- Što mi je ovo trebalo?! - razmišljam dok visim u krošnji stabla poput neke šunke na tavanu. Stojim na nekoj debeloj, ravnoj grani, a rukama se čvrsto držim za onu iznad glave i realno nisam u nekoj opasnosti. Majica mi je podignuta iznad ruba hlača pa osjećam povjetarac po golom trbuhu. Trenutačno održavam ravnotežu bez problema, ali previše me strah pustiti se i pokušati sići dolje. Previše me strah i posegnuti jednom rukom do džepa u kojem mi je mobitel, a čim spustim pogled, zavrti mi se. Da se i usudim, koga bih nazvala? Vatrogasce da mi se smiju? Roditelje kojima treba sat vremena do mene, a i dok im objasnim gdje sam… HGSS da završim na njihovom Fejsu zajedno s ljudima koji odu planinariti u japankama? Frendicu?
Moj blentavi pas sjedi negdje ispod i nacereno bleji u mene očekujući da joj odozgo dobacim neki keksić. Potpuno je i blaženo nesvjesna da se neću tako skoro spustiti, a bome nije ni Lassie da potraži pomoć. Nadam se samo da neće odlutati negdje.
Popela sam se bez frke. Popela sam se iz inata. Ego je gadna stvar, nisam očekivala da će me nečiji tuđi komentar toliko piknuti u bolnu točku za koju nisam ni znala da je imam. Godine su samo broj, to što ću za nekoliko mjeseci biti bliže četrdesetoj nego tridesetoj ne znači da moram odabrati pogrebnu haljinu, to što kupujem kreme za bore i bojim sijede ne znači da sam za u smeće. I da se ne mogu popeti na stablo.
A ovo je jedno dobro i lijepo stablo. Širokog trupa i razgranatih, čvrstih grana. Zato mi se i svidjelo. Ima neku chill vibru, opuštenu. Prvo sam ga zagrlila. I inače volim grliti stabla, a ovo je bilo dodatno preventivno jer sam ga usput zamolila da me ne zbaci dolje i da mu grane budu snažne. Nisam ja baš neki mrvičak od žene. Jedva sam se podigla do prve grane, jebemu i odustajanje od vježbanja, ruke su mi kao kuhani makaroni. Uspentrala sam se nekako na jedvite jade na nju i našla oslonac. Pogledala sam ispod sebe, moj pas je već ćorio u travi i na suncu, pa sam nastavila dalje.
Nisam imala osjećaj koliko sam visoko, a nisam htjela gledati dolje da se ne predomislim. Vjerojatno bi mi bilo pametnije da nisam ni započinjala s ovim, ali neki krizu srednjih godina rješavaju jebavajući se uokolo, neki kupuju skupe stvari, neki kreteni se penju na stabla. Što je, tu je.
Stala sam s pentranjem kad su mi se umorile noge i kad su mi ruke postale slabe. Znoj mi se slijevao uz rub kose i majica mi je bila promočena, stvarno sam u lošoj kondiciji. No, vidjela sam livadu, puteljak kojim smo došle, travu koju je mrsio vjetar, sunce koje se već polako spuštalo. Bilo je baš nekako idilično i ja sam se osjećala nekako isto tako. Raskuštrana, zajapurena djeva u krošnji stabla sakrivena u šuštećem lišću i okupana toplim zrakama sunca.
Bilo je vrlo filmski. I onda je kraj mene projurila neka zvjerka, vjeverica, lasica, puh, što li. Nešto krzneno i repato. Ne znam kamo je gledala i gdje je prije očito trknula glavom da me nije skužila na vrijeme, ali ne znam tko se koga više prepao. Volim ja životinje, ali nisam je očekivala i kad je zacičala jureći spretno (krava!) kraj moje šake, zavrištala sam i ja i pustila granu.
Zamlatarala sam rukom tjerajući je od sebe, poskliznula se s grane na kojoj sam stajala, ali prije nego sam sletjela s nje, uspjela sam se ponovno uhvatiti. Mogu se kladiti da moj pas nije ni uhom trznuo na sve to, a meni je pola života proletjelo pred očima i izbile su mi još barem četiri sijede.
I eto me sada, visim ovdje kao uvrnuti božićni ukras. Već petnaestak minuta ne mogu se odvažiti da se spustim dolje. Koljena mi se tresu i uskoro će me uhvatiti grč u podlakticama. Sunce je isto bilo sve niže i neću moći još dugo biti ovdje. Zažmirim čvrsto skupljajući hrabrost.
- Možeš ti to! - hrabrim samu sebe. - Kako si gore, tako ćeš i dolje, polaaaakoooo…
Na samu pomisao da se pomaknem počnem hiperventilirati. Zašto sam mislila da mogu ovo, ni kao dijete nisam bila najspretnija, a kamoli sada. Možda ni ne preživim krizu srednjih godina, ako tresnem odavde.
Nema smisla više odugovlačiti, ti si odrasla, snažna žena, mantram, i oprezno nogom počnem napipavati ispod sebe. Osjetim uporište pod stopalom, potražim rukom granu za koju se mogu uhvatiti i spustim se niže. Srce mi tuče kao ludo, više se ne osjećam kao romantična djeva nego kao Wonder Woman, mogu ja to! Probam još jednom, nogom tražim novo mjesto za stajanje, proklizim, ali uspijem se zaustaviti na nekom čvoru.
Imam osjećaj da ovo traje satima. Wonder Woman euforija me držala ravno nekoliko minuta i sad sam u penzionerskom modu. Čvor, grana, korak, hrapava kora, glupa krznena zvjerka koja me sad sigurno posprdno gleda iz nekog prikrajka, pas koji je skužio da me nema već neko vrijeme pa nestrpljivo zuri prema meni ne shvaćajući da sam u smrtnoj opasnosti, a i ona je, ako tresnem na nju, ostat će od nje samo palačinka.
Kad sam već blizu dna krošnje, začujem u nevjerici neko krckanje, ni ne stignem osjetiti kako mi nestaje tlo, no, grana, pod nogama, u šakama mi ostane samo nekoliko listova koje sam iščupala pokušavajući se uhvatiti za nešto i u sljedećem trenutku sam na dupetu na tlu dok pas laje na mene.
U strahu su velike oči, očito nisam bila toliko visoko koliko sam mislila da jesam jer me boli samo natučena guzica na koju sam se dočekala, sreća u nesreći je što je toliko podstavljena da mislim da ništa nije slomljeno. Legnem u travu, suze mi cure iz kutova očiju od čistog olakšanja, zahvaljujem nebu što mi nije ništa, a moj bedasti pas se iz navike sklupča uz mene i ponovno zaspi odmah prevladavši šok mog nenadanog slijetanja.
Ustanem nakon nekog vremena, treba ići doma. Krenem šepajući i bolnog dupeta polako puteljkom, usput trijebeći grančice iz kose i razmrljavajući preostale suze po licu, pas poslušno tupka šapama uz mene. I ona kuži da mi nije do šale. Sva sreća da ne zna govoriti jer nema šanse da ikad ikome priznam kako sam provela popodne viseći u krošnji i padajući kao kruška iz nje. Jebena kriza srednjih godina!
|
