruba kreveta, spustim noge na pod, suspregnem navalu mučnine, uspijem se i nabrzaka istuširati i oprati zube, cijelo vrijeme podrigujući, sa suzama u očima. Obučem čistu majicu i tajice, zanemarim gnijezdo od kose i nenašminkano lice, malo se zaljuljam kad krenem stepenicama, ali dođem u komadu do prizemlja i krenem doktoru.
Vani je lijepo i sunčano, pokušam hodati ravno, sreća pa je ulica prazna tako da bauljam polako i ne sudaram se s ljudima. I odjednom… Totalni black out. Samo se isključim.

Kad se uključim natrag, u ruci mi je zabodena velika igla, infuzija polako kaplje, sunce piči kroz prozor, obukli su mi neku izlizanu bolničku pidžamu, ne želim razmišljati tko ju je sve nosio prije mene, osjećam kako me žuljaju flasteri na laktovima i koljenima koje sam razbila nimalo graciozno padajući u nesvijest. Baš sam drama queen.

Dali su mi i nešto za smirenje, rekla bih, pa konačno mogu odmoriti malo. Kraj kreveta stoji neki od dežurnih liječnika, kuta mu je toliko blještavo bijela da skoro bode oči pa se malo teško koncentriram na to što mi priča.

- Bez brige, nije ništa strašno. Samo malo žešća želučana viroza, dehidrirali ste zbog neprestanog povraćanja i zato ste se onesvijestili. Ništa što malo mirovanja i dijetalne prehrane neće izliječiti.

Uh, dobro je. Već dugo nisam imala neku virozu, želučanu ili običnu, zaboravila sam kako je to. Naslonim se na jastuk i bez obzira na laganu mučninu koju još uvijek osjećam, poželim cigaretu. Nisam zapalila već danima.

- I čestitam, trudni ste.

Jebeno.
Sad ću morati odgovoriti na onu poruku.

- 17:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nisam ljuta

Pokušam sa šalicama. Bacim prvu pa drugu pa treću snažno na pod, a krhotine se raspu po cijeloj kuhinji. Probam onda s čašama. Pa s tanjurima. Uzmem veliku staklenu zdjelu objema rukama, podignem je iznad glave i zavitlam u zid. Prsne posvuda, a na zidu ostane udubljenje ispod kojeg se rasprši otkrhnuta žbuka. Razbijeno posuđe mrvi mi se pod potplatima dok hodam.

Odem u dnevnu sobu i rukom srušim knjige s police. I s one police ispod nje. S vrha ormara prevrnem teglu s biljkom zbog čega mi je odmah žao, ali zagazim u rasipanu zemlju i na rasparano lišće na putu do suprotnog kraja prostorije. Skinem okvir sa zida i bacim ga. Naša lica lete zrakom i onda se gužvaju i raspadaju u udarcu u pod. Idem sistematično, već nas je cijela hrpa unakaženih u tom kutu.

Kod prozora uhvatim zavjese i povučem snažno, padaju zajedno s karnišom. Osim zavjese, na sljedećem prozoru su obješeni i kineski zvončići, poskočim da ih dohvatim i uspijem u prvom pokušaju. Otkinem ih pa razderem i tu zavjesu. Sobna lampa se prevrne uz metalni tresak kad je šutnem nogom.

Onog trenutka kad laptop leti s radnog stola prođe mi kroz glavu na stotinku sekunde da ovo nije najbolja ideja, ali odmah je zanemarim. Zagrabim cijelu šaku olovaka iz čaše u kojoj ih držim i počnem njima strugati po zidu. Dohvatim debeli, crni marker i ispišem JEBI SE!!!, ružno i kvrgavo.

U spavaćoj sobi otvorim prozore i kroz njih počnem izbacivati sadržaj ormara. Posteljina, donji veš, odjeća. Sredina jutra je, odlično vrijeme za mentalni slom. Svi su na poslu i nema nikoga, čak ni na ulici kad provirim van da vidim gdje su završile sve stvari koje sam bacila. Moje šarene čarape i potkošulje ukrašavaju pločnik. Neki će se ništa sluteći prolaznik zabaviti kad vidi sve to.

Kabel noćne lampice iščupam iz utičnice, spustim lampicu na pod i onda je zgnječim čizmama.

U kupaonici stanem kraj umivaonika, pogledam se u prljavom ogledalu, puna sam prašine i smeća. Slegnem ramenima i keramičkom posudom za sapun razbijem ogledalo koje se rascvjeta u razgranato sunce čije je središte taman u oku mog odraza.

Još mi je samo preostao hodnik. Pokušam iščupati vješalicu iz zida, ali nisam dovoljno snažna za to pa se zadovoljim prevrnuvši ormarić za cipele.

Vratim se u dnevnu sobu, gledam JEBI SE!!! na zidu.

Rekla mi je psihijatrica da si dopustim osjećati. Evo, dopuštam si. Prepuštam se. Stanem u gard, podignem ruke, lijeva kraj brade, desnu stisnem u šaku, prošapćem jebi se, nisam ja kriva, nađem težište, i svom snagom udarim u zid, savršeni direkt.

Kvragu, za ovo ću morati na hitnu.

- 17:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jače

- Jače! - kažem mu kad zavuče ruku u moju kosu i povuče.
- Jače!
Spusti glavu u pregib mog vrata i onda me ugrize snažno za rame. Uživam u svakom pokretu, u svakom dodiru, u težini na sebi.
- Jače!!!
Osjećam da će mi na bedru ostati modrice koliko me čvrsto uhvatio. Divno je.

Na prozorima su do kraja spuštene rolete, sva svjetla ugašena i u toj tami ne vidim ništa. Cijela zadrhtim od novog ugriza, ovaj put dovoljno snažnog da ne moram moliti za više. Gotovo smo nečujni u pokretima iako smo sami u stanu i samo naše šištavo disanje ispunjava sobu.

Još me drži sav popijeni gin i popušena trava, osjećam se posve lelujavo. Oštro udahnem kad neočekivano dodirne osjetljivo mjesto pa mu uzvratim noktima po nježnoj koži leđa.

