Bijeli.šum

< veljača, 2023  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          

Veljača 2023 (1)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (1)
Rujan 2022 (1)
Prosinac 2021 (1)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Srpanj 2020 (2)
Svibanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (3)
Siječanj 2020 (5)
Prosinac 2019 (26)

Što je bijeli šum?
Bijeli šum je zvuk koji sadrži mješavinu svih, jednako raspoređenih, zvučnih frekvencija. One stvaraju neobičan šum koji služi za neutraliziranje neželjenih pozadinskih zvukova stapajući ih sa svojim zvukom te tako zaglađuje i čisti naš zvučni okoliš. Naziv je dobio po analogiji na bijelo svjetlo koje u sebi sadrži sve boje, a možemo ih vidjeti samo ako svjetlo propustimo kroz staklenu prizmu. Vizualni prikaz bijelog šuma je "snijeg" koji se vidi na ekranu upaljenog televizora kada se ne emitira program. Osim bijelog, postoje sve nijanse tog šuma, ima ih koliko ima i boja, a, u principu, potpuna mu je suprotnost crni zvuk koji je zapravo tišina.

Ovo je moja stranica za pisanje i mentalno raskrčivanje. Da malo potaknem kreativnost. I samo bez panike, nikako ne vjerujte apsolutno ničemu što napišem. zubo

Možete me naći i na...
Facebooku
Instagramu

19.02.2023., nedjelja

Kao i sve druge


- 19:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.12.2022., ponedjeljak

Prozori



Najdraži su mi prozori s odgrnutim zavjesama. Ne shvaćam one zagrnute, a kamoli one zamračene prozore. Ne znam što ljudi žele sakriti zavjesama. Tihe svađe, neuredne sobe, prljava stakla, podočnjake, masnu kosu, uvelo cvijeće, sebe od ulica, svijet od samih sebe. Noću je lakše. Mene sakrije mrak, ali njih odaju upaljena svjetla. Kako navlače pidžame, uključuju televizore, peru suđe, kuhaju čaj.

Svačeg sam se nagledala i naslušala vireći kroz tuđe prozore. Pogledala s njima dijelove zanimljivih emisija, onako s ceste, škiljeći jer sam kratkovidna. Znate li da krave imaju najbolje prijatelje? Tako su rekli u jednom dokumentarcu, a žena koja ga je gledala vjerojatno je razmišljala o sutrašnjem ručku i goveđoj juhi koju odjednom nije željela skuhati. Njezin prozor bio je posve rastvoren, a glasnoća televizora jako pojačana. Cijela zgrada i dio ulice slušali su o kravama i tome kako pamte lica i najdraže osobe.

Ponekad su razjarena i umorna djeca vrištala, bebe kmečale poput malenih mačaka, ponekad su psi lajali, njušeći me ispod prozorskih okvira, petkom je često mirisalo na pečenu ribu. Ponekad su muškarci i žene lijegali u krevet okrenuvši leđa jedni drugima, a ponekad bih ih zatekla usred seksa. Mrzovoljne bake bacale su ostatke hrane s prozora, nerijetko me zasula kiša mrvica, pušači su izgledali kao užarene točke nalakćeni na prozorske daske dok je žar otpao s cigarete lelujao prema zemlji. Bilo je raskalašenih tuluma punih prolivenog piva i bilo je mirnih druženja uz prigušena svjetla i tihe razgovore.

Iza prozora nalaze se cijeli nepoznati svjetovi i nije fer da ih ne vidim zbog zavjesa.

Večeras u zraku miriši snijeg; tmurno je, sivo i hladno. Miriši na snijeg, miriši na promjene, pa odlučim skrenuti u neku nepoznatu ulicu. Cipele će mi uskoro promočiti i odlučim ne zadržavati se dugo, tek da zavirim u pokoji prozor u prizemlju. Kasno je, većina svjetala već je ugašena, ali onda mi se posreći.

Jedan širok i visok prozor, zavjese malčice odgurnute, u kutu je uzak procjep kroz koji mogu pogledati unutra. Prišuljam se i shvatim da je prozor odškrinut, iznutra se čuje samo pomicanje stolica i zveket posuđa. Soba u koju gledam prostrana je i visokih stropova. Bijeli zidovi zagušeni su starim fotografijama u načetim okvirima, u kutu je između velikih, izlizanih naslonjača istrošeni stolić. Na njemu i svim policama staklenih vitrina postavljeni su čipkasti tabletići. Knjige se nalaze u tornjevima poslagane uza zidove, a nasred svega velik je i dugačak stol. Masivan. Djeluje teško i kao da nije pomican godinama. Oko njega su poslagane stolice raskošnih naslona.

