Pozlije mi u sekundi. U jednom trenu hodam ulicom, u drugom trenu panično tražim neki zaklon. Otrčim do grmlja, sagnem se u naletu mučnine i počnem povraćati. Uspravim se, osvrnem i sretnem zgađene poglede ljudi koji me promatraju s obližnjih terasa kafića. Želudac mi se još jednom prazno bolno zgrči dok tenisicom pokušavam zagrnuti bljuzgu koju sam upravo izbacila iz sebe. Potražim maramice u ruksaku, sva sreća da naiđem usput i na žvakaće, obrišem usta koliko mogu, provjerim kutom oka jel netko blizu mene i još jednom ispljunem slinu. Odvratno.
Tijekom dana ne osjećam se puno bolje. Sjedim na poslu, želudac mi je stalno u grlu, pijuckam čaj, ali mi je i dalje muka. Do navečer popusti pa pojedem čak nekoliko rižinih krekera. Umorna sam za popizditi i zaspim čim se nakon vrućeg tuša složim u krevet. Općenito se osjećam iscrpljeno u zadnje vrijeme, imunitet mi se posve srozao.
Drugo jutro započne slično, ali uspijem svo povraćanje obaviti doma pa odlučim ipak otići na posao. Koža kao da mi ima zelenkasti odsjaj što izgleda fenomenalno u kombinaciji s tamnim podočnjacima, ispucanim kapilarama u očima i kosom s kojom ne mogu ništa osim skupiti je u rep koji se stalno raspada. Izgledam sama sebi kao jebeni vanzemaljac. Ne da mi se ni našminkati danas, ako se osjećam kao klaun, ne trebam i izgledati tako. Sva sreća da je na poslu dosta ležerno jer nemam snage navući na sebe išta kompliciranije od traperica i gornjeg dijela trenirke, i da sam sama u svojoj smjeni pa neću zaraziti nikoga.
Tamo se odvučem do radnog stola razmišljajući kako bi mi bilo pametnije da sam ostala doma. Mrzim biti bolesna. Cendrava sam, zahtjevna sam, umorna sam, neudobno mi je, gora sam od svih bolesnih muškaraca zajedno kad ih uhvati man flu. Padne mi na pamet onaj kreten koji mi se ne javlja već danima, i bolje, tko ga šljivi, samo bih rado da me netko mrvicu tetoši dok sam loše. No, girl power i sve to, odlučim pregrmiti ovaj dan.
Nekoliko puta me u poslu, na koji se ionako jedva koncentriram, prekine potreba za povraćanjem, svaki put mi se prvo usta napune slinom prije toga i automatski krećem prema wc-u. Ponekad čak stignem na vrijeme do njega. Bjutiful.
Uspijem tako preživjeti nekoliko dana, ali stvarno se osjećam sve gore. Čak ni ne pušim zbog iziritiranog želuca. Vučem se ko magla, slinavo i polako. Mislim da je vrijeme i da odem liječniku. Još sam u krevetu, neotuširana i neopranih zuba jer sam se sinoć osjećala toliko loše da sam ušla u stan, izula se i legla u krevet u prljavoj odjeći. Nisam čak ni skinula čarape. Potražim mobitel i javim da ne stižem na posao, već će se nekako snaći.
Ležim nasred kreveta i pokušam se nagovoriti da se pokrenem. Moj liječnik je pet minuta pješice od moje zgrade, moći ću to svladati bez pol frke, samo da ustanem konačno. Začujem zvuk poruke, podignem mobitel i vidim na vrhu ekrana: “Hej!” Ma stvarno, tko ga jebe, sad se sjetio javiti. Maknem notifikaciju o poruci bez da je pročitam, ako će mi se dati, bavit ću se njime kasnije.
I uspijem konačno dopuziti do ruba kreveta, spustim noge na pod, suspregnem navalu mučnine, uspijem se i nabrzaka istuširati i oprati zube, cijelo vrijeme podrigujući, sa suzama u očima. Obučem čistu majicu i tajice, zanemarim gnijezdo od kose i nenašminkano lice, malo se zaljuljam kad krenem stepenicama, ali dođem u komadu do prizemlja i krenem doktoru.
Vani je lijepo i sunčano, pokušam hodati ravno, sreća pa je ulica prazna tako da bauljam polako i ne sudaram se s ljudima. I odjednom… Totalni black out. Samo se isključim.
Kad se uključim natrag, u ruci mi je zabodena velika igla, infuzija polako kaplje, sunce piči kroz prozor, obukli su mi neku izlizanu bolničku pidžamu, ne želim razmišljati tko ju je sve nosio prije mene, osjećam kako me žuljaju flasteri na laktovima i koljenima koje sam razbila nimalo graciozno padajući u nesvijest. Baš sam drama queen.
Dali su mi i nešto za smirenje, rekla bih, pa konačno mogu odmoriti malo. Kraj kreveta stoji neki od dežurnih liječnika, kuta mu je toliko blještavo bijela da skoro bode oči pa se malo teško koncentriram na to što mi priča.
- Bez brige, nije ništa strašno. Samo malo žešća želučana viroza, dehidrirali ste zbog neprestanog povraćanja i zato ste se onesvijestili. Ništa što malo mirovanja i dijetalne prehrane neće izliječiti.
Uh, dobro je. Već dugo nisam imala neku virozu, želučanu ili običnu, zaboravila sam kako je to. Naslonim se na jastuk i bez obzira na laganu mučninu koju još uvijek osjećam, poželim cigaretu. Nisam zapalila već danima.
- I čestitam, trudni ste.
Jebeno.
Sad ću morati odgovoriti na onu poruku.
|