U ovom trenutku nikako se ne mogu sjetiti kako izgleda, kao da se od prije nekoliko sati do ovog kreveta ugurala cijela vječnost. Njegova oštra brada zagrebe me po trbuhu, a ruke su mi ispružene iznad glave, protegnem se kao mačka od čistog užitka. Osjećam ga posvuda.

Ne mogu se sjetiti ni kako se zove. Zato mu zapletem prste u kratku kosu, prođem kroz nju pa niz snažan vrat, preko glatkog ramena, čvrstih mišića ruke, i isprepletem ih s njegovima. Podigne se prema meni i zakopa lice kraj mojeg, miriši na začine i sol, usne su mu hrapave prislonjene kraj mog uha.

Kad nam se smiri disanje, puna sutrašnjih modrica i prelijepih otisaka zuba, sklupčam se uz njega iscrtanog mojim noktima, a on povuče tanki pokrivač preko nas, prebaci nam ga preko glave, napravi nam kukuljicu u kojoj se tijesno priljubi uz moja leđa. Toliko je viši od mene da se osjećam sitno kraj njega, čak i sa svim svojim kilama i naslagama viška. Koža mi je još uvijek osjetljiva i zatitram kad mi klizne dlanom preko boka i struka i čvrsto me zagrli.

Nisam sigurna ni da on zna moje ime ili kako izgledam, u ovom mraku možemo biti bilo tko, tkogod poželimo, a to nam je, čini se, divlje potrebno, i njemu i meni. Ne želim progovoriti, bojim se da ću razbiti tu našu anonimnu čaroliju. U svemu ovome nismo razmijenili ni jedan jedini poljubac, samo ljekovite ugrize i ogrebotine.

Počinje mi se spavati, sakrivenoj u njegovim rukama i ušuškanoj u našoj toploj čahuri.
- Nemoj mi reći kako se zoveš - prošapćem pospano, ali on ne odgovori. - I nemoj čekati da se probudim. - Ovaj put osjetim kako je lagano kimnuo iza mene. - Ali nemoj još otići.

***
Vani je toliko hladno da se sve smrznulo, pločnici su očišćeni i suhi, a sunce se odbija od svježeg snijega. Zrak je škriputav i čist dok žurim niz ulicu i probijam se među ljudima. Odjednom u toj gomili uhvatim tračak začina, već sam gotovo zaboravila odakle znam taj miris pa se skoro ni ne okrenem. Zastanem usred koraka kad me prožme sjećanje na poljubac koji je ipak na kraju ukrao onu noć.

Osvrnem se i krenem za njim, pogađajući koji je on od svih koji hodaju ispred mene. Požurim do crne zimske jakne, širokih leđa, dugih ruku čije su šake skrivene u džepovima muškarca koji promatra nešto u izlogu. Podignem ruku (nisam krivo zapamtila koliko je visok!), potapšam ga po ramenu i on se okrene.

Nasmiješim se, pozovem ga prstom kao nekog dvometarskog bradatog mačića da se prigne, vidim kad mu prepoznavanje zaiskri u svijetlim očima, miris začina me poškaklja u nosu, nasmiješim se kad ga poljubim. Smiješim se još uvijek i kad se odmaknem, krenem u smjeru iz kojeg sam došla i kad čujem njegove korake kako me slijede.

- 17:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oguljene jabuke

Gulila sam jabuke polako i pažljivo. Preda mnom je bila puna zdjela crvenih i sjajnih i druga u kojoj je bilo nekoliko već oguljenih.

Maleni oštri nož, glatka kora, slatki sok i mirisno meso jabuka. Polako, polako, polako… Vrlo pažljivo. Bilo je neizrecivo važno da svakoj jabuci ogulim koru u jednoj neprekinutoj traci. Išlo mi je toliko sporo da su oguljene jabuke polako počele oksidirati no nisam posustajala. Strpljivost mi je vrlina. Bit će to najbolja štrudla od jabuka ikad.

Tijesto sam zamijesila i sad je odmaralo u trećoj zdjeli prekrivenoj krpom. Začini i limun stajali su pripremljeni na stolu. Grožđice namočene u rumu isto. Pećnica se zagrijavala već neko vrijeme.

Dovršila sam još jednu jabuku i uzela novu. Kora se kovrčala u dugačkoj traci ispod noža. Sve mora biti savršeno.

Bilo je ljeto, prozori su bili otvoreni, neka glupa mušica zujala mi je kraj uha dok mi se znoj skupljao uz rub kose, a obrazi žarili zajapureno, što zbog vrućine u kuhinji, što zbog koncentriranja. Odložila sam oguljenu jabuku u njezinu zdjelu i ljepljivim prstima kvrcnula prekidač na stolnom ventilatoru. Nalet zraka zalijepio mi je kosu na znojno čelo.

Još dvije pa sam gotova. Uložila sam puno truda u tu štrudlu.

Postavila sam stolnjak na kojem ću razvući tijesto, izgledao je kao iz crtića, karirani crveno-bijeli. Naribala sam jabuke u novu zdjelu, i to radeći vrlo pažljivo, pazeći da ne porežem prste. Dodala šećer, vanilin šećer, cimet, ocijeđene grožđice, sitno naribala i koricu limuna. Nadam se da će mi kasnije netko pomoći oprati suđe jer u sudoperu sam već naslagala cijeli toranj prljavih posuda i pribora.

Istresla sam tijesto na stol, nauljila prste i krenula ga razvlačiti. I to je išlo vrlo polako. Moralo je biti tanko, prozirno, elastično i bez rupa. Povlačila sam rubove tijesta prema rubovima stola, glatko je klizilo. Nadjev sam rasporedila žlicom, pazeći da su grožđice jednoliko raspoređene cijelom dužinom.

