Jedna šašava, neozbiljna pričica o jednom karlovačkom stablu koja je bila dio izložbe povodom akcije sadnje stabala. B
---
Ja sam pas. Srednje veličine, krivih zuba, iz ušiju mi vire dlake kao nekom starom djedu, a dlaka na leđima oštra mi je kao u nekog vepra. Iako sam po karakteru pravi medvjed. Volim svoju spilju koju napravim u hrpi deka i popluna i mogu prospavati cijeli dan u njoj ako vani pada kiša. Pospano izvirim iz nje tek toliko da provjerim je li se razvedrilo.
Mi psi volimo svoje rutine, navike i ustaljenost. Ne volimo promjene. Volimo ići istim ili barem približno istim putem u dnevne šetnje, volimo jesti svoje obroke u isto vrijeme i volimo da nas se češka po istim mjestima. Meni je to ispod brade, po trbuhu i po tjemenu. Tamo mi je i dlaka najmekša.
Najčešće idem na livadu pored Gradske knjižnice, tamo je jedna kul šetnica. Kul je zbog toga što tada mogu izigravati nekog opakog psa iako sam zapravo prilična kukavica; najhrabriji sam kad sam na povodcu i kad netko stoji iza mene. Nego, reda treba biti i ja sam tu da ga uvedem. Bilo da je riječ o ljudima koji nose plastične vrećice jer tko zna što se skriva unutra, bilo da je riječ o psima koji se čine sumnjivi, bilo da je riječ o biciklistima jer su oni opasni općenito, bilo da je riječ o službenim osobama i njihovim odorama jer po prirodi sam ipak anarhist. Takvi su vam terijeri, buntovnici.
Na raskrižju šetnice raste moje najdraže stablo. Volim mnoga stabla, ali ovo stoji usred pravog kuta pod kojim se dvije staze križaju. Ako odem lijevo, onda mogu zaokružiti prema svojoj Pećini u kojoj živim. Ako odem desno, stići ću do najdražeg kafića iako mi je vjerojatno privremeno zabranjen ulaz. Neću vam reći zašto. Ako odem ravno, proći ću uz gredice po kojima volim povremeno pročeprkati, tako da olakšam malo ljudima koji ih održavaju. Iskopam sav korov.
Nego, moje najdraže stablo. Nije previsoko, a ima lijepu, pravilnu i pomalo srcoliku krošnju. Puno je ljubavi, čini se. Nazvao sam ga Mirko. Mirko je moj najdraži wc. Rekao sam vam da mi psi volimo naše rutine pa tu najčešće obavim što trebam. Čim ga vidim, trbuščić mi počne krčkati i jedva čekam da stignem do njega. Najdraže mi je čučnuti odmah uz deblo, tako da mi je rep podvinut prema leđima, guza skoro do zemlje, a jednu stražnju nogu podignem tako iz čučnja u zrak. Uvijek sam okrenut njuškom prema šetnici jer i dok obavljam ono što moram, imam na oku sve koji prolaze i pratim drže li se reda. Ljeti Mirko daje odličnu sjenu, a zimi je golih grana jer je listopadno stablo. Ujesen je lišće ispod njega narančasto i hrskavo i tada najlakše zatrpam svoje poklone, a u proljeće šuška svježim grančicama i izdancima koje volim slušati dok čučim ispod. Bila bi to prava simbioza da moj vlasnik nije tako odgovoran pa uvijek pokupi ono što ostavim kod Mirka.
Pa kad prolazite onuda, lijepo ga pozdravite, mog krošnjastog prijatelja, najbolji wc na najboljem mjestu. Samo pazite da se pristojno ponašate, Mirko će mi prenijeti jeste li bili dobri.
|
