Još nisam spremna upotrijebiti one mentalne škare i prerezati sve emocionalne veze. Tupe su, teške su, velike i nezgrapne, ali čekaju strpljivo dok skupim hrabrost za zadnji rez. Uskoro valjda. No, promjene su mi već prijeko, prijeko potrebne. Drastične promjene. Ipak, ni za njih nisam još dovoljno hrabra.
Najviše što sam trenutačno smogla je ovo što se spremam napraviti sada. U ruci držim škare, one prave, malene, uske, ali vrlo oštre jer rijetko ih koristim. Kosu sam raščešljala, izrast mi je toliki da ću se vratiti prirodnoj boji kad završim, ali sad već dobrano prošaranoj sijedima. Srce mi lupa kao ludo jer s dugom kosom osjećam se ženstvenije. Ljepše. Zaškiljim malo dok se promatram u ogledalu, od svega mogućeg, postat ću klišej.
Nisam prvo sigurna odakle krenuti, sprijeda, straga, da probam prvo samo odrezati šiške za slučaj da se predomislim? Ipak odaberem dugački debeli pramen sa sredine glave, približim škare, postavim ih negdje nasred dužine i u zadnji čas, prije nego zarežem, spustim ih posve blizu vlasišta. Stojim pomalo u šoku s rukohvatom kose koji mi visi među prstima. Nisam sigurna želim li plakati ili se nasmijati pa polako ispustim pramen koji se raspe po podu kupaonice.
Sada nema povratka. Režem i režem, vlasi mi se talože na ramenima i polako padaju na hladne pločice. Smijem se kad završim, užasno je neuredno i ne znam kako popraviti čupavi kaos na glavi. Godinama nisam imala smeđu kosu.
Ne volim stvari raditi napola pa izvučem trimer iz ormarića. Sitni ostaci kose škakljaju me po obrazima dok mi klize s glave ispod zujećeg aparata kojim detaljno prelazim preko skalpa. Osjećam se kao G. I. Jane na trenutak. Bijela koža prosijava mi kroz mekane preostale čuperke koje sam uspjela donekle izjednačiti. Cijelim dlanom protrljam glavu, tako čudan osjećaj, zaboravila sam već.
Otresem dlake s ramena, očistim trimer, izbjegavam pogledati u ogledalo. Nisam ni primjetila da sam počela plakati, shvatim tek kad otrem lice. Moja kosa!!! Moja kosa po kojoj sad gazim bosim stopalima, od koje me svrbi vrat, koja mi se zavukla i dekolte, koja je sada posvuda osim na mojoj glavi. Ovo je trebalo biti pročišćavajuće, oslobađajuće iskustvo! Umjesto toga plačem kao kišna godina, ljuta na samu sebe, lošu samokontrolu i prepuštanje impulsima bez razmišljanja. Posebno ovako glupima kao što je bio ovaj da odrežem kosu.
Odem pod tuš i plačem još malo dok ispirem iritirajuće vlasi sa sebe. Prije nego se odjenem, utrljam u kožu obilne količine losiona pa mirišem na bademe kad se konačno odvučem u dnevnu sobu. Kupaonicu sam ostavila u neredu, to ću srediti kasnije, umorna sam sada kad je popustio adrenalin. Ispružim se na kauču i moj se pas odmah sklupča uz mene. Zagrlim je i privučem još bliže k sebi, diše mi u vrat dok joj govorim:
- Ti ćeš me voljeti i ovako očerupanu i sijedu, zar ne?
Polagano otvori oči, zijevne i zapuhne me njezin dah koji nimalo ugodno miriši na ostatke njezine večere i tko zna čega što je pokupila u šetnji na livadi dok nisam gledala. Izmigolji iz mog stiska, ustane na kauču i gledam je u nevjerici dok se saginje i počinje mi lizati još vlažno tjeme preslagujući mi preostalo paperje na glavi.
Sad se smijem iskreno, od srca, koje uzbuđeno treperi. Sutra idem kupiti nekoliko šešira, marama i kremu za sunčanje za onda kad mi se ne da nositi nijedno od toga; opekline od sunca nisu zezancija. Nakon toga… Upotrijebiti one teške, nezgrapne škare i isto tako hrabro zarezati.
Bit ćemo nas dvije sasvim ok.
|