Sunce je vani pržilo, pećnica je bila dobrano ugrijana, tanka majica mi se lijepila na leđima unatoč ventilatoru koji je kovitlao zrak toliko da su čestice brašna titrale oko mene. Uhvatila sam krajeve stolnjaka i počela motati štrudlu povlačeći stolnjak polako (sve sam danas radila polako) prema sebi. Podigla sam je i složila u lim, režući je na odgovarajuću duljinu, a onda premazala rastopljenim maslacem. Vrući zrak koji me zapuhnuo kad sam otvorila vrata pećnice skoro mi je opržio trepavice. Kuhinja je već bila posve zahuktana.

Dok se štrudla pekla, gledala sam u hrpu posuđa, rasuto brašno, mrlje ulja, kore jabuka sklupčane na pultu, načeti limun. Sve će to pričekati. Provirila sam kroz vrata pećnice i vidjela da se tijesto hrskavo zarumenilo. Još malo.

Gledala sam u sat na zidu i odbrojila još pet minuta prateći kazaljke. Izvadila sam vrući lim iz pećnice i odjednom je cijeli taj teški, topli zrak u kuhinji bio pun mirisnih kovitlaca cimeta, ruma i jabuka, lijepio mi se po golim rukama i vlažnom vratu. Upijala sam ga poput spužve.

Šećerom u prahu posula sam vrući kolač dok mi se u ustima skupljala slina, sve je mirisalo tako prezasićeno slatko.
Pogledala sam kroz prozor.

Vani se već smračivalo i u onom trenutku kad nije više dan, a još nije posve pala noć, kad je sve nekako prigušeno plavo, kukci su izgubljeno nečujno lepršali u tom plavetnilu, ventilator je zujao iza mene, dugačke trake oguljenih kora posve su se usukale i potamnile, raspršeno brašno počelo se slijegati na podu, hladna kapljica kliznula mi je niz leđa, a ja sam se sjetila da nitko ne dolazi.

Otvorila sam koš i istresla sve mirisne, rumene, sočne kolače u smeće.

- 17:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bezbojnost ogledala

Hodam prema vratima i uhvatim slučajno svoj odraz u ogledalu. Zastanem. Možda mi se učinilo.

Stanem ravno, pogledam samu sebe u zelene, zle oči.

Počnem guliti odjeću sa sebe. Kapa, šal, jakna, čizme, majica, potkošulja, hlače, čarape, gaćice, grudnjak. Možda su je svi ti slojevi prigušili.

Upalim sva svjetla. Stojim nasred hodnika, ispred velikog, strašnog ogledala, svjetlo je jako i posve sam gola. Raščupana kosa, podočnjaci, blijeda koža, srebrnkasta mreža strija, sise, pirsevi, tetovaže, narukvice na zapešćima, naslage masti na trbuhu, bedrima, točkice dlačica na listovima, ružna stopala. Sve… bezbojno. Prozirno.

Približim se još bliže. Proučavam se detaljno.
Odmaknem se korak unatrag.
Možda ipak… Zaškiljim. Ne. Ništa. Ni najmanjeg tračka.
Jedina boja na meni je zelenilo očiju koje hladno bode. Nije ni čudno da sam tako zlobna u zadnje vrijeme.

Gledam se i dalje, pričekam još malo da vidim hoće li se dogoditi nešto. Odbrojim od deset unatrag.
Dva… jedan… Ništa.
Uzdahnem. Kvragu. Kvragu. Kvragu!
Ne shvaćam kad je iscurila sva ta boja iz mene.

Pokušam još jednom. Zažmirim. Ovaj put brojim do deset. Pazim na disanje.
Jedan. Udahnem. Dva. Izdahnem. Tri. Udahnem.

Odjednom mi zazvoni mobitel. Trgnem se, ali nastavim žmiriti i polako disati.
Znam tko je, kasnim već dobrano, brine gdje sam.

Devet. Udahnem. Deset.
Niiiiištaaaa. Prozirno sivilo oko mene. Izgrađena sam od njega. Ponovno zatvorim oči.

Čujem tapkanje kako mi se približava i osjetim hladni, vlažni dodir njuške na golom listu. Pogledam najljepše čokoladno stvorenje na svijetu. Pogladim je po mekim ušima, sagnem se prema njoj i dobijem poljubac preko pola lica zbog čega se nasmiješim.

Uspravim se, a Saška sjedne kraj mene i promatra nas obje u ogledalu nakrivivši glavu.
Pogledam nas i ja i sad se glasno nasmijem. Naravno. Osjećam kako polako sipi natruha boje u mene, lagano, lagano, nježno. Naravno da je Saška pomogla.

Ponovno mi zazvoni mobitel i odjednom me zatekne spoznaja da znam što trebam napraviti.

Krenem navlačiti odjeću na sebe, mučim se s obuvanjem čizama, gotovo u panici, jer posve sam sigurna, ZNAM što mi je potrebno. Poljubim Sašu u čelo, ravno među njezine narančaste oči, dok mobitel uporno zvoni.

- Gdje si? - kažem brzo odgovorivši na poziv.
- Tamo gdje smo se dogovorili. Jel sve...
- Sve je u redu, stižem, čekaj me, stižem!
Zalupim vratima, trčim niz stepenice dok mi se razvezane vezice zapliću u korake, žurim koliko mogu i konačno ga vidim pred sobom.

Zagrli me snažno, a ja mu mogu samo prošaptati hvala ti u vrat dok moje oči počinju polako vraćati svoju svijetlu smeđu boju iako je sivilo još uvijek središnji, hladni dio mene.

No, to je zasad sasvim dovoljno.

- 17:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Najdraže zagubljene stvari

Jer ne znam više kako udahnuti,
a da ne upijem tvoju usamljenost,
(a kad poželim biti sklupčana u tvom toplom dlanu,
udaljenost se slijeva iz njega poput promrzlog lelujanja)
ponekad te poželim pretvoriti u svoju crnooku tugu.

Pa tebe rastopim u razmišljanja,
a sebe u rastrošnost postojanja
(što traje... i traje prije nego shvatim)
dok to ne mogu podnijeti više ni trenutka
i moram te istresti iz svakog svog pokreta.

