Posve smo pristojni. No, uopće se ne mogu koncentrirati na razgovor. Umjesto toga, vidim nas u tamnom kutu sporedne ulice, kako me gura u zid dok mu nestrpljivo zavlačim ruku u hlače. Vidim nas zatvorene u wc-u kafića kako me grize u rame dok nas zaglušuje žamor i muzika. Vidim nas u krevetu čije zaglavlje udara u zid dok se vani čuje pljuštanje kiše, a njegova me brada grebe po vratu. Promeškoljim se na stolici, prekrižim noge.
- Što je bilo? - pita me.
- Razmišljam - namignem mu.
- O čemu?
- Zidovima, ulicama, kiši.
- Tako sam zanimljiv?
- Ne znaš kontekst - nasmijem se.
Shvati o čemu pričam, prvo namršti obrve pa mi nasmijano namigne. Još smo u onoj novoj, nezasitnoj, nimfomanskoj fazi u kojoj istražujemo i otkrivamo ukuse, granice, sklonosti. Povučem rukave na zapešća koja su još uvijek malo osjetljiva jer su mi sinoć toliko drhtala koljena da me morao držati tako čvrsto da su skoro ostale modrice.
Izvadi novčanik, plati kave, namjerno se razvlači jer zna koliko sam nestrpljiva. Uhvati me za ruku i povuče na noge.
- Ajmo!
- Kamo?
- Auto.
Prestane se cerekati kad mu zavučem ruku pod jaknu i majicu dok hodamo prema parkingu i nježno ga zagrebem noktima na dnu leđa. Zastane i osvrne se oko sebe. Počnem uzmicati kad krene prema meni mračna pogleda i leđima naletim na stablo u perivoju. Stisne me nimalo nježno posve uz to stablo, zagradi rukama i laktovi su mu kraj mojih ramena. Gleda me jako intenzivno, spuštenih kapaka, naježim se od hladnoće i iščekivanja, ali samo promrmlja auto ponovno pa se odlijepimo od stabla i jedno od drugog i krenemo.
Auto je leden i ništa se ne vidi od magle koja se spustila kao šećerna vata i obavija tamna stabla i mokru cestu. Ne pali grijanje dok se vozimo oprezno. Stavim mu ruku na koljeno; Isuse, kako sam napaljena, dva pojma koja vjerojatno ne bi trebala biti u istoj rečenici.
Bližimo se rubu grada i tražimo neko pusto mjesto i čim ugasi motor auta u mračnom, najudaljenijem dijelu praznog parkinga, premjestimo se na stražnje sjedalo i bacimo jedno na drugo.
Skinemo jakne, više nam ne smeta što se zapravo smrzavamo i stakla su u roku nekoliko minuta posve zamagljena. Opkoračim ga i sjednem mu u krilo, ali u jednom se trenutku javi kontrolfrik u meni.
- Jesi potegnuo ručnu?
- Ne znam, daj ne razmišljaj sad o tome - kaže dok mi skida majicu i povlači potkošulju i grudnjak do vrata, spušta glavu i slasno zagrize zbog čega oštro udahnem.
Raskopčam mu remen, podigne se tek toliko da spusti hlače do gležnjeva i da ja mogu izuti tenisice i skinuti svoje hlače i gaćice. Ne, uopće mi nije hladno, ježim se samo od užitka dok su mu prsti na mojim bokovima, a brada me škaklja po pregibu između vrata i ramena.
Toliko smo uživljeni i prepušteni trenutku da se uopće ne obaziremo na ono što se događa vani. Osjećam ga posvuda i ne razmišljam ni o čemu osim kako je ovo tako jebeno dobro. Zakukuljeni smo u vlažnoj, skučenoj, sad već zagrijanoj, unutrašnjosti auta. Tkanina sjedala grebe mi koljena, naslon iza mene žulja po leđima, nema mjesta za manevriranje. I sve je tako mračno i vlažno i sklisko i ugodno i uzbudljivo i mahnito i toliko sam blizu da ne želim stati kad nam netko počne udarati po staklima prozora.
- Čekaj, netko je vani! - kaže kad se pobunim što nas zaustavlja i povuče mi odjeću natrag na mjesto. Tkogod da je kraj auta, strpljivo čeka dok navlačimo hlače, jakne, obuću. Otvorimo vrata i unutra prokulja svjež zrak, stresem se od hladnoće dok izlazimo van.
Ispred nas stoje dvije osobe.
- Komunalni redari. Gdje su vam maske?
Oznake: kratka priča, proza
|
