| < | veljača, 2020 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | |
|
Želim pasti. Zažmiriti, raširiti ruke i skočiti sa svog oblaka u koji sam utonula do koljena. Želim uhvatiti zagubljena pera koja lepršaju u zraku i doskočiti na vrh usamljenog brda; tamo ću na najvišem stablu saviti gnijezdo, umotati se u pronađeno perje i sanjati... Sanjati o mekom držanju za ruku i iscrtavanju novih linija na dlanovima. |
|
Sutra ćemo moj pas i ja prošetati ujutro i posijati ovo u centru Karlovca negdje. Perivoj, šanac, Radićeva. Nemam pojma. Negdje. Ima jedna pjesma "Želim pasti" ispisana na fotki, ima jedna Ružna Lubanja Na Zvjezdanom Nebu (string art) i ima jedna fotka s jedne šetnje noću na Korani. :) Baš se jako veselim što sudjelujem u F12: Art na Cestu vol.3 i bilo bi mi baš drago da ih netko udomi. |
|
Ponovno nisam provjerila vremensku prognozu prije nego sam izašla i evo me sad, koračam žurno dok mi teško i vlažno nebo visi nad glavom. Stalno sam ili u pretankim jaknama ili pretoplim vestama ili krivim cipelama. I uvijek je svih mojih pet kišobrana uredno poslagano na polici i pokraj nje i uvijek ih zaboravim ponijeti. Čak i onaj najslađi, rasklimani crveni s bijelim točkicama i volančićima. I kud će me baš danas uhvatiti pljusak! Danas kad imam obučenu prvu haljinu u životu koja mi se jako sviđa i koju želim nositi često i koju nisam kupila samo zato jer sam morala pa da je nosim jednom na neku svečanost ili sličnu glupost i onda ostavim da visi u kutu ormara dok ne kupim novu haljinu za novo događanje i objesim je kraj nje i tako unedogled. Ne, danas imam haljinu koju obožavam iako je nosim prvi put. Suknja joj je široka i lepršava i dovoljno duga da mi ne bude neugodno što pokazujem noge, ali dovoljno kratka da mi se vide tetovaže i da se nazire dio one koja mi se proteže iznad koljena na bedru. Gornji dio haljine skriva sve naslage oko struka, čak i kad sjednem. Izrez je taman da pokažem sasvim malo dekoltea, rukavi su kratki, i, što je najvažnije, ima džepove! Najbolja haljina ikad! Kiša se sruči na mene dok prelazim pješački. Moja, danas za promjenu, glatka i sjajna kosa u sekundi ostane visiti u mokrim rezancima, tenisice mi se u trenutku napune vodom, a natopljena haljina počne hladno lijepiti po nogama i zaplitati u korake. Poželim vrištati jer sam bila toliko škrta za taksi i što sam mislila da ću preteći nevrijeme. Kud baš danas! Maleni šljokičasti ruksak klopara mi na leđima dok mi teške kapi bubnjaju po ramenima. Otrem lice rukom i dlan mi ostane sav zamrljan crnim tušem i crvenim ružem, o, ne! Moja besprijekorna šminka!!! Šljapkam žureći, najradije bih odustala od svega, ali ne mogu, obećala sam. Ne mogu ih sve iznevjeriti. Potrčim kao da će to pomoći makar već znam da ću zakasniti no znam i da ne mogu početi bez mene. Kiša toliko pada da gotovo ni ne vidim kuda idem, a auti voze sporo s brisačima na najvećoj brzini. Čekam na semaforu jer čak ni uz ovako rijedak promet ne želim pretrčavati cestu kad jedan od njih prođe sasvim blizu pločnika i zalije me od glave do pete! Sad već plačem jer osim što sam sva mokra, sva sam i blatna! Može li ovo biti gore?! Nazrem kroz pljusak zeleno svjetlo i krenem dalje. Skrenem u jednu ulicu pa u drugu i eto me konačno pred vratima matičnog ureda. Zastanem na ulazu, duboko udahnem i pokušam kretenski popraviti kosu. Što će Krešo misliti kad me vidi ovakvu? Znam da sam i inače totalno kaotična i čudna, ali danas sam nadmašila samu sebe. Skupim hrabrost i otvorim vrata. Uđem unutra, svi su već ovdje i svi se sinkronizirano okrenu prema meni. Vidim razjapljena usta i nevjericu u očima. Krenem između okićenih stolica, nisam nikad zamišljala da ću izgledati kao pobješnjeli rakun u ovakvoj prilici. Krešo stoji naprijed i smijulji se, već je prevladao prvotni šok, matičar se pokušava sabrati, a moja najbolja prijateljica Gordana ne zna uopće kako reagirati. Da smo u crkvi, sablažnjene bake već bi se križale i mrmljale ispod glasa, ovako me samo prijekorno gledaju. Inatljivo podignem bradu dok prolazim uz njih ostavljajući mokre otiske iza sebe. Dođem posve naprijed, prvo do Kreše kojem prošapćem oprosti i koji me poljubi i dalje se zločesto cerekajući. Onda se okrenem prema Gordani koju poželim zagrliti, ali to trenutačno vjerojatno nije najbolja ideja. Prošapćem ispriku i njoj i njezinom Igoru koji samo slegne ramenima i namigne mi. Očito nitko nije očekivao ništa manje od mene, čak ni na ovaj dan. Na to se i Gordana konačno nasmije. - Jel možemo krenuti sada kad si stigla? - Kamo da stanem? - upitam matičara. On me uputi na pravo mjesto, nakašlje se, a ja zirnem oprezno prema Kreši koji pilji ispred sebe trudeći se biti ozbiljan. Nekako mi je toplo oko srca, iako se zapravo već smrzavam, kad počne matičar govoriti. - Dragi uzvanici… Danas u brak stupaju Gordana i Igor… Zato mi je Gordana najbolja prijateljica, netko drugi bi me na mjestu otpustio kao kumu da mu dođem ovakva na vjenčanje. |