Stol je pun hrane, tanjur do nakrcanog tanjura, pladanj do nakrcanog pladnja, čaše iz kojih samo što se ne prelije, žlice, vilice, noževi, kolači, šalice, voće. Stolnjak se gotovo ni ne vidi. Svjetlo je prigušeno i odjednom odnekud izroni čovjek. Pomalo izboran, tamnih očiju, u bijeloj košulji i tamnim hlačama, ulaštenih cipela, začešljane sijede kose. Vrlo je uredan i vrlo je ozbiljan. Okrene se prema zidu. Počne skidati okvire i postavljati ih u procjepe slobodnog prostora ispred svake stolice. Jedna stolica, jedan okvir. Uskoro je cijelo društvo okupljeno oko stola. Zanima me tko su ljudi zatočeni u tim fotografijama.

Lecnem se kad čovjek posegne za čašom. Podigne je oprezno, crveno vino zaleluja do ruba. Pogledom pređe preko svake fotografije, polako i pažljivo. Sa svakom osobom na trenutak ukrsti pogled. „Mama“, kaže. „Tata. Marko. Ljerka. Paula.“ Podigne čašu prema fotografiji… psa? Ne vidim dobro odavde, ali mislim da je pas. „Oskar.“

Otpije gutljaj.
„Još uvijek mi nedostajete. Nisam vas zaboravio. Sjećam se.“

Već mi je hladno, ali ne mogu se otrgnuti od prizora ispred sebe. Unutra je mliječni polumrak, čovjek stoji ispred stola i odjednom mi odnekud ledena kap sleti za vrat. Trgnem se i odmah sagnem ispod prozorske daske, ali nije me primijetio. Polako provirim iznad ruba, još uvijek stoji i čeka, s čašom u rukama. Čekam i ja. Promočenih cipela, drhtureći, kape navučene do obrva, šaka zaguranih duboko u džepove, ramena podignutih gotovo do ušiju.
Još se jednom zagledao u svaku pojedinu sliku. I rekao: „Evo, zagrabite i jedite koliko vam duša ‘oće.“ Dugo je trajala zdravica.

---
Ovo je priča napisana za natječaj Skribonauta, ali nije prošla dalje. Pa ide odmah na blog. :)

- 12:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.11.2022., četvrtak

Darko i Mirko

Jedna šašava, neozbiljna pričica o jednom karlovačkom stablu koja je bila dio izložbe povodom akcije sadnje stabala. B
---

Ja sam pas. Srednje veličine, krivih zuba, iz ušiju mi vire dlake kao nekom starom djedu, a dlaka na leđima oštra mi je kao u nekog vepra. Iako sam po karakteru pravi medvjed. Volim svoju spilju koju napravim u hrpi deka i popluna i mogu prospavati cijeli dan u njoj ako vani pada kiša. Pospano izvirim iz nje tek toliko da provjerim je li se razvedrilo.

Mi psi volimo svoje rutine, navike i ustaljenost. Ne volimo promjene. Volimo ići istim ili barem približno istim putem u dnevne šetnje, volimo jesti svoje obroke u isto vrijeme i volimo da nas se češka po istim mjestima. Meni je to ispod brade, po trbuhu i po tjemenu. Tamo mi je i dlaka najmekša.

Najčešće idem na livadu pored Gradske knjižnice, tamo je jedna kul šetnica. Kul je zbog toga što tada mogu izigravati nekog opakog psa iako sam zapravo prilična kukavica; najhrabriji sam kad sam na povodcu i kad netko stoji iza mene. Nego, reda treba biti i ja sam tu da ga uvedem. Bilo da je riječ o ljudima koji nose plastične vrećice jer tko zna što se skriva unutra, bilo da je riječ o psima koji se čine sumnjivi, bilo da je riječ o biciklistima jer su oni opasni općenito, bilo da je riječ o službenim osobama i njihovim odorama jer po prirodi sam ipak anarhist. Takvi su vam terijeri, buntovnici.

Na raskrižju šetnice raste moje najdraže stablo. Volim mnoga stabla, ali ovo stoji usred pravog kuta pod kojim se dvije staze križaju. Ako odem lijevo, onda mogu zaokružiti prema svojoj Pećini u kojoj živim. Ako odem desno, stići ću do najdražeg kafića iako mi je vjerojatno privremeno zabranjen ulaz. Neću vam reći zašto. Ako odem ravno, proći ću uz gredice po kojima volim povremeno pročeprkati, tako da olakšam malo ljudima koji ih održavaju. Iskopam sav korov.