Ugrizi tišine zapravo me umiruju
i znam da je moja crnooka tuga samo tvoja nježnost
(posve sam neupotrebljiva u izgovaranju ljubavi)
zbog čega je pokupim posve pažljivo
i odmah zagubim među svim svojim najdražim stvarima.

- 16:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Superman i Greta Garbo

Jutarnji rituali.

Pospremiti bicikl, zaključati ulazna, a pootvoriti sva ostala vrata, pustiti svjež zrak među police i već pomalo prašne knjige, upaliti računala, napraviti kavu, posložiti novine, pregledati popis događanja i popis stvari koje trebam napraviti za taj dan, opeći usta na još prevrućoj kavi koju usput prolijem po papirima na stolu, opsovati (u sebi, naravno) redom sve što me ljuti, obrisati stol, presložiti papire i započeti radni dan.

Počinjem ne voljeti ponedjeljke.

Odjednom se počinje tresti kvaka na ionako slabim ulaznim vratima:
- Pa zaključano je, ne radimo još za korisnike, koji ku...?!, - pomislim dok Superman ulijeće kroz sad posve rasklimana vrata i prekida me u pola misli.
- Zašto si otuđila...
- Zato... - sad ja njega prekidam u pola rečenice što ga, zapravo, nimalo ne prekida pa nastavlja dalje.
- ...moju kemijsku olovku koja izgleda kao obična olovka?
- Tehničku olovku.
- Zašto?
- Daj, odi čitaj novine.
- Zašto?
- Jer imam posla. Vjerovao ili ne.
- Zašto?
To mu je, čini se, omiljeno pitanje. Znatiželjni, naporni, uporni Superman.

No, nemam strpljenja danas. Ni za koga pa ni za Supermanove rastresena razmišljanja i ispitivanja.
- E, daj mi reci...?
- Neeee, štogod bilo, molim te, moram se koncentrirati na ovo što radim!
- Ali...
- Supermane - kažem, jer odbijam ga oslovljavati onako kako želi - molim te!

Sjeda bučno za susjedni stol. Namjerno šuškavo okreće stranice novina, namjerno tupka kemijskom po stolu, namjerno premeće stvari, namjerno trese koljenom, namjerno trese duhan uokolo dok nemarno mota cigaretu.

- Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!! - vrištim već. U sebi, naravno, ne naglas. Dođe mi da lupam glavom o zid, samo kad me ne bi bilo strah da će se početi ljuštiti boja s njih. Umjetnik u dekoncentriranju koji je usavršio vještinu suptilnog iritiranja.

Moram ustati i istegnuti leđa, protegnuti noge, već sat vremena gledam u taj tekst i ne postaje ništa smisleniji. Superman se udubio u neki članak i žvače prastare kekse koje je našao na stolu, ali imam osjećaj da me ipak prati krajičkom oka dok prolazim uz njega. Odlazim po novu kavu.

- Piješ previše kave.
- Ti pušiš previše.

Nosim šalicu u dvorište. Zeleni kvadrat ofucane trave okružen s još oronulih, sivih zidova, ali čuju se kukci, čuju se ptice i, ako mi se posreći, nema ljudi. Ne i danas.

- E - čujem iza sebe - sviđa ti se moja majica?

Okrenem očima pa se okrenem prema njemu.
- Sviđa.

Plavo mu zbilja dobro stoji i veliki crveni Supermanov znak na prsima jest fora. Ponekad se zaboravi i zaboravi da je odlučio biti naporan u inat svima pa se iza svega plaho i nakratko pojavi naznaka nečeg simpatičnog. Samo da, eto, nije odlučio da bude Superman protiv svijeta.

- Mogli bismo na izlet - kaže odjednom nasumično.
- ...
- U Koprivnicu!!!
- Tamo smo već bili - isplazim mu jezik.
- Ok, ajmo onda...
- Unutra, ti pročitati novine, ja dovršiti kavu, bez ometanja.

Nakon petnaestak minuta konačno je mir. Superman je otišao, i ostali su se korisnici razišli, jedan od rijetkih trenutaka potpunog zatišja dok vani piči sunce, a meni svira muzika i konačno se mogu koncentrirati na posao.

- Doooobrooooo - kažem sama sebi - idemo dalje...

Ulazna vrata odjednom se ponovno bučno i silovito otvaraju, udarivši i odbivši se od zida, kvaka sad već posve rasklimana, o bravi ni ne želim razmišljati, i već mi je navrh jezika da Supermana stjeram u tri pm, a u ruci mi je nasumce dohvaćen selotejp sa stola kojim ga namjeravam pogoditi, kad shvatim da ne stoji on preda mnom.

- Jel' tu?
Stišam muziku.
- Dobar dan. Izvolite, kako Vam mogu pomoći?
- Jel' tu? - ponovi namršten i prilično bijesan lik.
- Tko?
- Superman.

Aha, sada kužim ovo „namršten i bijesan”. Što li je, pobogu, opet napravio?

- Neeee... Zašto?
- Trebam ga!
- Zašto?
- Ima nešto moje.
- Zašto to mislite?
- Jer ne znam nikoga drugoga tko bi mi ukrao psa!

O, jebemu, da, to nekako liči na njega.

- Ma ne vjerujem da bi to napravio. Kada Vam je nestao pas?
- Prije sat vremena!

Sve je ljući i ljući i nehotično stežem onaj selotejp u šaci.

- Ma nemoguće da je onda to bio on, bio je ovdje maloprije, nema ni deset minuta da je otišao - lažem.
- Ne vjerujem - kaže čovjek sumnjičavo.

Fuck.

- Dobro, zašto bih lagala? Nije mi toliko drag. Nije mi ponekad uopće drag!

Gleda me i dalje sumnjičavo, očiju zacakljenih od ljutnje ispod čupavih obrva, pa nastavi.

- Ako slučajno negdje vidite psa, crna mješanka s jednom bijelom šapom, manjeg rasta, ima jednu godinu, prilično je umiljata, crna ogrlica oko vrata, zove se Greta... Zovite me.

Uzima tehničku olovku (sasvim slučajno onu Supermanovu koju zapravo jesam otuđila jer ostavlja stvari neprestano posvuda) i papir sa šaltera i zapisuje svoj broj.

