Voljela bih da znam mrziti kako treba. Kopam i grebem i ne mogu naći tu mržnju u sebi. Osjećam jedino kako mi s dna grla kaplje neka naporna tuga. Lokvica koja će mi se zgrušati na dnu srca usidrena u strahu. Ugrušci koji će se polijepiti iznutra po meni.
Samo se pusti, rekao je.
Suze mi se skupljaju u kutevima očiju, ali to je od razmazane šminke, ne plačem, časna riječ. Iako… Što ako ne znam ni voljeti kako treba? Mislila sam da sam barem u tome dovoljno dobra. No, zato sam u tuzi odlična.
Nemoj razmišljati.
Kako kad sam tako meka, jedva vježbam tough love na sebi, kamoli na drugima. Treba mi zvuk kiše, hitno. Bijeli šum koji će poništiti svaki zagrljaj i svaki poljubac u čelo.
Nemoj analizirati.
Udahnem duboko, dimom zasićeni zrak me bode u plućima. Možda poput insekticida poubija kukce koji mi se šuljaju mislima. Mentalne, masne pijavice koje su posisale osmijehe iz mojih navika.
Nisam nikada vidio zvijezdu padalicu.
Kako se takvim ljudima ispunjavaju želje? Bez zvijezda padalica i četverolisnih djetelina? Svrbe me ožiljci, izgledaju poput opeklina od kisele kiše, kao da sam iznutra stablo, a ne osoba. Omotani su oko mene kao bodljikava žica koja me drži na okupu.
Volim i ja tebe.
E, sad je dosta, kažem naglas, i zakoračim preko ruba balkona.
Laži stvarno ne podnosim.
Post je objavljen 29.12.2019. u 16:16 sati.