Nego, moje najdraže stablo. Nije previsoko, a ima lijepu, pravilnu i pomalo srcoliku krošnju. Puno je ljubavi, čini se. Nazvao sam ga Mirko. Mirko je moj najdraži wc. Rekao sam vam da mi psi volimo naše rutine pa tu najčešće obavim što trebam. Čim ga vidim, trbuščić mi počne krčkati i jedva čekam da stignem do njega. Najdraže mi je čučnuti odmah uz deblo, tako da mi je rep podvinut prema leđima, guza skoro do zemlje, a jednu stražnju nogu podignem tako iz čučnja u zrak. Uvijek sam okrenut njuškom prema šetnici jer i dok obavljam ono što moram, imam na oku sve koji prolaze i pratim drže li se reda. Ljeti Mirko daje odličnu sjenu, a zimi je golih grana jer je listopadno stablo. Ujesen je lišće ispod njega narančasto i hrskavo i tada najlakše zatrpam svoje poklone, a u proljeće šuška svježim grančicama i izdancima koje volim slušati dok čučim ispod. Bila bi to prava simbioza da moj vlasnik nije tako odgovoran pa uvijek pokupi ono što ostavim kod Mirka.

Pa kad prolazite onuda, lijepo ga pozdravite, mog krošnjastog prijatelja, najbolji wc na najboljem mjestu. Samo pazite da se pristojno ponašate, Mirko će mi prenijeti jeste li bili dobri.


- 18:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.09.2022., subota

Sanjala sam, sjećam se



Kad spavam, često sanjam o svom zadnjem prošlom životu. Ne sjećam se uvijek detalja, ali kažu mi da pričam u snu, nažalost, obično nerazumljivo. Samo tihi nerazgovijetni razgovori i tepanja dok mi kapci trepere.

Ipak, neke sam stvari zapamtila.

Bila sam debeljuškasta čokoladna brineta, svijetlih smeđih očiju. Jako sam voljela šume i hodanje što mi je još uvijek jedna od najdražih aktivnosti i kad sam u šumi, odaberem najdraže stablo. Nisam baš voljela vodu i plivanje, samo namakati se povremeno u plićaku, a ljeto još uvijek ne podnosim dobro. Iscrpljuju me vrućine. I ostala mi je ružna navika da grizem nokte, toga se nisam uspjela riješiti ni u jednom životu.

Bila sam majka. Brižna i smirena, koja je voljela skrbiti o ljudima oko sebe. Tiha i nenametljiva, povremeno bih ipak imala glasne ispade, ali samo kad bih se osjetila ugroženom ili kad bi mi bila nanesena neka nepravda. Uvijek mi je trebalo dugo da se suprotstavim, ali kad bih se pokrenula, sve bih izrekla u jednom dahu iako nisam bila zlopamtilo. Još uvijek prebrzo opraštam i još sam uvijek prilično lakovjerna.

Za svoju djecu, cijeli divlji, ali zabavan i raznolik čopor njih, bila sam tu kad god im je zatrebalo, posebno kad bi ih trebalo saslušati, utješiti i pružiti im neku sigurnost. Ne znam što sam iz prošlog ponijela u ovaj život i koji sam se put pojavila u novom obliku, novoj osobnosti. Neke ljude kao da prepoznajem, već su nam dugo prepletene životne niti i imam osjećaj da smo često blizu jedni drugih.

Ponekad mi nedostaju moja djeca. Ona me, iz nekog razloga, ne slijede dalje. Ni u kojem obliku, ni u kojoj varijanti, samo taj jedan prošli život. Nisam sigurna što mi zamjeraju i zašto više nisu kraj mene, ali nadam se da im je sada dobro.

Bilo ih je četvero. Maleni, punašni, smeđi, poput mene. Voljela sam ih beskonačno. Tri dječaka i jedna djevojčica. Sjećam se da sam ih grlila, prolazila prstima kroz meku kosu, škakljala po trbuščićima, kuhala im obroke pune povrća. Neću vam reći njihova imena, znam ih još i sad, ali reći ću vam da su vriskali od smijeha dok su trčali oko mene, bili su sretni, nježni, ponekad nespretni. Valjda mi zato tako nedostaju u ovom životu.

Sad kad više ne postoje, nemam za koga tako brinuti pa svoju pažnju poklanjam onima oko sebe, ponekad i previše. Ne mogu si pomoći, moram ih dodirivati, moram biti blizu njih, utisnuti im poneki poljubac u obraz, samo da osjetim tu blizinu drugog stvora, u neprestanom strahu da će nestati kao i moj čopor malenih divljaka.