- A ako vidite negdje Supermana... Recite mu da mu je bolje da nije imao veze s ovim.

Još me jednom namršteno pogleda, okrene se, zalupi vratima na izlasku (o, jadna ta vrata, bit će čudo ako prežive ovaj dan), a ja sjednem, pažljivo odložim selotejp, duboko udahnem i uzmem mobitel. Jednom rukom tražim po imeniku njegov broj, a drugom uzimam šalicu s ostacima kave, obje se tresu. Ipak odložim šalicu, dotaknem tipku za poziv i čekam.

Smiješno je koliko me zapravo ne čudi što odjednom čujem prigušenu zvonjavu mobitela u unutarnjem dvorištu. Prekinem poziv, spustim glavu na stol, ponovno nekoliko puta duboko udahnem, uspravim se, uzmem šalicu i iskapim ostatke hladne kave. Okrenem se prema svom ruksaku i izvadim iz njega pseće keksiće jer jadna Greta mora da je već posve gladna i preplašena. Sasvim sam sigurna da ću ih naći kako sjede u onom kutu dvorišta u kojem je jedinom trenutno malo sjene.

Dok idem prema vratima, uzimam usput i plastični tanjurić u kojem su bili keksi koje je prije nekoliko sati jeo Superman i natačem vode u njega. Otvaram vrata i naravno da ih nalazim tamo gdje sam mislila da budu. Mora da su došli s druge strane kroz terasu kafića s kojim dijelimo prostor.

- Dobro, koji je tebi?! Ne možeš otimati ljudima pse?! Jesi li ti normalan?! Tko je taj lik?! Vratit ćeš Gretu njezinom vlasniku i to odmah!!!

Ljuta sam ko... no, pas, i ne mogu si pomoći i vičem na njega, a on sjedi na travi, pocrnio od sunca, nasmijanih očiju i kreten skriva osmijeh iza brade dok mu Greta sjedi u krilu isplažena ružičasta jezika i istih nasmijanih smeđih očiju kakve su njegove.
Dodajem joj keksić koji začas pohlepno pokrcka zubima pa joj dajem još jedan i onda stavljam tanjurić pred nju. Izvlači se iz Supermanovih ruku i gurne njušku u vodu, a on ostaje sjediti i gleda me odozdo.

- Morao sam je maknuti odande, od onog ludog Kreše.
Nije mu uopće žao.
- Čovjek brine za svog psa, zašto si je ukrao?!
- Jer želim spasiti svijet.
- Svijet se ne spašava otimajući kućne ljubimce ljudima!!!

Na to samo slegne ramenima.

- Nije bio dobar prema njoj. Nije zaslužio takvog psa. Bolje joj je sa mnom... Samo što...
- Kako to misliš, nije bio dobar prema njoj? I samo što?! - Ne, zapravo, čekaj, prije nego odgovoriš na to pitanje, idem zaključati ulazna vrata, gotovo je radno vrijeme.

Makar nema više uopće smisla dirati ta vrata, čini se da ih svi razvaljuju tek tako. Zirnem oprezno na ulicu, ne vidim nikoga, zaključam ih i okrenem se natrag.

Ono dvoje su već unutra, Greta veselo njuška među policama, a Superman sjedi zavaljen u fotelji.

- Ok, da čujem, kako se misliš opravdati? Ukrasti tako čovjeku psa!!!

Dok čekam odgovor, Greta mi prilazi i sjeda uz mene, nesvjesno ispružim ruke i podižem je u krilo. Okreće se i meškolji dok se konačno ne smjesti i spusti mi glavu na koljena. Počnem je češkati iza ušiju sve dok se zadovoljno još jednom ne protegne, uzdahne i polako zažmiri.

Superman se cereka dok promatra sve to, ali onda se uozbilji i krene s pričom.

- Nisam je baš planirao ukrasti ukrasti. Gle, Krešo je moj susjed.
- Krasno. Gdje ti živiš, u nekom getu? Lik izgleda kao serijski ubojica.
- Daj, ne izmišljaj. Ne živim ni u kakvom getu, petnaest minuta odavde, ali nisi u krivu s tim o Kreši.
- Molim?!
- Oke, nije baš serijski ubojica, ali nije ni posve bezazlen. Nitko zapravo nije siguran čime se bavi, samo su svi sigurni da nije nešto legalno u pitanju. Nekako mu se prečesto mijenjaju prijatelji i rođaci. I nije baš dobro zamjeriti mu se. Jednom je frend dobrano nastradao kad nije na vrijeme vratio posuđeni novac.
- O, jebote, koji je tebi?! I ti ideš krasti od takve osobe?!

Sad već psujem naglas i Greta podigne glavu, žmirne pa se vrati se natrag na spavanje. Pomazim joj bijelu šapicu.

- E, i tako sam ja išao odavde doma i vidio Krešu kako navlači Gretu na uzici. Nije htjela ići s njim pa ju je udario nogom, podigao na toj uzici u zrak, davila se dok je vikao na nju i onda ju je samo bacio na pod i krenuo dalje vukući je na lajni. Nisam mogao vjerovati.

Fuck, pomislim.

- Fuck - kažem naglas.