Nisam dočekala da odrastu. Možda se zbog toga ljute na mene pa ih u ovom životu nema sa mnom. Tada su ih sve odnijele boginje, sve. Dok sam svakog od njih, moje dječake i djevojčicu, držala za ručice prekrivene bolnim mjehurićima, dok su pokušavali udahnuti zagušljiv zrak kroz stisnuto grlo, dok su mi slane suze kapale u krilo, niz moje glatke obraze jer, unatoč svim molitvama, svim zalozima koje sam obećala, niti jedan jedini mjehurić nije se pojavio na meni. Niti jedan. Zato danas ne vjerujem ni u jednog boga, a oni mi nedostaju toliko da vam ne mogu opisati. Pomirila sam se s tim da ih više neću vidjeti.

Mislim da me ipak povremeno posjećuju. Krajičkom oka ponekad uhvatim sjenku kraj sebe, u odrazu u ogledalu. Tada zastanem, širom rastvorenih očiju, u strahu da ih ne zagubim, i gledam i čekam i gledam i čekam, u nadi da će se ponovno pojaviti. Možda to ni nisu oni, možda vidim samo svoju želju, ali uporna sam. Kažu mi i da je jezivo kad se tako zagledam u prazan prostor kraj sebe, ne mogu si pomoći.

Moram reći i to da mi je u ovom životu, u ovom obliku, u ovom postojanju, sada sasvim dobro. Ne uvijek, ali snalazim se. Napustili su me kao bebu, ostavili samu, nije bio baš najljepši početak. Dugo sam se osjećala izgubljenom, ali s vremenom sam pronašla svoje mjesto u svijetu.

Ponovno sam brineta svijetlih očiju, s natruhama čak i žute. Debeljuškasta, nježna, privržena i brižna. Imam nekoliko sijedih. Noge su mi snažne, a jastučići na tabanima tvrdi i zaglađeni od mnogo hodanja. Bojim se grmljavine, ne znam je li to od prije ili nešto novo, ne mogu se sjetiti. Nikad nisam bila graciozna pa nisam ni sada. Ponekad imam potrebu biti sama, ali uvijek se vraćam, ne mogu dugo biti usamljena. Tek toliko da povremeno malo odmorim svoj košmarni um.

Razmišljam o svemu tome, o svojoj izgubljenoj dječici, dok vani pada kiša, jako je zahladilo i ne želim s ovog kauča na kojem sam se sklupčala. Krzno mi je gusto, oči blage, imam više zuba nego u bilo kojem od svojih prošlih života. Njuška mi je svjetlosmeđa, a uši poklopljene i meke. Tiho hrčem, šapa podvinutih pod sijedu bradu. Povremeno trgnem njima dok spavam uz svoju vlasnicu, debeljuškastu poput mene. Volim je jako jer brine o meni onako kako sam ja brinula o njima pa bih joj željela ispričati o svom malenom izgubljenom čoporu i koliko mi nedostaju, ali, na kraju krajeva, u ovom sam životu samo pas i štogod joj kažem, neće me razumjeti tako da nastavljam spavati dalje, sanjajući o tome koliko smo se voljeli i nadajući se da ćemo se pronaći u sljedećem postojanju.


---

"Sanjala sam, sjećam se" je ušla u finaliste natječaja Pišem ti priču Gradske knjižnice Samobor i objavljena je u njihovoj zbirci. :) Na natječaj je ove godine pristiglo 247 priča!
Više o natječaju: https://www.samobor.hr/knjiznica/novosti-s135?catId=99

Oznake: kratka priča, pišem ti priču, natječaj


- 13:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.12.2021., nedjelja

Dovoljno dobro za početak

- Zapela sam.
Izgleda svježe, sitna žena glatke kose, gleda me preko ruba naočala. Između nas je stol, ne znam kakva je njezina, ali moja je stolica udobna pa se ugnijezdim još više i vidim je preko ruba olovaka i bojica u posudama. Kao da je između nas šarena ogradica kroz koju virim u rješenje svojih problema.
- Emocionalno.
Moji se pak podočnjaci naziru unatoč debelom sloju šminke čega postajem sve više svjesna.
- Uskoro će pun Mjesec.
Nisam još razgazila nove čizme pa me stežu i žuljaju unatoč tome što mirno sjedim.
- Anksiozna sam.
Dobro, kakva je to psihijatrica koja samo šuti i čeka dok ja jedva izvlačim iz sebe kratke, jednostavne rečenice?
- Znate, ja sam dobrica.
Na policama bez trunka prašine knjige su posložene u urednim redovima.
- Pomažem bakicama preko ceste.
Biljka na njezinom kraju stola sočno je zelena, a lišće joj je ispruženo prema ugrijanim prozorskim staklima. Poželim se premjestiti pokraj nje pa da se zajedno okrećemo prema suncu.
- Sve je nekako… sklisko.
Glavu zabacim na naslon i zurim u strop. Onda pogled spustim prema svojim koljenima i napetoj tkanini na njima. Povučem končić iz rukava majice. Maknem kosu iz očiju. Ponovno pogledam u biljku. Otkinem zanokticu.
- Zapela. - uzdahnem. - Posve.
Sve je tako tiho da i ja zašutim. Sad se gledamo preko ogradice pisaljki i kao da se natječemo koja će izdržati duže bez treptanja.
Ona pobijedi jer osjećam kako mi se skupljaju suze prvo u grlu pa odjednom suknu ravno među moje maskarom obilno namazane trepavice.
- Hm.
To je sve što dobijem od nje. Hm.
- Osjećam se… Previše.
- …
- Mogu li sad dobiti svoje lijekove?
- …
- Osjećam se… Preveliko.
- …
- Kao da zauzimam tuđi prostor.
Ovako razgovarati sama sa sobom mogla sam i doma. Klizanje olovke po bilježnici škripi mi negdje unutra iza ušiju, duboko, dok piše.
- Nisam suicidalna, nisam nesretna, nisam destruktivna, samo…
- …ste zapeli. Shvaćam. Recite mi tri dobre stvari o sebi.
- Grlim stabla. Čarape slažem u parove. Pijem puno vode.
Pogleda me nekako sažalno, ali kaže:
- Dovoljno dobro za početak.
Dodaje mi recept. Sretne pilulice. Onda drugi. Pilulice za spavanje.
Moram namazati ruke kremom, osjećam koliko mi je koža suha, kao da nosim broj premalene, ispucane rukavice čijim prstima prihvaćam papire.
Osovljavam se na noge, uzimam jaknu, recepte guram u džep. I onaj papirić s datumom za sljedeći sastanak.
Ostavljam sočnu biljku, šarenu ogradicu, čiste police, svježu psihijatricu, i u krutim čizmama koračam klaustrofobičnim sivim hodnikom pa ravno kroz vrata u klaustrofobični sivi svijet.
Prvo ću do ljekarne gdje će uštogljena prodavačica pogledati recepte, reći osorno da ona nikad ne bi pila antidepresive i da za spavanje postoje prirodne alternative. Uzet ću kutije koje će ipak staviti na dezinficirani pult.
Kad dođem doma, izut ću ove čizme i skinuti odjeću. Obrisati šminku koja loše skriva te moje podočnjake koji poput crnih rupa vode do mog sivog, zbrčkanog mozga.
Uz veliku čašu hladne vode popit ću prvo jednu sretnu pilulu pa onu za spavanje.
Ujutro ću nabrojiti tri nove dobre stvari o sebi.
Na primjer, da… Ili… Ne, možda…

Hm.
Možda se sutra samo okrenem prema suncu.
Dovoljno dobro za početak.

- 23:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.09.2021., srijeda

Maleno nedostajanje


- 22:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.09.2021., četvrtak

Šljokice

Šljokice su osvojile prvo mjesto na 9. literarnom natječaju Pišem ti priču Gradske knjižnice Samobor! naughty

Pročitati je možete ovdje. sretan
https://www.samobor.hr/knjiznica/sanja-grasa-sljokice-n7081


- 15:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.07.2021., ponedjeljak

Nemirna umaranja


- 08:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ali


- 08:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.12.2020., petak

Nevoljenje

Ljudi su moji domovi.
I kad odu, odnesu dio mog uređenog stana,
ostave mrlje od prstiju na bijelim zidovima soba,
napukle pločice na podu hodnika.

Ljudi su moji domovi.
I kad odu, ostave jeku odslušane glazbe,
zaboravljene čarape u prašnim ormarima,
zavrnute uglove najdražih knjiga.

Ljudi su moji domovi.
I kad odu, ostave talog kave na dnu prljavih šalica,
zamagljeno ogledalo u kupaonici,
uvelo lišće na sobnim biljkama.

Ljudi su moji domovi.

I kad odu, ostave smežurana srca,
stisnuta grla, otpale vlasi, izgrižene nokte,
ostave prazne prostorije po kojima tumaram
dok brojim sijede i brojim bore
u hladnoj panici da ne postanem beskućnik.

- 22:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>