- Kad ju je odvukao tako doma, ostavio ju je u svom dvorištu, privezanu za neki zid, na jarkom suncu, bez vode, bez ičega. I kad je ušao unutra, pričekao sam nekoliko minuta, ušuljao se u dvorište, otkopčao je uzice i odnio. Nisam je mogao ostaviti tamo.
- Fuck - ponovim. - Što ćeš sada? Kamo ćeš s njom? Krešo ti je susjed, ako je odneseš doma, vjerojatno će skužiti da je kod tebe. Iako već ionako pretpostavlja da je.
- Mislio sam da ostanemo ovdje preko noći.
- Mi?
- Greta i ja.
- Ovdje? U knjižnici?
- Pa da. Radno vrijeme je gotovo pa nas ovdje nitko neće tražiti.
- Dooobrooo... A što ćete sutra?
- Sutra idemo.
- Idete? Kamo?
- Nisam siguran još. Samo idemo odavde. Iz ovog grada. I to na dugo.
- Ček, odlaziš iz grada i vodiš Gretu sa sobom? Jutros si htio na izlet, a sad seliš odavde?! Samo tako?
- Ma ionako nisam planirao ostati živjeti ovdje zauvijek. Vrijeme je da odem, zapravo već dugo čekam samo neki razlog. Što se mene tiče, Greta je sasvim dovoljan. Koliko god banalan razlog bila. Moram samo kući po stvari, imam torbu složenu već danima samo nikako da odlučim krenuti, a sutra rano ujutro idemo, prije nego se svi probude. Nisam baš siguran kamo ćemo. Možda je i bolje da ti ne kažem jer Krešo je... Hm, Krešo. Pa je bolje i da ne znaš vjerojatno. Samo nam treba mjesto preko noći za prespavati.
- Fuck.

Fuck, fuck, fuck. Gledam ga, sad je posve ozbiljan, gledam Gretu koja mi spava na koljenima, pogledam kroz prozor na ulicu, počinje se mračiti polagano.

- Ok.
- Ok?
- Ok.

Naceri se i skače na noge pa onda odmah čučne ispred mene, uzme Gretinu glavu u ruke, prodrma je razigrano, ali ona nastavlja spavati.
- Vratim se za sat vremena.

Uzima moje ključeve sa stola, otključava vrata, zaključava ih za sobom, a ja podižem Gretu iz krila u naručje, ustajem, gasim svjetla i premjestim se u fotelju ne vjerujući u što sam se uvalila i što se događa.

Već je mrak kad se Superman vraća, nas se dvije nismo makle iz istog položaja, mislim da sam čak na trenutak zadrijemala. Užasno sam gladna, užasno sam umorna, zijevamo svo troje.

Superman mi dodaje još vruće perece koje je kupio usput.

- Zbilja odlazite?
- Ma da. Što ćemo drugo? Treba spasiti svijet.
- Superman i Greta. O, hoćeš li promijeniti ime? Hoćeš li njoj mijenjati ime?
- Sad pretjeruješ, pa nisam neki kriminalac niti idem u program zaštite svjedoka. Neće mi Krešo ništa. Da baš želim, rekao bih mu da je Greta kod mene, ponudio da je otkupim, čovjek bi pristao jer mu se ne da gnjaviti životinjama i to je to. Samo je ovako zabavnije.

Iiiiii… Evo onog Supermana kojeg poznajem.

- Ček, koliko je od onoga što si mi ispričao zapravo istina?!
- O Kreši?
Cereka se tako da mi dođe da ga zveknem jer ne mogu vjerovati da sam se opet pustila uvući u njegove priče.
- O svemu?
- Ono što je napravio Greti je djelomično istina, nije je udario, ali uvijek viče na nju i navlači je na uzici i zna je za kaznu ostaviti vani na suncu. Ono o mutnim poslovima nije nimalo točno. Lik radi u nekoj poslovnici na šalteru, ali je kreten i loš je prema životinjama. Zbilja ne zaslužuje Gretu i bit će joj bolje sa mnom.

Više uopće ne znam što je od onoga što mi je napričao istina, a što izmišlja, čemu vjerovati; ako je umjetnik u iritiranju, umjetnik je i u tome da uvjeri čovjeka u štogod poželi.

- Ali u pravu si u jednom. Mogao bih joj promijeniti ime, neka bude Garbo. Kao Greta Garbo.

Sav je zadovoljan, a ja sjedim zabezeknuto i ne znam što reći. Već je posve kasno, ne znam uopće što napraviti, što reći, Greta i dalje uporno drijema. Mislila sam da je to zbog ozljede, ali čini se da je samo umorna od današnjih avantura.

Superman ode do vrata, provjeri jesu li zaključana, ugasi zadnje preostalo upaljeno svjetlo, vrati se i zavali u fotelju do mene.

- Što sada, pitam ga.
- Ništa, sada idemo spavati.

***

Jutarnji rituali.

Pospremiti bicikl, zaključati ulazna vrata, otvoriti sva ostala, provjetriti knjižnicu, upaliti računala, napraviti kavu, posložiti novine, provjeriti popis obaveza za taj dan, proliti kavu, presložiti papire, započeti radni dan.

Zbilja ne volim ponedjeljke.

A onda ponekad ponedjeljkom dobijem razglednicu.

Svaki put iz drugog mjesta, s drugog kraja kontinenta.

Ponekad je na njima napisan pozdrav, a ponekad je na njima samo otisak šape.

Još uvijek nisu spasili svijet i dalje putuju, ali moram priznati da mi nedostaju. Superman manje, (Greta) Garbo, naravno, puno više.

Ne znam kada će se vratiti ili planiraju li se uopće vratiti, ali dotad…

Barem su ponedjeljci malo zabavniji.

- 16:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Slova na vrhovima prstiju

Bi li mi spalio prste da ih zavučem u tvoje srce?
Da ih prvo uglavim među tvoja rebra pa zagrebem,
sasvim malo, po toj misli kojom mi se toliko opireš?

A toliko ga želim razvući u svoj oblik da mi uopće nije stalo
ako se posve iskrivi po rubovima. Toliko sam pohlepna.

Makar popucalo po šavovima od svega
što ću pokušati ugurati u njega.
I toliko sam sebična da mi nimalo nije žao
što moja ljubav nije bezuvjetna.

I neće mi biti nimalo žao kad moje srce
ostane posve zgnječeno u njemu,
niti ako ne dopre dalje od tih opirućih trenutaka
(tvojih i mojih)
kada me tvoj pogled pretvori u onaj drhtavi glas
kojim ne mogu izreći koliko te želim.

Toliko sam pohlepna. Toliko sebična.
Toliko da ću tim spaljenim prstima,
uporno i ispočetka, bezbroj puta, ako će biti potrebno,
zakotrljati slova svog imena u samom središtu
svega onoga teškog, ružnog i hrapavog gdje se pokušavaš sakriti,
u samom središtu svega prelijepog i nježnog što si ti.

- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bijeli šum

Voljela bih da znam mrziti kako treba. Kopam i grebem i ne mogu naći tu mržnju u sebi. Osjećam jedino kako mi s dna grla kaplje neka naporna tuga. Lokvica koja će mi se zgrušati na dnu srca usidrena u strahu. Ugrušci koji će se polijepiti iznutra po meni.

Samo se pusti, rekao je.

Suze mi se skupljaju u kutevima očiju, ali to je od razmazane šminke, ne plačem, časna riječ. Iako… Što ako ne znam ni voljeti kako treba? Mislila sam da sam barem u tome dovoljno dobra. No, zato sam u tuzi odlična.

Nemoj razmišljati.

Kako kad sam tako meka, jedva vježbam tough love na sebi, kamoli na drugima. Treba mi zvuk kiše, hitno. Bijeli šum koji će poništiti svaki zagrljaj i svaki poljubac u čelo.

Nemoj analizirati.

Udahnem duboko, dimom zasićeni zrak me bode u plućima. Možda poput insekticida poubija kukce koji mi se šuljaju mislima. Mentalne, masne pijavice koje su posisale osmijehe iz mojih navika.

Nisam nikada vidio zvijezdu padalicu.

Kako se takvim ljudima ispunjavaju želje? Bez zvijezda padalica i četverolisnih djetelina? Svrbe me ožiljci, izgledaju poput opeklina od kisele kiše, kao da sam iznutra stablo, a ne osoba. Omotani su oko mene kao bodljikava žica koja me drži na okupu.

Volim i ja tebe.

E, sad je dosta, kažem naglas, i zakoračim preko ruba balkona.

Laži stvarno ne podnosim.

- 16:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Strah

Isprva se samo meškoljio u dnu trbuha. Povremeno se trznuo, ispružio ručice i noktima lagano zagrebao stijenke svoje čahure pa se onda smirio. Javljao se u isprekidanim intervalima kroz cijelo popodne koje su prosjedili pijući kavu u nekom bircu i svaki put kad bi ga osjetila, duboko bi udahnula. I svaki put je imala osjećaj da je narastao još malo i da mu čahura postaje pretijesna.

S vremenom je jačao i činilo se da ga hrane njihove riječi i buka oko nje. Sad se već protezao koliko god je mogao, čitavom svojom dužinom preko cijelog trbuha sve do dna pluća u koja se ukopao pandžama i zbog čega je već lagano gubila zrak, a oči su joj nemirno lutale preko lica ljudi oko nje.

Kako je rastao tako je polako poprimao oblik. Nije ga mogla vidjeti, ali ga je zato mogla osjetiti i svaka stanica u njezinom tijelu je vrištala dok ju je pretapao u sebe izjedajući je iznutra. Otrčala je u wc i stala pred ogledalo tražeći svoj odraz, a umjesto njega ugledala je samo odraz ljušture koja je, navodno, bila ona, a koju nije osjećala kao svoju, kao sebe, jer bila je samo slika onoga što su drugi vidjeli. A drugi nisu mogli osjetiti ono što je skrivala, kao što ga je osjećala ona, jer svoje je tajne čuvala vrlo dobro.

Nije se mogla pomaknuti i samo je buljila dok joj je lice iz ogledala uzvraćalo pogled umnožen u odrazima kapi koje su joj orosile čelo. Duboko je disala, zatvorila oči, otvorila oči, čvrsto stegla rub umivaonika, počela drhtati, prošao ju je val hladnoće i koža joj se naježila kad je osjetila da ju je ispunio cijelu, od dna stopala do tjemena, do ruba usana tako da je poželjela vrištati.
Samo što nije stao na tome, nije se prestajao širiti, razlijevao se njome i osjećala je kuckanje ispod kože koja je počela bridjeti, a panika joj je stegla grlo i ubrzala treptanje. Ponovno je zatvorila oči misleći da će tako biti sigurnija, ali sjene su varljive stvari i rastapale su joj se u uglovima očiju u vrele suze koje su se slijevale niz obraze i vrat.

Koža joj je postajala pretijesna, činilo joj se da se rasteže do točke pucanja, a on je još uvijek bio tu, u njoj, golem i prevelik, potpuno joj sleđujući misli i tjerajući srce da se mahnito steže. Ogledala se oko sebe zamućenim pogledom tražeći torbicu (koliko je već vremena prošlo od kad je otrčala od stola?). Kliznula je na pod ispod ogledala i ugnijezdila se između dva umivaonika. Počela je prekapati po torbici tražeći onaj komad stakla koji je uvijek nosila sa sobom jer nikad nije znala kad će se taj strah koji je uvijek bio prisutan u dnu trbuha poput malih kuglica nelagode trgnuti i nekontrolirano početi bujati pretvarajući je u utjelovljenje panike i očaja.

Iskopala je staklo s dna torbe porezavši pritom jagodice prstiju (a uvijek je bila tako pažljiva), zavrnula rukave i prislonila ga na to razarajuće titranje ispod kože te povukla crveni rez znajući da ga se može riješiti jedino tako da ga pusti iz sebe i da oteče u zgusnutim potočićima niz njezine podlaktice. Pa još jedan i još jedan i još jedan slažući ih na stare ožiljke jer je strah u njoj bio zbilja velik i jak.

Nikad pritom nije osjetila pravu bol, samo onu pročišćavajuću, čistu i svijetlu koja je stvari vraćala na svoje mjesto, stare riječi natrag njihovim vlasnicima, a nove su se jednostavno odbijale od nje i strah je hlapio dok se krv sušila na koži.

Disanje joj se polako smirilo, ali joj je šumilo u ušima i nije čula kad su se otvorila vrata i kad se pogled zaustavio na njoj. Samo je prišao, sjeo ispred nje ispreplićući noge poput Indijanca i lagano joj pomilovao dlan, a zatim uzeo okrvavljeno staklo i spremio ga u džep jakne.

Nije željela otvoriti oči pa je samo ispružila ispruganu ruku i uhvatila njegovu. I počela vrištati.

- 16:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Mazohizam

Ne znam još gdje je granica tog mog mazohizma, kao da se stalno pomiče. Svaki put kad zaboli, još centimetar dalje i još je centimetar više zadovoljstva u tome. Postajem pomalo ovisna. Nema kod mene neke ravnoteže. Ili ne pušim uopće, ili pušim kutiju dnevno. Ili ne spavam nimalo, ili se jedva budim. Kad već mora boljeti, želim da onda boli kako treba.

Sjedim vani i čekam. Uopće nije ugodno, klupa je vlažna, hladno je i iz krošnje iznad mene još kaplju ostaci kiše, ali ne da mi se pomaknuti. Sve je iscurilo kroz moja stopala u tu mokru zemlju, sva volja za ičim trenutno. Jedva dišem. Ne od tuge nego od sebičnosti.

Dođe i sjedne do mene, kaplje i njemu po ramenima, zurim u mokre točke na sivoj majici jer mu ne mogu pogledati u oči. Šutimo; on jer uvijek čeka, ja jer nikad ne mogu izreći ono što želim. Kao da se riječi noktima zakopaju u mom grlu i ne mogu ih nikako prevaliti preko usana. Toliki mazohist, izgleda, ipak nisam.

Sjednem mu još mrvicu bliže. Oslonim se ramenom na njegovo tako da nam se mokre točke na majicama stope u mokre mrlje. Gurnem tenisicom njegovu. Osjećam kap vode kako mi se provukla kroz kosu i klizi niz vrat zbog čega se stresem.

Uhvati me za ruku i gurne naše spojene dlanove u džep svoje majice. Osjećam glavobolju kako se polako šulja istim onim putem kojim mi je kap kliznula niz vrat. Ustanemo zajedno; ma ni ne trebaju nam riječi. Zakoračimo zajedno i krenemo, prljavim tenisicama po blatnoj livadi, mokrim nogavicama od kišne trave, s još uvijek hladnim prstima u toplome džepu.

Nepovezane misli toliko me grebu po unutrašnjosti lubanje da je istovremeno pulsiranje glavobolje jedino što me sprečava da se posve isključim iz ovog trenutka; zajedno stvaraju neki uznemirujući ritam koji me drži ovdje. Još jedan korak. Još jedna misao. Korak. Misao. Korak. Misao. Puzimo naprijed.

Naglo zastanem u trenutku kad sam je gotovo slučajno uhvatila, pomisao koju je htio sakriti od mene, ruka mi isklizne iz njegove i točno zna da je stvorio novu ogrebotinu u mom umu. Veliku, tešku, duboku, neizlječivu. I prigrlim je takvu svim srcem.

Podignem pogled prema teškim oblacima koji još uvijek vlažno vise na mrkom nebu, nova kap mi ne klizne niz vrat nego se hladna zaplete u moje trepavice. Ako ću moći birati, u sljedećem ću životu biti stablo. Ovo je preteško. On je stara duša, a ja sam emocionalna pijavica. I obrnuto. Apsolutno nikad nisam mislila da ću požaliti što mogu ljudima čitati misli.

On nastavlja dalje, korak, misao, korak, misao, ja stojim tamo nasred te livade, licem podignutim prema nebu, grčevito se držim za taj novi ožiljak; to je mazohizam u svom najčišćem obliku, užitak u svojoj najčišćoj formi, bol u svom najčišćem intenzitetu, a granica je konačno… pukla. Riječi zaista, zaista nisu potrebne, jedna je nasumična misao sasvim dovoljna.

- Volim te.

- 16:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Daj mi da te vidim

Daj mi da te vidim, kaže. Daj da te vidim.

Promatram ga širom otvorenih očiju i vjerojatno preplašena izraza jer mi dotiče obraz. Nježno mi gladi kosu odmičući je od lica i stavljajući mi pramenove iza ušiju.

Prvo mi utisne meki poljubac u kut usana.

Donosi zdjelu s vodom i ručnik. Namače kraj frotirnog ručnika u toplu vodu i pažljivo mi pere lice, počevši od ruba kose, smočivši pritom pramen koji mi se spustio na čelo. Lagano mi trlja očne kapke, pokušava skinuti brižljivo nanesene slojeve sjenila i maskare. Zatim prelazi na obraze. Vrlo pažljivo i nježno. Rumenilo s obraza, puder s nosa i čela, čisti usput mrtve stanice mog lica.

Voda je topla i sapunasta, nježna poput njegova dodira i odjednom imam osjećaj da dišem i sretan je zbog toga (prepoznajem to svjetlucanje zapleteno u trepavice).

Ponovno me ljubi, novu mene, još mokre obraze i potočiće vode koji mi se spuštaju niz vrat. Zaplela sam prste u njegovu kosu.

Vjeruješ mi?
Ne.

Njegova ruka na mom obrazu lagano trzne.

Ljubi mi usne, ovaj put dugim poljupcem i jezikom oblizujući njihove rubove. Gleda me kroz spuštene trepavice, još ne posve zadovoljan.

Ostani ovdje.

A ja zbilja ostajem sjediti iako bih mogla pobjeći.

Odjednom čujem glazbu i ne shvaćam kako je nisam čula dosad. To disanje mrtvih glasova.

Gotovo se trgnem kad ga primjetim ponovno ispred sebe, čini se da sam odlutala na trenutak. Sjeda ispred mene i podiže ruku. Donio je ogledalo.

Vidiš? To si ti. Takva si ti. Savršena.

Moj odraz s rastočenim mrljama šminke razmazanima po cijelom licu.

Počinjem se smiješiti, uzimam ogledalo iz njegovih ruku i odlažem ga, a zatim privlačim k sebi to njegovo predivno lice, njegove prelijepe oči, posve blizu mojih, pa protrljam svoje obraze o njegove, protrljam svoj nos o njegov, udijelim mu jedan pravi, sočni poljubac svojim usnama prekrivenim razmazanim ružem.

Podignem ogledalo i postavim ga pred njega.

Eto. Sad smo isti.

- 16:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>